<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

srijeda, 28.06.2006.

inetrnet je hotttt:))) danas sam imala wett dream:) i to ni više ni manje nego s jednim blogerom kojeg uopće ne znam!:) samo sliju sam mu vidla na blogu i majke mi mile nije mi jasno kak je on završio u mom snu...a FAKAT nisam ništ takvoga pomislila kad sam vidla sliju, ono više- pa mogo bi se i ošišat i to:) kad li ono...bome je bio dobar san, obgrlio me straga i osjetila sam mu kamenu kitu na svom dupetu i kroz hlače...a poslije i bez hlača:) pitam se pitam...šta bi taj nevin čovjek reko da mu ovo ispričam...?!?:))) mislim da mi je jako drago da sam se riješila stresa, osim što sam i dalje super volje počela sam se budit kompletno...sve mi se čini da će sljedeći kojeg se dočepam trebati biti "radnik":)))

petak, 23.06.2006.

dan antifašističke borbe do božića! osjećam se praznično. ljetno. svečano. mislim da mi polako dolazi do svijesti. "da, stvari neće zauvijek ostati loše." još sam dakeko od potpunog shvaćanja, no i ovaj početak mi unosi dovoljno radosti u organizam. prenavikla sam na brigu. pa mi je čudno dok nestane tereta. to privikavanje na bestežinsko stanje mi je baš lijepo. počnem se mrštit, a onda se sjetim da nemam zašto:) da, definitivno sam se odvikla od osjećaja sreće. one neke koja te cijelog ispuni, kao dobri vjetar koji ti puni jedra i tjera ti brod u smjeru kojem želiš. imala sam puno malih srećica, to da:) bez njih bi bilo prazno i besmisleno. ali već dugo nisam imala neku veliku, da počnem uspravnije hodati i da se bez razloga smješkam i kad sam sama. lijepo je to. baš je lijepo.:) ja sam jedna sretna, sretna žena:))

