Virtuelino plišano jastuče https://blog.dnevnik.hr/virtuela

srijeda, 07.06.2006.

Tina B.

Prošli sam vikend obišla najnoviji praški festival suvremene umjetnosti – Tina B.

Vidjeli smo samo stvari izložene u Veletržnom Palacu (dio češke Nacionalne galerije), a do konca šestog mjeseca morala bih obići još tri-četiri lokacije da vidim sve što je u Tinu B. uključeno.

Pajo je dobro sumirao Veletržni – dobar pregled što se u vižual artu zbivalo u posljednjih deset godina, no ništa novo. Također dobra prilika da vidite starije stvari koje uglavnom čame u ateljeima & umjetničkim skladištima.

Tina B. znači – This is not another Biennale – a koga zanima o čemu se radi, neka pogleda prošlogodišnji post Teacup Storm iliti Bura u šalici za čaj lokalne art scene.

U Veletržnom su mi se najviše svidjele fotografije Amero-Finkinje Minne Pyyhkale koja živi tuten u Pragu. Zečeki su njezini.

PS. Svidio mi se i par divovskih Wellington čizama, ali zaboravih autora. Sram me bilo.

utorak, 06.06.2006.

Pisci i štakori

Jučer popodne sam ušićarila sat vremena i šmugnula do Prague Writers Festivala gdje su se okupili Jorge Semprun, Vassilis Vassilikos, Robert Menasse i Jorie Graham.
Razgovor se vodio na temu 'Nema života bez ideala'.
U potpisu - Arthur Miller.
Moderirao Gary Younge.

Govorilo se o kompleksnosti stvarnosti, mnogobrojnim i istovremenim istinama, funkcijama umjetnosti, idealima Gestapoa, idealima terorizma, idealima humanizma + cijelom nizu operativnih sistema koji se u nekom povijesnom trenutku predstavljaju kao ideali. Sve u svemu, jedna više-manje zanimljiva diskusija koju sam odslušala s užitkom, no iz koje me nije zabljesnula munja spoznaje i otvorila raskošne dveri nove dimenzije.

Više me zanimala interakcija ekipe koja je sjedila na stejdžu.

Semprun i Vassilikos pasivno sjede kraj svojih mikrofona i puštaju mlađariju da zbori. Da nisu ti koji jesu, rekla bih da su dementni štićenici obližnjeg staračkog doma koji su zabunom dolutali na pozornicu. Očito je da su dobar komad života proveli po literarnim festivalima, autogramijadama, čitanjima za publiku, u takvim i sličnim raspravama pred zainteresiranim pukom.
Sve su vidjeli, sve su rekli, umorni su i ne da im se skakati kroz vatrene obruče ideoloških finti za ljubav praškog auditorija.
Uvjerena sam da razmišljaju o hladnom buffetu u predvorju. Starčad i djeca najviše se vesele slatkišima.

Zato Austrijanac Menasse unosi dinamiku u razgovor. Doima se strasno angažiranim intelektualcem. Prije četrdesetak godina sigurno bi podržavao RAF i Brigade Rosse. Danas jaše po valovima antiamerikanizma i demokratskog deficita u EU.
Kako nije prošao konc-logor kao Semprun, jer je premlad, a zaobišao ga je i politički egzil (Semprun + Vassilikos) jer dolazi iz uređenog društva, vjerojatno osjeća dašak inferiornosti u odnosu na staru gardu. Kvalifikacije njegovog političkog mučeništva ne odgovaraju grandioznosti teme. Fakit!

Ipak, Menasse se iskupljuje time što baca 'kontroverzne' bombice na koje reagiraju Amerikanci iz publike – Austrijanac im očito ide na živce. Ne kuži svetost Twin Towers relikvija + njegova je kritika Busha 'pre-europska' čak i za liberalne američke uši.

Američki štih cijeloj predstavi daje Jorie Graham koja je bez sumnje jedna pametna i elokventna osoba, no majko mila, predugo operira po sveučilištima! Preuzela je moderatorsku ulogu od Younga, cijelo vrijeme 'zaokružuje' raspravu i daje joj formu, dovršava misao sugovornika, uskače kad treba i kad ne treba. Nikako da se riješi fantomskih studenata i shvati da je među odraslim ljudima kojima ne treba objašnjavati što su mislili time što su upravo rekli.

Pred Jorie je konačno utihnuo i Austrijanac. Energija je neuništiva, a Jorie je energija. Tako su Amerikanci opet zaveli red među ubogim Europljanima.

No, jebeš pisce, danas su mi puno zanimljiviji bili štakori...

Veli Pajo da se na Lofty forumima (objekt u koji se useljavamo već tisuću godina) vodi živa rasprava o štakorima.

