<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

subota, 24.02.2007.

šarafić uzvraća udarac sebi u čelo tak rijetko već pišem ovaj blog da svaki put kad se ulogiram moram provjerit kaj se zadnji put točno dešavalo. zadnje je bilo o šarafiću. pa će šarafić biti i danas jer ima veze jedno s drugim. mislim da me zadnijeh dana dosta opterećivalo to što se osjećam ko šarafić a ne šaraf kak bi se trebala osjećat, barem po svojem osobnom shvaćanju naravno. nakon preživljenog stresa i (ipak) uspješno obavljenog prvog samostalnog projekta, po mom skromnom mišljenju- priznanje je izostalo. budući da sam nova u poslu a i po prirodi osjetljiva, naravno da je cijela situacija urodila mojim revoltom. to se prvi dan očitovalo tako što mi se nije dalo ništa raditi jer sam smatrala da je pojntles, a onda sam počela nešto raditi no ne zadugo. naime, razbolila sam se. i to s guštom. ja nikad nisam bolesna. bar ne toliko da moram ostati ležati u krevetu. ak sam prehlađena i ležim, to je moj vlastiti izbor a ne zato jer se nemrem kretat. no ovaj put sam MORALA ležat. mislim da sam dobila gripu il nešto, no naglo me počela prati neka groznica i obamrlost svih mišića i morala sam doma s posla. i onda sam još drugi dan javila da ne mogu doći jer stvarno nisam mogla. cijeli dan sam ležala u krevetu i spavala a u pauzama jela i danas mi je puno bolje. i sad si ja mislim malo....i smislila sam. mogla bih se zakleti i okladiti u bilo što, al jebomenepas ak ovo razbolijevanje nije bilo namjerno. opće se nisam potrudila da ostanem zdrava neg sam se baš htela razbolit. nek pate pizde i nek sve sami rade, znam da im je frka:)) mislim ne znam, možda sam i fatalist, možda sam i praznovjerna il pričam pizdrije (u što sumnjam jer ipak bi ja trebala biti šaraf:) al ja mislim da je ovo bila moja podsvjesna odluka jer mi je naročit gušt bio preležati cijeli dan za koji sam znala da će bit frkovit na poslu i super mi je bilo to. sad mi je bolje, i znam da nije baš pametno ovakovo reagiranje jerbo sam ja u najvećem minusu al mislim da možda ima veze s mojom lagano autodestruktivnom (škorpionskom prirodom)- odrezat ću sebi prst samo ak će to nekog koga ne volim natjerat na povraćanje:) užas. I need to get a life.:)

subota, 17.02.2007.

stres jučer sam prvi put u životu valjda shvatila što to znači stres na poslu. ja znam neki put popizdit. živčana sam do bola i jurim svijetom ko furija s pogledom plaćenog ubojice uprernim u nedužnog prolaznika. luda sam i svašta kažem al se smirim kroz neko vrijeme. a jučer sam prvi puta uspjela doznati kako je to kad imaš abnormalnu koncentraciju adrenalina u krvotoku a tlak ti nije digao neki tip neg poso i kak je to kad ne traje kratko nego je to stanje koje te pere cijeli dan. zjenice su ti raširene, dlanovi se znoje, srce udara, ti mucaš i gubiš se, šećeš po uredu ko sumanut i ne znaš što pričaš, ponavljaš stvari (to je već u odmakloj fazi), postaneš disfunkcionalan i na kraju kažeš kolegici da obavi posao do kraja jer ti više ne možeš. kapitulacija. nisam sigurna jesam li baš najbolje podnijela svoj prvi poslovni stres. mislim da nisam baš. zato jer nisam mogla spavati i stalno su mi se misli vraćale na to. trenutno tražim pravu mjeru živciranja. odmjerenu dozu osobnog shaćanja nečega što se zove posao i ispravan odnos prema projektu u kojem sam samo mali šarafić.