tribute to...:) mnogo puta do sada imala sam prilike naletit na ispovjedi tužnih internet-ljudi koji su plakali za nekim drugim internet-čovjekom koji je jednostavno nestao. pričali su, podijelili neke stvari koje su nekome značile više a nekome manje, koje su mogle i izgledati banalno ali je efekt bio puno srce, i onda je jedan od njih nestao. meni se to nikada nije desilo. iz jednostavnog razloga što nikada nisam ostvarila takav kontakt. moja znatiželja pri samom početku korištenja mreže za komunikaciju bila je ogromna. sjedeći u svojoj sobi s viškom energije i razmahanom maštom, zamišljala sam da ću na ovim prostranstvima naći osobu koja sjedi u sobi drugačijoj od moje, koju nikada neću vidjeti, no s kojom ću razmjenjivati tajne riječi. trebale su to biti riječi dvaju znanaca od nekada, iz vremena kojih se više ne sjećamo. ili riječi dvaju prolaznika koje je povezao slučaj i koji si obavijeni sigurnosnim štitom tame svoje sobe međusobno pogađaju misli. no to se nije desilo. nije bilo tajanstvenog sugovornika koji zna reći čarobnu riječ u pravo vrijeme koja će u mene prodrijeti dublje od muškarca koji diše na drugoj polovici mog kreveta. desilo se nešto drugo. umjesto mračnog čovjeka s druge strane monitora koji zna tajnu, upoznala sam klauna. ovisnika o tipkanju koji prije svega traži MARLJIVOG sugovornika. kojemu nije toliko bitan sadržaj nego učestalost, jer ak mu ne pišeš često misli da ga ne voliš:) koji je površan u kontaktu no uvijek je tu. prvo sam mu se čudila. odgovarala sam mu redovno jer mi je to površno tipkaranje često bilo opuštajuće. slično ko i ovaj blog, samo sam ga slala na određenu adresu. tipkala sam što mi je palo na pamet, i on je radio isto. bez očekivanja, bez zahtjeva, bez ičega. ko djeca koja se igraju u pješčaniku a nakon što ih majka pozove na ručak zaboravljaju igru i više je se ne sjete, zato što žive u trenutku. nisam mu pričala ništa o sebi. nije znao da sam u to vrijeme proživljavala trenutke u kojima sam često gubila dah zbog ugromnog utega koji mi se spustio na pluća. nije znao da sam očajna. nije znao baš ništa osim toka mojih misli uz jutarnju kavu. no on ni nije želio znati. nikada me ništa nije pitao, samo je sipao nekad više a nekad manje suvisle riječi na ovu suvremenu hartiju. nekad me taj nedostatak interesa vrijeđao. nisam bila naviknuta na površne kontakte jer sam se družila samo s ljudima koje jako volim i koji su htjeli znati sve bitno o meni kao što sam i ja to htjela o njima. usprkos negodovanju koje se u meni povremeno javljalo zbog sumnje u kvalitetu takvog odnosa, nisam ga prekidala. prihvatila sam stvari kakve jesu i tipkala. nakon nekog vremena takav odnos počeo mi je pasati. čovjek koji ništa nije o meni znao postao je malo jutanje utočište u kojem sam se mogla glupirati do mile volje (no nikada ga u tome nisam pobijedila:) i koji je zbog svog neznanja postao mala oaza u metalnoj svakodnevici. taj čovjek mi zbog djeteta koje je vladalo njegovom nutrinom nije ostavljao izbora. i ja sam postala dijete. u svoj toj tragediji koja me okruživala, ja sam svakog jutra odradila svoju dozu smijeha. takav je bio...njegove riječi nisu ostavljale prostora za išta drugo osim za vedrinu. a ona je u meni čučala i čekala da ju netko pozove. zanemarena i pritisnuta realnošću, svakog jutra je znala da ću je izvesti u štenju poput malog nervoznog pekinezera koji voli piškit najviše po susjedovim cipelama ostavljenima na otiraču ispred vrata. i dan danas kada je dio tuge nestao a dio je više-manje uspješno nošen mojim nabildanim rukama, ja se i dalje smijem kad mu pišem. naše pisanje već se odavno ne mjeri mjesecima već godinama, a njega su već odavno počele zanimati stvari o meni (na moje čuđenje doduše:). i pišemo i dalje bez razmišljanja. i da...nisam našla soulmatea obavijenog mističnim sveznajućim oklopom nego sam našla njega, površnog klauna:) zapravo sam našla ono što mi je u tom trenutku trebalo više od ičega. i još je tu i nadam se da nikada neće otići. možebitno je da kad Tražimo dobijemo baš ono što nam treba, iako prije toga nismo bili ni svjesni što je to. na ovaj tekst potakla me obavijest da "server ne može nać tu i tu stranicu". bio je to blog žene čiji post je jednom na mene djelovao kao melem na ranu. ne znam da li je nema više, no ako je tako onda mi je žao. isto ko što bi mi bilo žao da nestane jedan odavlen čija me usputna izjava jednom prilikom ganula do suza i spriječila me da izbrišem sve ove svoje vrijedne umotvorine:) vjerujem da su riječi čarobne i da nas osim ove mreže povezuje i mreža duha. ispreplićemo se poput musave djece na igralištu ili poput leptira, nekad i poput boksača u ringu, no tu smo...umreženi mislima.:)

četvrtak, 22.06.2006.

ja sam kalimero jesam bome. sam kaj nisam crni picek neg bijeli. ja nikad ne bi mogla bit crni picek jer nemam pigment. mogla bi biti albino picek recimo. a da živim u 18.st mogla bi biti komad zbog porculanske boje puti. al živimo danas, pa sam picek. no nema veze, kalimero je ionak metafora. zatoke se osjećam ko da sam probila ljusku jajeta pa sad činim prve picekaste i nesigurne korake po zemlji, a na glavi mi kapa od pol ljuske istog jaja. izgledam ko pol mkartni na početku karijere s onom kahlica frizurom, samo kaj sam ja picek a to nije frizura neg kapa od jajeta. i nisam sigurna dal sam tak ošamućena već par dana od vrućine, šoka, alkohola od prije neki dan, mjesečnih bolova u trbuhu ili nečeg trećeg. petog. idem sad opet malo jest sladoled. a onda idemmmm...čitat do kraja ono s mrtvacima a la bolognese. a onda idem pročitat nešto iz struke. a ONDA idem gledat tekmu!!

srijeda, 21.06.2006.

