may be

subota, 30.09.2017.

Moje ime je May Be.
Imam 18+ kao i desetak godina prije.
I neću se predomisliti.
Čudno; dok sam bila u minusu
mrzila sam otkrivati godine.
Skrivala sam ih kao govornu manu
za koju želiš da je što neupadljivija.
A sada, to je kao da nosim dobro skrojenu
haljinu što mi savršeno pristaje uz tijelo
iako ne uvijek.
Nekada se nešto raspara,
šavovi ne izdrže,
neka kopča se strgne,
patent pukne.
Ali mogla bih komotno reklamirati energični
i snažni, krepki okus neke kave ili make-up
kad bi me u ovim godinama htjeli za reklamu.
I kreme protiv bora reklamiraju mlade djevojke
a ja mrzim što mnoge od nas nasjedaju na tu varku
velikih prodavača nade.

Imam poludugu ravnu kosu još gustu i živu.
Lice za koje sve manje govore da je isto otac
otkako se prorijedila očeva obitelj.
Majčinih je sada više pa i ja više nalikujem majci.
Moje lice je svojeglavo.
Kad se nasmijem, moja 'jedinica' pokazuje
onu istu samovolju kao i kad sam imala 17
i nosila protezu.
Konstatiram, ne bez zadovoljstva, da je ostala
jednako neukrotiva.
Moj bivši je imao za to prikladniji izraz
konstatirajući da sam oduvijek bila divlja.
Znala sam, uostalom, da ću mrziti brak
i prije nego što sam stavila tu protezu.

Imam psa koji nije nimalo divlji.
Susjeda koji s prozora puca na pse i svoje demone
i reži i bijesno laje strašno promukla glasa.
Imam peh da zapuca uvijek kad trebam koncentraciju
dok pišem
a ja mrzim mogućnost da mi tekst bude pun rupa.
Imam i jednu golišavu knjigu
što je dvojakih osjećaja
drugima koji me poznaju dajem u ruke da je imaju.
Ne znam kako će se nositi s onom koju ne poznaju
- sve dok mi ništa ne kažu,
a ja se pravim kao da ništa nije bilo
kao da je knjiga boljela i prošla
i da sam je već i zaboravila.
Neznanci nas vide stvarnije
i ja sam, ne jednom, uz nekog tako mu blizu
a kao da me nema
čeznula za neznancem koji će me stvarno vidjeti.

Imam i sklonost kloniti se
svega što formira red i forme radi.
Stvarno mrzim redove!
Osobito one za pljuvanje i one za divljenje,
brzinu kojom se iz jednog prestrojava u drugi.
Imam i naviku ne čestitati blagdane samo reda radi.
Mrzim blagdanska čestitanja telefonom.
A i ona elektronska s multi recipient address.
Čestitka mi znači kad znači i pošiljatelju.
Imam mali virtualni džepić za one telepatske.
A nekad sam voljela blagdane, ozračje tople atmosfere
u krugu bliskih lica.
Kristalno nebo i brušene zvijezde, krpice pahulja
... nekad dok sam još imala osjećaj pripadanja.
Danas je moje pripadanje izmješteno u svijet
dovoljan sebi.
Danas me iz bučnog veselja izmiješta već i samo pomisao
na ponižene i uvrijeđene, ne samo zato što volim
Dostojevskog.

Imam prijateljicu koja nije sebi dovoljna
i uzalud traga za dovoljnošću kroz zagrljaje muškaraca
iza kojih ne ostaje traga.
Kad je jednom dospjela do onog žuđenog,
da ga osigura, rekla mu je da mu ona neće pobjeći
a nada se da neće ni on njoj.
Otkako je to rekla, izgubio mu se svaki trag.
Imam i jednu staru fotografiju s 18 što sam je našla
požutjelu kao list među stranicama Croninove Citadele.
Moja djeca se smiju gledajući me na njoj
u adidas trenirci i s portabl televizorom u pozadini
što može stati u oko.
Hoće je staviti negdje na internet - za njih je ona raritet.
Moja kći misli da mene sa osamnaest i nije bilo.
Kaže mi, ti si mama, ti nikada i nisi imala osamnaest.

maybe.

prema licu izabrati šešir

subota, 16.09.2017.