četvrtak, 15.02.2007.

velntajnz dej većina ljudi ima neko mišljenje o tome. ja ga nikad nisam imala. ni kad sam bila sama, ni u vezi. kad sam imala tipa nisam ga voljela jer su uvijek bile gužve u gradu i malo me tjeralo na povraćanje od te isforsirane i pretjerane nježnosti na traci. kad sam bila sama nisam ga mrzila jer volim zaljubljenost i to mi je lijep praznik. danas je još k tome bilo sunce i ja sam razmišljala o tome kako je krasno čekati da opet budeš zaljubljen. uostalom...valentinovo su mi danas čestitala dva super tipa. obojica su svezani. prvog sam tek nedavno upoznala i znam da ima sunca u sebi za pola svijeta. nije mi jasno od kud mu to no gledam ga i divim mu se te jedem njegovu bombonjeru. drugi je bio sunce u mom srcu i jos uvijek je. nekad sam ga gledala iz bliza i gotovo zaradila sljepilo, no sada ga gledam iz daleka pa me grije i svijetli baš koliko treba. nemam baš neku ljubav osim onih skoro umrlih koje sam danas odlučila previdjeti, no ipak su mi lijepe riječi bile upućene od dva posve posebna čovjeka. onih koji ljudima daju nadu. i to mi je baš super i radi toga sam danas sretna.

nedjelja, 04.02.2007.

nestalnost ljudi su dosta nestalni. nestalni su oni novi a i oni stari. ne čini mi se u ovm trenutku da za ikoga možeš dati ruku u vatru da će zauvijek biti tu. no pored toga, ne mislim ni da za sebe mogu tvrditi da nikada neću otići i da ću uvijek biti tu za one koje volim i koji vole mene. jer nekad sam umorna. iscrpljuju me tuđe tuge i unose gorčinu u moju trošnu kućicu. boli me tuđa tuga a boli me i kad vidim da netko nepovratno tone, ili barem da u tom trenutku izgleda kao da nema nade. netko bi rekao da nade uvijek ima. ali ja znam kako umiru ljubavi. i kad mi netko priča o sebi, kad mi kaže simptome i kada me to sve odbaci davno u prošlost kada su i moje ljubavi umirale, znam u sebi da je nepovratno. ako nema volje, nema ni povratka. ako ego uvijek pobijedi, možda i nema razloga da se vraćaš. naše nagomilane tuge su velike i žele van. držimo li ih zarobljene unutra, skisele se i rađaju ljutnju. no ipak, ja vjerujem da ta golema bujica otpadnih voda ne može isprati ljubav. ako je prava, velika i zrela, iako skrivena pod naslagama našeg sljepila i uskogrudnosti. ne vjerujem da ju mogu isprati.

aaaaaaa...... evo, tak je meni kad pišem blog. nakon dugog vremena barem. meni je ovo ko ono mjesto u onom parku di se staneš na pozornicu i pričaš pizdraije, koz ica fri kantri. tak i ja tu, stanem na pozornicu i pričam. niko me ne pozna i pred nikim se ne moram sramit. pričam svašta, a i ništa. ne spominjem imena jerbo da ne poremetim nečiju intimu a zapravo zato jer se grozim intimnih stvari. al ih ipak pričam i dobro mi je. čitam ih nakon nekog vremena i ne prepoznajem i razmišljam kak je "čudna ova osoba, no pozitivno puknuta". ne prepoznajum se baš, al se podsjetim nekih raspoloženja. ne želim da se ponove i mislim da ću čitajući o njima biti opreznija ubuduće. al opreznija neću biti. ovo mi samo služi da su datom trenutku, dok nikog nema, dođem na mjesto čija adresa mi je poznata i pustim nešto od sebe, da odložim dio maske, čeoni dio.

subota, 03.02.2007.

živac titraju mi živci opasno. to je zato jer sam počela radit i postala rob kapitalizma i nedopuštenog minusa. danas sam se uhvatila kak se osjećam isfrustrirano jer na poslu ne cijene moj rad i onda ja onak ko na američkim obiteljskim filmovima razjarena idem s posla, u sebi vrtim monolog što sam sve trebala reć šefu i obrecnem se na prodavača na kiosku koji nije brzinom svjetlosti shvatio moju želju da kupim bijeli ronhil. da ga mogu živčano pušit dok čekam tramvaj (koji ne dolazi ofkors). onda sam si pomisila da neću tak. i da neću dopustiti da me neko sjebaje da postanem zapjenjena tlačiteljica nevinih prodavača u kiosku. i da mi je to u kurcu. i da si neću kvarit dane zbog toga. pa sam si pomislila da ću ja tom tipu reć da je glup. ili barem u nepravu. i da me baš brige, nebu mene niko jebal.