iđe post, mič'se sve mi se čini da sam upravo krenula u proizvodnju čitavog ciklusa postova na temu "Životne prekretnice". iskreno...meni i sam naslov ovog ciklusa djeluje dosadno tak da možda to i ne učinim:) al kaj je- je...ja još uvijek ne kužim da sam na toj točki. možda zato jer je došlo tak naglo...spomenem ženi da tražim đob, ona okrene jedan broj telefona i gotovo! "imaš ga." mislim, kak me može tak šokirat...?!? mene koja sam u zadnje 3 godine izgradila stav vječnog sunca kroz guste oblake, majke mi mile...nedavno sam rekla nekome da mi moj život liči na nato-vježbu. ono kad su vojnici morali gurat zgradu i s lopatama pretovarivat zrak bez da pitaju zašto i da se bune. e, tak sam se i ja osjećala. i imala razloga nažalost. i onda se desilo da sam skužila jednu stvar: ako sam u svemu tome željela ostati normalna i pozitivna osoba koja je i na dnu dna spremna davati drugima i (što je najbitnije) usprkos svemu ima što dati, morala sam vježbati taj stav sunca kroz crne oblake. i uspjela sam. onda kad sam skužila da i kad nemaš ništa jer si sve svoje izgubio MOŽEŠ davati drugima i to ogromno, jer sve da si izgubio sve i da je u tebi ostao samo JEDAN atom ljubavi i pozitive, silna snaga atomske bombe nastaje razbijanjem samo JEDNOG atoma, a to se dešava i kad svoj atom ljubavi razbiješ koristeći svoj ego koji će osim udarcem biti opasno neutraliziran i kasnijom eksplozijom, naučila sam nabitniju lekciju u svom životu. i to ne onu štrebersku lekciju ko što je moj novopoloženi ispit izgledo, nego onu pravu, utemeljenu na iskustvu. nisam radila ništa, nisam išla nigdje. pune 3 godine. sjedila sam na jednom mjestu i slušala ljude. osim toga pokušavala sam riješit svoje stvari. jednu od njih sam i uspjela neki dan nakon pet neuspjelih pokušaja:) usprkos nekretanju, promijenila sam se opasno. ja se nadam na bolje. meni izgleda da je na bolje:) ja volim vjerovat da je tako:) bila je to situacija slična onom učenju kod kuće koje su nekada prakticirala djeca bogatih roditelja. tak sam i ja učila kod kuće i naučila. i zadovoljna sam radi toga. jučer sam čitala čudnu knjigu. putopis po indiji. naletila sam na jedan brutalan opis sekte koja se naziva Agori. oni opće s mrtvacima. jedu fekalije i ljudske izlučevine, a jedu i mrtve ponekad. opijaju se do besvijesti kad od njih to zahtjeva božica Kali i općenito se bave odurnim stvarima. budući da je pisac knjige djelovao kao osoba koja će na sve to ponudit kakvo-takvo objašnjenje, othrvala sam se prvotnom impulsu da knjigu s gađenjem bacim u zid i čekala svoj reason why. on je bio sljedeći: Agori rade sve te gnjusne i odvratne stvari da bi jačali božansku svjetlost u sebi. da bi ju izazvali da i u najvećem mulju svijetli i nadvlada najveće zlo. neki od njih su poludjeli, neki su odustali a neki su tvrdili da imaju svjetlost toliko jaku da ona može osvijetlit svaku ljudsku i zemaljsku tamu. ne mogu reć da se slažem s metodama Agora:) uistinu ne. i dalje mi je to nešto što je možda too cruel to be true. no ima nešto u jačanju ljudske svjetlosti. svi je posjedujemo, baš svi. i pred nikim nije jednak izazov. no bez obzira kojih dimenzija on bio, baš SVI ga imamo. i da, vjerujem da se moramo ponašati ko vojnici prilikom nato-vježbi. imati u glavi "svoj" princip koji je dio naših tijela i duša i vjerovat u njega. još jedna stvar stoji. naš vojni rok ne traje 6 mjeseci. on traje čitav život. i svaki novi dan nosi nam priliku da pokleknemo ili pobijedimo. nema vremena za spavanje na lovorikama, popodnevna vježba još traje!:)