"Pala vam je mušica u juhu, gospodine Podesny", rekla sam mu tiho ali me nije čuo. Zaokupljen razmatranjem ozbiljnog problema mušica na staklu šoferšajbne, upravo je opširno objašnjavao kako i na koji način je unatoč mušicama uspio dovesti automobil do željenog odredišta. "Naravno", nastavio je, vrteći među prstima svoje naočale a onda ih odloži na stol pred sobom, "tome imam zahvaliti ponajviše ovim staklima sa specijalnim filtrom pomoću kojeg se oko prilagođava svim uvjetima vožnje tako da sam na vrijeme i neometano stigao ovdje bez ikakvih problema."
Gospođa Agata, moja majka, kao najbliži srodnik pokojniku a preko muža povezana s obitelji supruge gospodina Podesnya - zaslugom čega su njih dvoje i došli k nama na obiteljsko imanje na selu - trudila se ostaviti dojam da ga pozorno prati jer je ona bila odgojena da tolerantno sluša i ničim ne pokaže da joj je sugovornik nezanimljiv i naporan.
U takvim okolnostima, bilo je nečeg scenski grotesknog - kao doručak na travi kraj rijeke kojom pluta leš - vidjeti uokolo brojne prisutne kako sjede uz šalice kave i dokonu priču koju tek tu i tamo prekine plač što provali naglo i isto tako naglo staje, na istoj terasi na kojoj je još jučer sjedio gledajući put raskošno olistalih katalpi u njegovanom vrtu, s vječnom cigaretom u ruci, čovjek kojeg više nema.
Da je kojim slučajem, povod drugačiji, a muškarac kojeg nema otišao samo kupiti cigarete u maniru kojim se ponekad ode i više ne vrati, naš sugovornik bi se zasigurno služio omiljenim analogijama a onda bi obitelji uputio još par utješnih riječi s nadom da će se strastveni pušač ipak vratiti.
Odsustvo zbog par godina bezuvjetne, zbog pronevjere, kocke ili kakve druge zle sreće koja bi bila razlogom tako teške satiruće smutnje, vjerojatno bi proteklo i odsustvom u svakom pogledu pedantnog gospodina Podesnog - strastvenog igrača šaha, kojemu su neke sujevjerne obitelji - tako sam čula - zamjerale i takvu suludost kao što je moći prizvati nečiju smrt, dok bi zanijet igrom s kukastim kažiprstom zadržanim u zraku nad figurama prije nego odluči o potezu mrmljao protivniku: "Kojom smrću da te usmrtim?" - a neizvjesno je da li bi njegov izostanak pratio i nečiji neobjašnjivi tajanstveni nestanak koji bi cijelu obitelj opet okupio u živom, energičnom razgovoru prepunom najraznovsrnijih dosjetki i nagađanja, čiji bi hranjivi užitak moglo iscrpiti samo razrješenje nemilog slučaja.
"Samo je smrt odlazak koji biva propraćen i tihim pojašnjavanjem koliko žumanjaka ide u kremu za princes krafne", razmišljala sam, nakon što začuh gdje jedna od prisutnih žena pripovijeda drugoj recept, dok je naš sugovornik prepričavao jednu meni već poznatu zgodu - kako je jednom putujući vlakom i pomno pazeći da mu žar pepela ne padne na tek kupljeno sivo lister odijelo, izbacio kroz prozor jurećeg vlaka popušenu cigaretu a opušak se isti tren zavratio i progorio mu odijelo.

