na odmorištu

ponedjeljak, 11.09.2017.

Autobus je stao nedaleko od graničnog prijelaza, čim smo ga prošli. Najavljenih 25 minuta pauze. Neugledna gostionica. Po ulasku odmah se zaputim do rashladne vitrine s osvježavajućim pićima da bih uzela vodu. Staklena vrata izgledaju zamašćeno a iznutra te zapahne nerashlađen zrak pojačan dojmom koji ostavlja pogled na rđu što je posvuda osvajajući nagrizla mrežaste police. Pred toaletom, odmah do šanka, dugački red. Gazda gostione je užurban i nervozan, kao da je odjednom dobio pun naramak narudžbi, ali tek za jednim stolom sjedi dvoje putnika a za drugim vozač i suvozač već nagnuti nad jelom, dok su ostali stolovi prazni. Izlazim vani, vrućina je, putnici raštrkani stoje uokolo, a cestom ispred gostionice kolona automobila sporo odmiče na prilazu graničnom prijelazu. Preko ceste, na drugoj strani gdje nedaleko protiče i rijeka ali se ne vidi, opazim širom raskriljena masivna vrata od kovanog željeza što uvode u primamljivu zelenu oazu a sasvim u kraju tih samostojećih vrata jer nema druge ograde, oslonjen laktovima o njih, stoji stariji čovjek koji je tu samo dok ne stupiš unutra, a poslije nestane i nema ga.
Nisam to znala, kad sam riješila prijeći cestu i proći kroz vrata, najprije s malim oklijevanjem, da li je slobodno ući, ali čim sam odlučila i kročila unutra, čovjek je već bio nestao.
Prekrasan zeleni vrt se pružao preda mnom, a trava mi pod nogama svježa i tako meka da je mamila skinuti obuću, i ja sam, ne sjećajući se kad sam zadnji put bosa hodala po travi a kao da činim nešto što bi se pripisalo čudnovatosti, skinula sandale i bosonoga krenula preko travnjaka. Neopisivo je kakav je to osjećaj golim stopalima dodirivati podatno meku travu i tonuti u milinu tog osjećaja - zar može tako čulan biti taj dodir, tako nov ili zaboravljen, uzbudljiv, oslobađajući, lagan u gipkosti. Osjećala sam trnce kroz noge i kožu kako se ježi, tu neobičnu jezu kojom reagira koža tijela u neposrednom dodiru stopalima sa baršunastim tlom, punim tople i guste klorofilne krvi, a trava je to koja se ne kosi već koliko je narasla takvom i biva a prekriva cijeli vrt kao smaragdni tepih. Šumjela su stabla topola, šuštavo, kao da se vjetar baca među svilene djevojačke suknje poigravajući se s njima i vrtložeći. Rasplesane grane vrba zazivale su me provlačiti se između njih izlažući im lice i uranjajući ga u slap njihove duge raspletene kose. Morala sam dodirnuti rukama i zimzelenu šumicu što je rasla nedaleko od vrba dlanom prelazeći povrh njenih lepezastih grana jedva ih dotičući. Krajičkom oka mogla sam vidjeti kolonu automobila na cesti, ali nisam se osvrtala na slućene poglede iz auta u dosadi čekanja. Sa sandalama u rukama, jer je već istjecalo vrijeme od 25 minuta pauze, okrenula sam se i preko trave krenula natrag prema vratima kraj kojih nije stajao nitko, niti je ikoga više bilo blizu. Činilo mi se kao da mi se širom raskriljuju neka druga, uvala djetinjstva, i da mi u lice, kroz nosnice, kroz kožu, u oči, u kosu... hrle - ili sam ja hrlila k njima - ti prvi mirisi, boje, osjeti...