stres
jučer sam prvi put u životu valjda shvatila što to znači stres na poslu.
ja znam neki put popizdit. živčana sam do bola i jurim svijetom ko furija s pogledom plaćenog ubojice uprernim u nedužnog prolaznika. luda sam i svašta kažem al se smirim kroz neko vrijeme.
a jučer sam prvi puta uspjela doznati kako je to kad imaš abnormalnu koncentraciju adrenalina u krvotoku a tlak ti nije digao neki tip neg poso i kak je to kad ne traje kratko nego je to stanje koje te pere cijeli dan. zjenice su ti raširene, dlanovi se znoje, srce udara, ti mucaš i gubiš se, šećeš po uredu ko sumanut i ne znaš što pričaš, ponavljaš stvari (to je već u odmakloj fazi), postaneš disfunkcionalan i na kraju kažeš kolegici da obavi posao do kraja jer ti više ne možeš.
kapitulacija.
nisam sigurna jesam li baš najbolje podnijela svoj prvi poslovni stres.
mislim da nisam baš. zato jer nisam mogla spavati i stalno su mi se misli vraćale na to.
trenutno tražim pravu mjeru živciranja. odmjerenu dozu osobnog shaćanja nečega što se zove posao i ispravan odnos prema projektu u kojem sam samo mali šarafić.
|