a šta sam ja radijo? ja sam položijo ispitija. najtežeg na godini. i najtežeg u mojemu životu. nikad, ali baš NIKAD mi se nije desilo da ispit položim točno iz šestog pokušaja. majke mi mile. već sam misla da sam debos, al svaki put kad sam pogledala u knjigu skužila sam da nisam neg da je to urota i da NE MOGU ja protiv svjeckih rekordera u sklepavanju dosadnijeh tekstova. uglavnom, položila sam ga. nakon 10 mjeseci ako ne i više živciranja. što je urodilo time da se nemrem preveč veselit. al nema veze jer sam upravo pijana ko majka i svaku riječ pogodim iz trećeg pokušaja. a to zato jer imam super sestru koja je smatrala da se taj uspjeh treba dostojno proslavit. pa samo proslavile a ja bum sutra mamurna ko krava. e, a osim kaj sam položila ispitija našla sam si i poso. isti dan. i sad je situjejšn sljedeći: imam sve što sam tjela. tojest, sve što je do sad živjelo samo u mojoj glavi desilo se i u reali. i sad se ne znam snać. mislim, KAK se ponaša čovjek kojem sve pođe po planu, kaaaak majkumu?!?:))) i ja sad stojim, zapravo sjedim tu i sčenđala sam si život i selim se i sve. i sve mi je uspjelo i izgleda obećavajuće. i ja sad idem spat zato da se probudim i da skužim da je to realnost a NE moja brija!:) aj fil grejt. en drank tu.

nedjelja, 18.06.2006.

i, šta ima novog na zapadu? pa NIŠTA, narafski! nekad mi se čini da ta istina nije ko hidra s osam glava a samim time i lica, neg da đubre ima STO lica i svako je istinito!!:) kaj je najbolje to je tak! i kaj sad ja da radim? jedino kaj možeš je sjedit u ispoddrvnom položaju, gledat sve to i smješkat se ko neki asketa koji si je s nirvanom na "ti", al di ću pobogu ja to moć? pa nisam ja neki tam jogi majkumu, nemrem se samo smješkat! a čim se prestaneš smješkat i emociju neku pustiš u krvotok, gotovo, ode...i OPET si ćorav jer si jednoobrazan, i utekne ti mučiteljica stolična. nije ni čudo kaj su rekli da je tak teška...i da ju moš vidit sam ak se odmakneš od sebe. i normalna stvar da se onda možeš samo smješkat, al šta kad se opet moraš vratit u tijelo...? a niš, v riti si. ja bum počela ko oni kaj se bave istočnjačkim vještinama vježbat odmicanje i vraćanje, to je siguran put do toga da nikada više ne budem u zabludi. a bome i da izgledam ko mona lisa.

subota, 17.06.2006.

u potrazi za svetim grahom ono što meni treba je da vjerujem da sveti gral postoji, makar je to samo legenda i makar ga nitko nije vidio. trebam vjerovat da postoji inače sam doomed. u ovom slučaju sveti gral je moralan muškarac koji razumije svijet a samim time i svoju ženu i koji želi samo nju i nikog drugog, i to ne samo u fazi prve zaljubljenosti nego for life. ja fakat ne znam dal je razlog toga što sam ateist po tom pitanju to što se družim s krivim ljudima? evo recimo, moj najbolji frend. da ga ne volim već nekih 15 godina, definitivno se ne bih družila s njim obzirom da on nema BAŠ NIŠTA od navedenog i da je na moj užas mnogo puta osjećao potrebu da sa mnom dijeli svoja skakanja preko plota. nakon mojih opetovanih zamolbi da me poštedi toga jer da će mi ostavit posljedice i nabit mi predrasude protiv moje volje, reducirao je ispovijedi no nije stao. moj sveti gral već neke dvije godine jest moj drugi frend. dobar dečko, u dugoj vezi, ne bi pokleknuo pred iskušenjem sve da pamela anderson i angelina jolie zajedno hodaju po koljenima pred njim te ga mole za samo jedan dodir, a kad ih on odbije tiješe se dirajući se međusobno, na što on samo prezrivo frkne nosom i pogleda na drugu stranu. meni je on stvarno bio uzor časnog čovjeka. i bilo mi je nevjerojatno drago da sam ga slučajno upoznala jer meni nije trebao gral iz legende nego netko tko ekšli POSTOJI, neko fizičko i živuće biće. i tako je on bio utjelovljenje časti preko dvije godine. sve dok vrijeme nije donijelo svoje i ja sam se uvjerila u suprotno. moglo se to desit i prije, no nije jer sam ja imala očajničku potrebu da u to vjerujem. no kako rekoh, vrijeme nosi nove spoznaje i mog svetog grala više nema. mrzim dok se netko u koga vjeruješ pokaže licemjernim. fakat to mrzim. i DAAAAAA, okeeeeej, ništa ljudsko nije mi strano jer sam i ja čovjek. i sigurno su se neki ljudi razočarali i u meni. ziher se jesu. al još uvijek stoji činjenica da je to odvratan filing. i zakaj je to pobogu trebal biti baš čovjek za koga sam vjerovala da je najbolji na svijetu...?!? fakat ne znam. možda je greška u početnoj pretpostavci da postoje crni, crno-bijeli i bijeli ljudi. mislim da NE POSTOJE. postoje samo crno-bijeli. i ak počenš vjerovati i vjeruješ da je netko samo bijel, ne gine ti razočaranje. mislim da ću si uvest da nove ljude od početka gledam ko potencijalne ljige. jer budimo realni, svi smo potencijalni ljigavci. možda netko od nas nikada u životu to neće bit, no to ne znači da ne bi MOGAO to bit da ga je život doveo u neku specifičnu ljigofilnu situaciju. tak da...teba biti elastičnijih stavova od početka. do tada, raspisuje se natječaj za novog grala. cijenjene ponude uz životopis poslati na ovu adresu.:)