Naime, javio se izvjesni Jirka s pitanjem - što da radi? Misli da mu štakori kake u dnevnom boravku. Stanuje na prvom katu, nema kućnog ljubimca, a govanjca ga svakodnevno dočekuju kada se vrati s posla. Čuo je da je škvadra s prizemlja u svojim vrtovima vidjela štakore, no Jirku muči kako se vrag dovukao do prvog kata?

Isto pitanje muči i moga Paju.

Ja mu velim – pa kroz cijevi, to zna svako dete iz paštete - zahodska školjka najvjerojatnije.

Tu Pajo padne u nesvjest i dotakne unutrašnju ženu u sebi – ciju!!! Problijedio, stisnuo Gicu Galaksiju uz prsa, skoro pa se popeo na stolicu sa zadignutom suknjom, zaziva higijensku službu i deratizaciju!

Pa sam ga počastila Pričom o Dvjema Majkama.

Dakle, moja Majka vrati se s nekog davnog ljetovanja na par dana u Zagreb. U kupaonici zatekne Štakora.

Veli Mama: "Bok, Stari, otkud ti?"

Štakor je ocjenjivački pogleda, razmisli sekundu-dvije i buć!, baci se naglavce u zahodsku školjku i otpliva odakle je i došao.

Stara me nazove i ispriča kako je bla, bla, doma našla štakora:

"Ma, mislila sam, kud svi, neka bude i štakor, ali onda sam vidjela da je raščerupao jedan ručnik, složio si ga je u kut iza košare za prljavi veš, znači: očito da je ženka i pri tome skotna, sprema gnijezdo, a kud ću s tolikim štakorima, ajde da je jedan, tako da sam odlučila zatvoriti poklopac na zahodu da više ne dolazi, valjda će jadna naći gdje da okoti mlade, baš mi je žao, ali morala sam..."

Ne znam gdje je otplivala Mamina prijateljica.
Ni razglednicu da pošalje.

ponedjeljak, 05.06.2006.

Triler !!!

Česi birali - Česi i izabrali!

Bilo je svega. Korupcijskih skandala, mafijaškog odstrela, fizičkih obračuna. Dan prije izborne šutnje procurila (dez)informacija da je prošloga ljeta premijer Paroubek hopsao po maloljetnoj djevojčici na nekoj jahti u prijateljskoj Hrvatskoj. Socijalistima nije pomoglo da premijerova žena ne može direktno pogledati u kameru i reći: "Ja vjerujem svome mužu", nego je tu izjavu morala pročitati. No, dobro, nismo svi medijske zvečke, žena je u qurcu - kako ne bi bila kada ti nabace takvu jednu gadariju?

U svakom slučaju - predizborna kampanja dostojna balkanskog standarda iako im do Srbije fali još barem desetak policijsko-vojno-mafijaških odstrela. Kada u po bijela dana posred Staromaka skinu glodura Mlade fronte, reći ću da su nešto naučili od Braće s Juga.

Rezultat: Parlament je podijeljen 50:50. Ljevica / Desnica.

Triler se nastavlja!!!

nedjelja, 04.06.2006.

Nedjelja ujutro

Sunday morning, praise the dawning
It's just a restless feeling by my side
Early dawning, Sunday morning
It's just the wasted years so close behind

Watch out, the world's behind you
There's always someone around you who will call It's nothing at all

Sunday morning and I'm falling
I've got a feeling I don't want to know
Early dawning, Sunday morning
It's all the streets you crossed, not so long ago

Watch out, the world's behind you
There's always someone around you who will call It's nothing at all

Watch out, the world's behind you
There's always someone around you who will call It's nothing at all

Sunday morning

Sunday morning

Sunday morning

subota, 03.06.2006.

Majke i sinovi (2)

Skajpamo moj prvorođenac Fabio i ja, natandrčili webkame, još da su nam one Virtual Reality rukavice, rukovali bi se k'o američki i sovjetski vojnik na Labi.

"Vots ap?", kažem Ja.

Od svojih sam špijuna naime načula da se Fabio po prvi puta ozbiljno zaljubio. Izborio je djevojku u oštrom duelu s njezinim bivšim i sada s pravom očekujem apdejt o snajki.

"Ma", vajka se Fabio, "Bojim se da ova veza neće dugo trajati... Ne vidim nas skupa za šest mjeseci...".

Opa! Tu mene uhvatilo čudilo. O čemu se radi? Co ne funguje, pitali bi Česi. Zašto se na Fabiovom obzorju valjaju tusti oblaci sumnje?

"Cura je konzervativna", kaže on.

"U seksu", dodaje.

Tu se ja malo pomeškoljim.

Islanđanka pa seksualno konzervativna???
Nema toga.

"Aha", velim.

Digresija: Što ja znam što je konzervativno? Nekome su halteri bogohuljenje, drugome je odbijanje orgijanja s kepecima znak seksualne nemaštovitosti. Želim li uopće znati zašto je cura moga sina konzervativna u krevetu? Ne želim.

"Nije-da-se-hvalim", nastavlja Fabio ne primjećujući pauzu s druge strane ADSL-a, "ali ja sam ti jako dobar ljubavnik! Mnoge su mi to rekle!".

