titraju mi živci opasno. to je zato jer sam počela radit i postala rob kapitalizma i nedopuštenog minusa. danas sam se uhvatila kak se osjećam isfrustrirano jer na poslu ne cijene moj rad i onda ja onak ko na američkim obiteljskim filmovima razjarena idem s posla, u sebi vrtim monolog što sam sve trebala reć šefu i obrecnem se na prodavača na kiosku koji nije brzinom svjetlosti shvatio moju želju da kupim bijeli ronhil. da ga mogu živčano pušit dok čekam tramvaj (koji ne dolazi ofkors).
onda sam si pomisila da neću tak. i da neću dopustiti da me neko sjebaje da postanem zapjenjena tlačiteljica nevinih prodavača u kiosku. i da mi je to u kurcu. i da si neću kvarit dane zbog toga.
pa sam si pomislila da ću ja tom tipu reć da je glup. ili barem u nepravu. i da me baš brige, nebu mene niko jebal.
Post je objavljen 03.02.2007. u 03:30 sati.