petak, 16.06.2006.

žena i nogomet žena=ja, nogomet=ono s loptom, pojavom koja se naziva "zaleđe" i dve ribarske mreže na štanjgama počelo me veselit ovo svjetsko prvenstvo u metloboju. prvo sam mislila da ću ostat imuna na tu pojavu koja je po zastupljenosti u medijima opasno počela konkurirat reklamama za t-com, al nisam ostala. sve je počelo posve nevino kad sam odlučila gledat hrvatsku-brazil jer sam bila demoralizirana pripremama za ispit, pa sam si mislila ajd da vidim kak I DRUGI puše, nisam valjd sam ja luzer. i onda sam počela gledat. prvo kaj sam opazila bila je čudna reakcija na hrvatzsku himnu koja me ganula. umjesto bijelih točkica pred očima sam vidla kockice i pomislila da su hormoni jebena stvar, to može rat započet ak je u disbalansu, jebomepas. od tekme me jako razdragalo ono kad je božo sušec il ko je već bio komentator uočio: "ha, pa ipak mi ne igramo s vanzemaljcima!!". osim toga sam opazila da ronaldo izgleda ko debeli tromb iz alan forda i da će ronaldinjo stvarno imat problem al dobije upalu zubnog mesa jer će to defakto značit da ima upalu 40% tijela. osim tih pojava, bilo mi je drago da su naši dečki dobro igrali makar nisu pobijedili jer nije bio uslišan štimčev poklič: "sveti uuuaaaante pomozi!". od estetike reprezentacije ne mogu a da ne spomenem šimićevu zblajhanu kosu zbog koje mi djeluje ko sredovječna gospođa s trakicom u kosi, no bolje to neg da si svaki put prije tekme stavlja maskaru ko niko kranjčar, zbog koje ima mističan pogled kako kaže reklama za max-factor. e, nakon te tekme sam počela gledat es pi. gledala sam njemačku i poljsku di je rezultat bio 1:0, na što bi neki zlobnik reko da se povijest ponavlja:)) žao mi je da više ne brani oliver kahn, on mi je fakat uvijek izgledal zastrašujuće. dost puta sam se pitala dal on to tak dobro brani il jednostavno poplaši protivničkog igrača koji mu se usudi približit na više od 16 metara. al zato mi je okej ballach, zgodan dečko, nema kaj. kaj se zgodnoće poljske repke tiče, fakat ne znam...nemrem procjenit. jer si nekak mislim da se recimo daniel day lewis zove dariusz dudka, ne bi mi bio zgodan. zatoke bi mi djeloval ko neki zagorski dudek. ime ti može oduzet dostojanstvo majke mi:) ili da se na stranjski izrazim- nomen est omen:) mislim kak bi to zvučalo: "želim te dudka ou dudka, životinjo jedna!!"....I don't think so. onda sam gledala englesku i trinidad i tobago. na tim otocima fakat živi tak malo ljudi da ih valjda umjesto u vojsku šalju da godinu dana igraju u repki, tolko da ne ispadnu jer im fali jedanaesti. i bome mi je bilo žao kad sam vidla da su nigeri spušili. nekak si mislim da su mogli bit pametniji pa si umjesto crvenih dresova uzet CRNE, onda kad bi igrali večernje utakmice opće ih se ne bi vidlo, ko da plašt nevidljivosti furaju, sam bi lopta išla i pobijedili bi ziher:) a jebga sad je kasno da im prodam ideju:) a danas bum gledala argentinu protiv srbije bez crne gore. totalno sam ufurana u sport, jedva čekam.

