aaaaaaa......
evo, tak je meni kad pišem blog. nakon dugog vremena barem.
meni je ovo ko ono mjesto u onom parku di se staneš na pozornicu i pričaš pizdraije, koz ica fri kantri.
tak i ja tu, stanem na pozornicu i pričam. niko me ne pozna i pred nikim se ne moram sramit. pričam svašta, a i ništa. ne spominjem imena jerbo da ne poremetim nečiju intimu a zapravo zato jer se grozim intimnih stvari. al ih ipak pričam i dobro mi je.
čitam ih nakon nekog vremena i ne prepoznajem i razmišljam kak je "čudna ova osoba, no pozitivno puknuta".
ne prepoznajum se baš, al se podsjetim nekih raspoloženja. ne želim da se ponove i mislim da ću čitajući o njima biti opreznija ubuduće.
al opreznija neću biti. ovo mi samo služi da su datom trenutku, dok nikog nema, dođem na mjesto čija adresa mi je poznata i pustim nešto od sebe, da odložim dio maske, čeoni dio.
|