"Ah, što ćete", uzdahne malo zatim, obraćajući se sućutno mojoj majci kao da gleda u netom progoren rever.
"Sudbina", dometne njegova supruga koja je do tad samo šutjela, prepuštajući, kao i obično i po navici, suprugu da vodi glavnu riječ.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje - dok je zamišljen sa smiješkom u očima gledao put dalekih brežuljaka a onda izustio "Ja nikad ne jedem juhu ako nije vrela" - njegova supruga je zapitala moju majku, ima li smisla da malo puste svog psa Astora da protrči uokolo, na što je majka spremno odgovorila "Da, naravno!", gledajući s olakšanjem kako njen sugovornik ustaje i odlazi u dvorište pustiti psa.

Nisam bila tamo. Ne, tada, kad se dogodio taj incident.
Pas je ščepao susjedovu puricu za vrat, zgrabio je i počeo žestoko tresti o zemlju, tamo-amo je vrteći i udarajući njome snažno o tlo, dok je gospodin Podesny polako se približavajući blago opominjao - Nemoj, Asto, nemoj... - kao da je pas zastao onjušiti puža.
Puricu je spasao susjed što je pritekao u pomoć pa je oslobođena oteturala negdje sva u krvi.

Za vrijeme dok je o tome nešto kasnije sam pričao, opisujući čemu je svjedočio, izraz lica bio mu je jednako nepromijenjen kao i dok je s terase kuće nasmiješen gledao put dalekih brežuljaka, kao što ni jednim treptajem oka nije odao da je zamijetio mušicu u svom tanjuru juhe iako je vidio da se koprca, i ja pomislih kako zahvaljujući specijalnom filtru kroz koji gledamo do naših duša nikada ne stiže stvarnost kakva bi nas uistinu ščepala za srce, kao što je i Astor grabeći čeljustima ščepao susjedovu puricu za vrat.

na odmorištu

ponedjeljak, 11.09.2017.

Autobus je stao nedaleko od graničnog prijelaza, čim smo ga prošli. Najavljenih 25 minuta pauze. Neugledna gostionica. Po ulasku odmah se zaputim do rashladne vitrine s osvježavajućim pićima da bih uzela vodu. Staklena vrata izgledaju zamašćeno a iznutra te zapahne nerashlađen zrak pojačan dojmom koji ostavlja pogled na rđu što je posvuda osvajajući nagrizla mrežaste police. Pred toaletom, odmah do šanka, dugački red. Gazda gostione je užurban i nervozan, kao da je odjednom dobio pun naramak narudžbi, ali tek za jednim stolom sjedi dvoje putnika a za drugim vozač i suvozač već nagnuti nad jelom, dok su ostali stolovi prazni. Izlazim vani, vrućina je, putnici raštrkani stoje uokolo, a cestom ispred gostionice kolona automobila sporo odmiče na prilazu graničnom prijelazu. Preko ceste, na drugoj strani gdje nedaleko protiče i rijeka ali se ne vidi, opazim širom raskriljena masivna vrata od kovanog željeza što uvode u primamljivu zelenu oazu a sasvim u kraju tih samostojećih vrata jer nema druge ograde, oslonjen laktovima o njih, stoji stariji čovjek koji je tu samo dok ne stupiš unutra, a poslije nestane i nema ga.
Nisam to znala, kad sam riješila prijeći cestu i proći kroz vrata, najprije s malim oklijevanjem, da li je slobodno ući, ali čim sam odlučila i kročila unutra, čovjek je već bio nestao.
Prekrasan zeleni vrt se pružao preda mnom, a trava mi pod nogama svježa i tako meka da je mamila skinuti obuću, i ja sam, ne sjećajući se kad sam zadnji put bosa hodala po travi a kao da činim nešto što bi se pripisalo čudnovatosti, skinula sandale i bosonoga krenula preko travnjaka. Neopisivo je kakav je to osjećaj golim stopalima dodirivati podatno meku travu i tonuti u milinu tog osjećaja - zar može tako čulan biti taj dodir, tako nov ili zaboravljen, uzbudljiv, oslobađajući, lagan u gipkosti. Osjećala sam trnce kroz noge i kožu kako se ježi, tu neobičnu jezu kojom reagira koža tijela u neposrednom dodiru stopalima sa baršunastim tlom, punim tople i guste klorofilne krvi, a trava je to koja se ne kosi već koliko je narasla takvom i biva a prekriva cijeli vrt kao smaragdni tepih. Šumjela su stabla topola, šuštavo, kao da se vjetar baca među svilene djevojačke suknje poigravajući se s njima i vrtložeći. Rasplesane grane vrba zazivale su me provlačiti se između njih izlažući im lice i uranjajući ga u slap njihove duge raspletene kose. Morala sam dodirnuti rukama i zimzelenu šumicu što je rasla nedaleko od vrba dlanom prelazeći povrh njenih lepezastih grana jedva ih dotičući. Krajičkom oka mogla sam vidjeti kolonu automobila na cesti, ali nisam se osvrtala na slućene poglede iz auta u dosadi čekanja. Sa sandalama u rukama, jer je već istjecalo vrijeme od 25 minuta pauze, okrenula sam se i preko trave krenula natrag prema vratima kraj kojih nije stajao nitko, niti je ikoga više bilo blizu. Činilo mi se kao da mi se širom raskriljuju neka druga, uvala djetinjstva, i da mi u lice, kroz nosnice, kroz kožu, u oči, u kosu... hrle - ili sam ja hrlila k njima - ti prvi mirisi, boje, osjeti...