četvrtak, 08.06.2006.

čarobno jutro volim kad se probudim s osmijehom. ili kad se probudim namrgođena pa mi netko milom ili silom taj osmijeh izmami na usta i zgužvano lice. danas sam se dosta dobro probudila. nisam bila u svom uobičajenom nazi-jutarnjem-raspoloženju nego nisam. dapače.....(dramatska pauza i trenutak za samopropitivanje, pričam li ja to istinu?!) bila sam dobro jutarnje raspoložena. čak bi se reklo da sam čekala neki razlog za smijeh, ko što tenisači čekaju roddickov servis. i dočekala sam ga. na radiju je pjevao pavarotti u duetu s nekom ženskom koja isto ima grozan engleski naglasak. "Amigos parasieeeeem-preee..." i da se nadovežem u lucianovu stilu uz touch cleesea: eeeejvri laftr iz sejkrid, iiiiivn ajronikal van. a šta ne bi bio.:)

srijeda, 07.06.2006.

idem da budem žvakalica danas sam se sa sjetom sjetila onih vremena kad mi je moja rođena sestra uputila opasku da mi je mozak ko žvakača. jerbo da je tak prijemljiv. vremena kad mi je mozak bio ko žvakača sada mi izgledaju toliko dakleko da bi ih u svijest mogao dozvati samo neki vješti hipnotizer koji radi čiribu čiriba s ljudima i onda se oni sjete svojih prošlih života i odma im postane jasno zakaj se boje lifta i zatvorenih prostora, a to je naime zato jer su u svojoj prošloj inkarnaciji bili hrabri vojnici u 2. svjetskom ratu koji su poginuli u nekom bunkeru spašavajući nejačad od drugih zlih vojnika. tak da hipnotizer bi mi trebao definitivno. al budući da sam ja optimist i ne dam se lako sjebat, ja si još uvijek mislim da je moj mozak moj. i to kaj sam ga možda s godinama skresala na polovicu opetovanim zalijevanjem 40%-postotnim otopinama svakovrsnih akloholnih napitaka opće nema veze. jerbo sam ga po svjedočanstvima preživjelih imala u količini da se mogu i zbrčkavat s njim tojest ubijat ga langzam aba ziher. plus dodajmo još jednu bitnu stvar. ak si bez milosti prisiljen napamet naučiti 600 stranica teksta toliko dosadnog da bi na spavanje primorao i najžešćeg neurotika bez uporabe uobičajene konjske doze sedativa, nakon čitanja kojeg bi i hitler reko da će u varšavu otić sutra jer da danas nekak nema volje, zbog kojeg bi djeca odbila odrasti jer će to morat čitat ko veliki, i od utjecaja kojeg je moj duh na nivou gliste za sunčanog vremena, MOŽDA je razumljivo da suradnju nisu odbile svega tri sive stanice. u populaciji mojih sivih ćelija one su poznate kao izdajnici svoga rada, faking kamikaze koje će se ubit za dobrobit alaha, raja s 20 podatnih djevica koje jedva čekaju svoju defloraciju, i koje su općenito nenormalne. isto ko što i u životu imaš ljude koji su ludi i one koji to nisu, ove tri stanice su uporne ali ipak lude. jes da nisu odbile suradnju, ali da li je diploma vrijedna ovakove autodestrukcije duha?!? PITAM SE JA...?? a u kuac. idem sad da natjeram na rad pizde izdajničke. kad se već ponašaju ko juda a ono bar da neke koristi od njih imam.

utorak, 06.06.2006.

hej suzi "Da, možda nisam dobra. Samo glupa. Otac je otišao i mi radije živimo ovdje nego tamo, i živim u sobi i vidim te kad si tako ljubazan da me posjetiš i ovisna sam o njegovateljičinoj mentalnoj stimulaciji...dobro, je li onda čudno što sam sve gluplja? Imam te velike misli, trenutke kad mi je um preplavljen svjetlosnim valom koji me ispunjava osjećajem moći vitalnosti razumijevanja i gane me tajna svemira, a onda je opet ovo vrijeme sredstva za povraćanje ili četkanje kose ili promjenu posteljine. Ili svi ovi prekrivači... Pomislim kako sam dosegla neki neobični vrhunac s kojeg je sve jasno a onda ispadne da se radi tek o jednom od bezbrojnih načina na koji "ludim", kako je to otac uvijek nazivao." Susan Sontag: Alice u krevetu

