ljudi su dosta nestalni. nestalni su oni novi a i oni stari. ne čini mi se u ovm trenutku da za ikoga možeš dati ruku u vatru da će zauvijek biti tu.
no pored toga, ne mislim ni da za sebe mogu tvrditi da nikada neću otići i da ću uvijek biti tu za one koje volim i koji vole mene.
jer nekad sam umorna. iscrpljuju me tuđe tuge i unose gorčinu u moju trošnu kućicu. boli me tuđa tuga a boli me i kad vidim da netko nepovratno tone, ili barem da u tom trenutku izgleda kao da nema nade.
netko bi rekao da nade uvijek ima. ali ja znam kako umiru ljubavi. i kad mi netko priča o sebi, kad mi kaže simptome i kada me to sve odbaci davno u prošlost kada su i moje ljubavi umirale, znam u sebi da je nepovratno.
ako nema volje, nema ni povratka. ako ego uvijek pobijedi, možda i nema razloga da se vraćaš. naše nagomilane tuge su velike i žele van. držimo li ih zarobljene unutra, skisele se i rađaju ljutnju.
no ipak, ja vjerujem da ta golema bujica otpadnih voda ne može isprati ljubav. ako je prava, velika i zrela, iako skrivena pod naslagama našeg sljepila i uskogrudnosti. ne vjerujem da ju mogu isprati.
Post je objavljen 04.02.2007. u 18:04 sati.