"Ahaaaa....", ponavlja se Fabiova Majka, tj. Ja.

A Fabio širi rep i nastavlja: "Znaš, ja kada radim to što radim, ja se totalno predam - to ti je u meni strast! Sve bukti, ja sam sav u tome!".

U ovo zadnje ne sumnjam.

"A ona... Ona to od-bavlja! Bez strasti, kao da mi čini uslugu! A kad mi puši, kao da je gadljiva... Bajdvej, reci ako ti je neugodno razgovarati o ovoj temi"...

Zaključak:

Sin mi je totalno posjevernjačio. Govori o seksu kao o higijeni usne šupljine. Forumov topik Dojenje u javnosti čita poput zanimljive antropološke studije iz života dalekog plemena. Kojemu je – gle ironije – još do jučer pripadao.

Pred kraj naše telefonske konverzacije, u stan je ušetala djevojka. Pristojno pozdravila i otišla spavati.

Prava hrvatska mati kriknula bi iz daleke daljine:

”Kurvooooooo, mome malom da ne pušiš ?????”

petak, 02.06.2006.

Malo o drami i njezinim žanrovima

Danaske se na forumima povela zanimljiva rasprava uništava li obavezna školska lektira volju za čitanjem?
Pa se jedna cura sjetila svoje srednjoškolske profesorice književnosti & opisala je. Pa su se sjetili i drugi, uključujući i Jazona. Koji reče:

Quote:
Moja profesorica nije imala dobre noge. Bila je ružna, debela i prgava. I imala je brkove. Zvala se Smilja. Onda smo joj za 8. mart odlučili kupiti poklon. Sjećam se da je, iznenađena lijepim paketićem, dugo i sa smješkom razvezivala one šarene mašnice, pažljivo odmotavala rubove papira, a mi smo nestrpljivo iščekivali da otvori tu prokletu kutiju. I onda je napokon zavirila u sadržaj paketa. Trenutak njezine nevjerice, a potom je briznula u plač i izjurila iz razreda. U kutiji se nalazio brijači aparat, tada najmoderniji, Braunov

Od tada nas do kraja godine više nije gnjavila lektirom, ili je šutjela i tiho jecala, ili nam je nesuvislo nešto čitala iz svojih bilješki. Uglavnom, svima nam je na kraju zaključila ocjenu više. A ni do danas nisam shvatio zašto. Barem nisam morao čitati "Lovčeve zapise".
Kraj citata.

Koliko se ja kužim u dramatske žanrove + piščeve namjere, ovo je kao trebala biti Komedija.

Idemo dalje:

Recimo da dvadesetak godina kasnije pripovjedač gore navedene anegdote oboli od teške bolesti. Nakon mučne i agresivne kemoterapije gubi kosu i sve dlake s tijela. S nostalgijom se prisjeća prijašnjeg života. Posebno melkankoličan trenutak bilježimo kada mu kćer – nesmotreno, ali u dobroj namjeri – u bolnicu donosi Braunov brijači aparat. Naš junak ne uspjeva zavšiti “Lovčeve zapise” koje pohranjene u plastičnu vrećicu podigne rodbina nakon što nesretnika odkotrljaju u frižider.

Konec.

Ovo je nesumnjivo bila Tragedija.

Zanima me gdje je ona tanušna linija koja razdvaja jedan žanr od drugog? Zašto je ružna, debela, prgava i uplakana učiteljica Smilja komična, a bolesni, nesretni i ćelavi Jazon tragedija?

Da nisu obje te vragolanke - i Komedija i Tragedija - baš kao i Ljepota – u oku promatrača?

četvrtak, 01.06.2006.

Majke i sinovi (1)

Ne postoji znanstvena metoda koja bi izmjerila snagu nečije ljubavi.
Ne možeš je - ljubav - uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ne miriše ni ne smrdi. Nema specifičnu težinu, ne nalazi se na određenom meridijanu, ne sadrži magnetsko polje, ne skuplja se i ne širi na određenoj temperaturi, ne možeš je dotaknuti, ne možeš na nju nalijepiti cijenu, ne podliježe ponudi i potražnji poput nafte ili pamuka. Živi negdje u glavi, u kemiji mozga, ali koja joj je konkretna adresa, to nitko ne zna.
Ovu je temu stoga najbolje prepustiti lijepoj umjetnosti i ostalim ne-egzaktnim razmatranjima.

Ipak, svojevremeno sam čula od jedne vrlo razumne i ozbiljne psihijatrice da unatoč manjku znanstvenog kriterija, njezina profesija neslužbeno i za potrebe 'orijentacije' Ljubav nad Ljubavima smatra onu ljubav koju Majka osjeća prema Muškom Djetetu.

Hvala nebesima da me život nije iskušao na način 'Sofijinog izbora' da tu tužnu istinu saznam.