o shvaćanju kad sam bila mlađa, voljela sam misliti da dosta toga shvaćam. pročitala sam u 7. razredu hesseovog siddarthu i mislila da shvaćam život. njegove riječi su se u mojoj glavi preklopile poput špila karata koje miješa vješti poker-majstor i ja sam znala sve. kasnije kad sam postala starija shvatila sam da tome nije tako. shvaćanje svega dolazilo je u rijetkim trenucima kada nam je postala dostupna neka ekstra-kvalitetna ganja pa sam nakon par dimova sjedila u fotelji, gledala u svijeću koja je dogorijevala, u oblicima koje je tvorio rastopljeni pa ponovno stvrdnuti vosak vidjela ženske statue iz firentinskog ufizzija te zaključila: "jasno mi je sve". iskustvo radi svoje pa sam znala da mi već kroz dva sata ponovno neće biti jasno ništa, i čak ni moji pokušaji da tome doskočim te sve stavim na papir prije nego se smanji koncentracija thc-a u mom krvotoku nisu urodili plodom. danas sam na najboljem putu da kažem onu dobru staru descarteovsku: "znam da ništa ne znam." ne laskam si i ne mislim da sam uz bok dobrom starom tvorcu općepoznate uzrečice, čak štoviše. kad ja kažem da znam da ništa ne znam, onda to znači baš to. da ne znam baš ništa. i nitko mi se neće klanjati zbog toga, jer su moje riječi potpuno istinite i moje je znanje čista nula. nisam sigurna da li će se to promijeniti. moguće da hoće. a moguće je i da ću usvojiti drugi princip vrednovanja znanja. morat ću fragmentirati ostatke svog davnog univerzalnog shvaćanja te krenuti iz početka. prikupiti nove komadiće saznanja, skupljati ih cijelog života marljivo ko što starci koji se nalaze oko maksimirske klupice da bi gledali šahovski meč dvaju kolega cijelog života marljivo skupljaju marke. tako ću i ja još dugo morati skupljati neke lekcije i pažljivo ih slagati u album. i paziti da se ne preklope nego da svaka stoji za sebe, posebna i njegovana, neovisna o ičemu. pa će se možda desiti jednog dana kada budem stara ili samo sta-rija da se opet sve preklopi, samo od sebe. iako sam nekada imala osjećaj da me siddartha zajebo jer mi je dao vidjeti cijelu teoriju koju nažalost nisam mogla primijeniti, frankijevim riječnikom "I bit off more than I could chew...", možda je to bio samo naslućaj onoga što se može. kažu da djeca znaju više od odraslih. siddharta se pojavio točno u vrijeme kada sam prestajala biti dijete. možda je on bio samo hint onoga što bi moglo i trebalo biti. vidjet ćemo. i punit ćemo album...

ponedjeljak, 05.06.2006.

e kad te oće onda te oće mislim kužiš...a ZAAAAKE mene ovih dana oćeju sam neki sukobi i nesporazumi...? pa ja bum popizdila već, majke mi mile. to je ko ukleto. ko da sam došla u faking labirint koji je pun ljudi kojima je glavna zabava čupat neke stupidne stvari i stavljat ih na moj račun, a osim toga ti ljudi su aj-kjua 80 naniže, i onda im ja pokušavam objasnit najsuptilnije doživljaju ljudske psihe. e sad serem ko grlica al boli me kurac, ovo je moja bilježnica i pisala bum kaj hoću! je, GLUPI SU evo jesu jesu!!:)) a ja nisam glupa neg sam pametna i nisam zločesta neg sam dobra i to uvijek i bez premca!! i NIKAD ne griješim! samo oni griješe! ja sam savršena, jesam jesam sam kaj to još niko nije skužil a kad jednog dana skuže bit će im žao jer ću ja biti već daaaavno daleko, u Zemlji Savršenih ću bit! i kaj kurac, ovo nije patetika, Zemlja Savršenih nije ono kad umreš neg je to na zemlji, dok si još živ, a razlog kaj niko za nju ne zna je taj da nas je toliko malo da nitko ni ne može znat osim nas šačice!!!:) ko mi kaj može, ko? ko? KOOOO?:) ahhhhh...odma mi je bolje. mogla sam ovaj blog nazvati "Oda Meni".