kao da nas i nije bilo

subota, 09.09.2017.

Nije to bila velika ljubav iako se činilo
Bila je više otkrovenje u svoje prvo vrijeme
Bujica davanja u uzajamnom trebanju
savršena za povjerovati da je ta ljubav velika
a činila se
bila je
kao Kolumbu iskrcavanje u Indiju
kao otkriće velikog talenta za kog smo stvoreni udvoje
spremni napustiti dotadašnje karijere i zajedno početi novu.
Ali ja s njime ne mogoh razviti svoj pjevački talent
ni bit plesačica a on sa mnom propade kao ugostitelj.
Znao je bolje koji sve sastojci trebaju za dobru pizzu
nego sastojci meni potrebni za dobar soul ili blues.
Oh yeah!
I prsti su mu vještije i s više draži motali duhan u cigaretni
papir ili kakav umak probali, obliznuvši prste,
nego što su znali meni, ugađajući instrument, izmamiti uzdahe.
Prčkao je po mojim halterima proklinjući tko ih izmisli
kvareći mi izazov
a ja sam prčkala po njegovim pripravcima kvareći mu gušt.
Ni jedno ni drugo nismo se proslavili a ni uhodali
jer nam je i korak udvoje bio bez sklada, nejednak.
Bila bi to možda i velika ljubav
da me nije prerano lansirao u zvijezde eksplozijom mašte
odakle sam kapljala u njegova jela previše ih soleći.
Ali on je po vokaciji i bio pjesnik, a pjesnici nekad nemaju mjere
- to gromi, da se sve puši dok ne izduši - pa sam se i ja
samo odlijepila i otpala s tog bajkovita zvjezdanog svoda.
"Bar nemoj drugoj obasipati isto krevet laticama ruža.
Ne brini draga, neću nikom, ni tebi više."
I nije prošlo dugo kad nas je prenuo iz sna vatromet mraka
dok bezglave letjele su stvari pogođene u srca
i ja mrtva ugledah njega mrtva još više
i svoju ljubav gdje izdižuć se napušta mi tijelo kao duša
život što izdiše

ljeto

petak, 08.09.2017.

Ti mjesečariš u mom snu
skliskim rubovima snoviđenja
oslonjen samo o moja sjećanja
što te vode na mjesta im draga
poznata
Ti nisi svjestan mene i ne vidiš me,
budnu od godina snivanih uza te
svijanih u gnijezdo od pričina i zbilje
sjajoliko, kao pričin gnijezda u granama
bora ispletena od vlati
sunca što se u njem zlati
Ne odajem glasa, šutim, tišina je atrij
pod kupolom zvijezda
Ne smijem te taknut, da te ne probudim,
u ponoru bez sna da te ne izgubim.