Moje ime je May Be.
Imam 18+ kao i desetak godina prije.
I neću se predomisliti.
Čudno; dok sam bila u minusu
mrzila sam otkrivati godine.
Skrivala sam ih kao govornu manu
za koju želiš da je što neupadljivija.
A sada, to je kao da nosim dobro skrojenu
haljinu što mi savršeno pristaje uz tijelo
iako ne uvijek.
Nekada se nešto raspara,
šavovi ne izdrže,
neka kopča se strgne,
patent pukne.
Ali mogla bih komotno reklamirati energični
i snažni, krepki okus neke kave ili make-up
kad bi me u ovim godinama htjeli za reklamu.
I kreme protiv bora reklamiraju mlade djevojke
a ja mrzim što mnoge od nas nasjedaju na tu varku
velikih prodavača nade.
Imam poludugu ravnu kosu još gustu i živu.
Lice za koje sve manje govore da je isto otac
otkako se prorijedila očeva obitelj.
Majčinih je sada više pa i ja više nalikujem majci.
Moje lice je svojeglavo.
Kad se nasmijem, moja 'jedinica' pokazuje
onu istu samovolju kao i kad sam imala 17
i nosila protezu.
Konstatiram, ne bez zadovoljstva, da je ostala
jednako neukrotiva.
Moj bivši je imao za to prikladniji izraz
konstatirajući da sam oduvijek bila divlja.
Znala sam, uostalom, da ću mrziti brak
i prije nego što sam stavila tu protezu.
Imam psa koji nije nimalo divlji.
Susjeda koji s prozora puca na pse i svoje demone
i reži i bijesno laje strašno promukla glasa.
Imam peh da zapuca uvijek kad trebam koncentraciju
dok pišem
a ja mrzim mogućnost da mi tekst bude pun rupa.
Imam i jednu golišavu knjigu
što je dvojakih osjećaja
drugima koji me poznaju dajem u ruke da je imaju.
Ne znam kako će se nositi s onom koju ne poznaju
- sve dok mi ništa ne kažu,
a ja se pravim kao da ništa nije bilo
kao da je knjiga boljela i prošla
i da sam je već i zaboravila.
Neznanci nas vide stvarnije
i ja sam, ne jednom, uz nekog tako mu blizu
a kao da me nema
čeznula za neznancem koji će me stvarno vidjeti.
Imam i sklonost kloniti se
svega što formira red i forme radi.
Stvarno mrzim redove!
Osobito one za pljuvanje i one za divljenje,
brzinu kojom se iz jednog prestrojava u drugi.
Imam i naviku ne čestitati blagdane samo reda radi.
Mrzim blagdanska čestitanja telefonom.
A i ona elektronska s multi recipient address.
Čestitka mi znači kad znači i pošiljatelju.
Imam mali virtualni džepić za one telepatske.
A nekad sam voljela blagdane, ozračje tople atmosfere
u krugu bliskih lica.
Kristalno nebo i brušene zvijezde, krpice pahulja
... nekad dok sam još imala osjećaj pripadanja.
Danas je moje pripadanje izmješteno u svijet
dovoljan sebi.
Danas me iz bučnog veselja izmiješta već i samo pomisao
na ponižene i uvrijeđene, ne samo zato što volim
Dostojevskog.
Imam prijateljicu koja nije sebi dovoljna
i uzalud traga za dovoljnošću kroz zagrljaje muškaraca
iza kojih ne ostaje traga.
Kad je jednom dospjela do onog žuđenog,
da ga osigura, rekla mu je da mu ona neće pobjeći
a nada se da neće ni on njoj.
Otkako je to rekla, izgubio mu se svaki trag.
Imam i jednu staru fotografiju s 18 što sam je našla
požutjelu kao list među stranicama Croninove Citadele.
Moja djeca se smiju gledajući me na njoj
u adidas trenirci i s portabl televizorom u pozadini
što može stati u oko.
Hoće je staviti negdje na internet - za njih je ona raritet.
Moja kći misli da mene sa osamnaest i nije bilo.
Kaže mi, ti si mama, ti nikada i nisi imala osamnaest.
maybe.
Post je objavljen 30.09.2017. u 00:09 sati.