smisao putovanja

ponedjeljak, 24.09.2018.

Odmalena - a sad gledam u to daleko zrcalo - knjige su mi bile izazov na putovanja u nove i nepoznate, čudesno uzbudljive svjetove u čija se tajanstva ulazilo kroz vrata njihovih korica. Očeva biblioteka imala je mnogobrojna takva vrata koja sam istraživala u igri - što je on mnogo više volio nego moje crtanje na pločniku za igru školice njegovom kredom za bilijar - a ja sam razgledajući birala kojima ću se zaputiti i otvoriti ih. Sama sam pravila i svoje putne karte - iskaznice načinjene od komadića papira izrezanih iz školske teke na koje bih uredno zapisala naslov, ime autora i svoje s datumom polaska prije nego bih se ukrcala na početnu stranicu ostavljajući prazno mjesto za upisati datum po povratku knjige na policu. Tako sam zavoljela klasike - svoje suputnike sa raznih strana svijeta u godinama kad se trebalo strpjeti dospjeti do starijih razreda kojima sam zavidjela na udžbenicima - smiještajući se kraj njih u imaginarni kupe vlaka što je mirisao dubokim, tamnim, prisnim mirisom knjižnica gledajući ih očima do tada punih bajki i slušajući dok pripovijedaju dugim koloritnim rečenicama što bi mi pod pogledom često promicale kao krajolik gledan kroz prozor vlaka što ubrzava, pokušavajući svladati ta nova prostranstva satkana od riječi, razumijevanjem. Nikad nisam zamišljala da bih ikad i sama nešto pisala - pa sam u Jasenku koja je, govorilo se, već s jedanaest napisala roman gledala kao u čudo - osim, nekad kasnije, djevojački dnevnik što sam ga skrivala u kutiji od cipela i duga pisma ocu kada je otišao on, nepovratno, u jednu od priča čija su vrata ostala čvrsto zatvorena, skrivajući ih u knjizi vježbi iz matematike. Nisam sigurna ni da znam ili se više ne sjećam ni koliko sam i kako mogla shvaćati sve ono što sam sa svojim putnim kartama nalazila u literaturi u svoje rano doba ali možda to i nije bio smisao, možda je sva tajna tih putovanja i bila samo u tome
- naučiti kako čitati, kako gledati i tragati za razumijevanjem....