nedjelja, 04.06.2006.

deeeeeesi, Tadija pajdooo!! danas mi je rođendan! imam točno 100 blogova! ajmo pjesma: tralala laaaa laaaaa laaaa laaaaa....la la aaaaaa. a. dobro, nakon slavljeničkog slavlja vrijeme je da se uozbiljimo i odredimo daljnje smjernice kojima će se kretati naša zemlja sljedeće četiri godine koliko traje naš mandat, i onda one sljedeće 4 itd, reče sanader te se počeše po novouzgojenom i redovno apdejtanom podbratku. nego sirijusli...malo sam gledala ove svoje nedavne piskarije i zaključila sam da imam malo patetike u overdouzu. mislim jebiga, kaj ja mogu kad sam imala srcobolju. KAAAJ da radim neg da pišem cmoljave blogove??:) NOOO! sad je tome došao kraj. cmoljenje nikome ne koristi. mislila sam da je dobro cmoljit pa da će mi bit lakše, al nije. virtualno cmoljenje te samo stavlja in the mood za JOŠ VIŠE cmoljenja te traženja po listama sličnih brother-cmoljitelja. tak da odlučno podižem čašu šampanjca i podvikujem: DOSTA! te ju iskapljujem u maniri ej-eja labilnog karaktera kakav je i moj. od sad pišem samo vedre i vesele stvari, i optimistične, budnice za duh svakog čitatelja pa i svoj, samo takve stvari pišem, DA! kunem se svime što imam a to nije puno!! pa da krenem: erm... nnnda.:)

subota, 03.06.2006.

chick fight, yeah!:) oduvijek sam posjedovala zavidnu sposobnost da se isključim od svijeta kad me nešto drugo zanimalo. ili da se isključim od nečega što me nije zanimalo. mogu to napravit kad se sjetim. aj dobro, možda s godinama nešto slabije, al autogenim treningom opet ću doći do nivoa kad ću suvereno vladat svojim umom, hoću tako mi svega!!:) uglavnom, zalutala sam slučajno na jedan blog. (sad da sam ja informatički pismena tu bi stajao link:). i čitala sam malo sadržaj, i svadljiv je bio. cura piše blog i svađa se s nekim. s nekim drugim isto s bloga. piše, proziva, pljuje. onda dođu neki drugi i navijaju za nju i dođu i treći i navijaju za onu drugu. ova prva škripi zubima i leleće da kak ju je ova druga bič mogla zajebat, a bile su tako bliske puna dva tjedna, ko sestre. to me podsjetilo na onomad kad angelina jolie nije uzela brad pitta jeniffer aniston, pa su lude američke žene furale majice s natpisima "aniston team" ili "jolie team". jeboteeeeee....strašno. uglavnom...tak sam ja danas PRVI PUTA nakon godine i nešto koliko postoji ovaj blog ekšli vidjela kak to izgleda dok se blogeri svađaju. mislim okej, ko mi je kriv kaj sam to TEK SAD skužila, rekla bi žena broj jedan dok skuplja pljuvačku da je uputi na ženu broj dva:)) a stvarno, kak se ti doživljaji blogiranja razlikuju...meni je ovo mjesto di razgibavam prste i za koje nitko ne zna a koje mi služi za izbacivanje neke emocije, bilo pozitivne ili negativne koja je u tom trenutku u suvišku. ili u neuobičajeno visokoj koncentraciji u mom organizmu. danas sam malo gledala bih li promijenila dizajn, i svaki koji sam odabrala izgledao mi je suviše ozbiljno za ove moje temice...ja sam si nekak isfurala da "adriana" font znači laka slova a i bijela pozadina mi izgleda ko neka lakoća, a sve ove druge pozadine su mi izgledale ko da sam objavila članak oko čije kvalitete si baš nisam dala truda:) to jednom kad se uozbiljim i počnem s ambicioznim objavljivanjem postova, e ONDA ću si neki ozbiljni font stavit i bit ću opaka i pljuvat ću po ostalima i svađat se i slat ih u materinu:)) e da...dobro je reć kaj te muči, makar bio na rubu da nekog pošalješ u materinu. ne mislim na blogere neg na frednove. ja sam danas jednog mog skoro poslala tam i baš sam se dobro poslije osjećala:) a kaj sad, volim ja njega jako al kad me raspizdijo. ojdi vrit, mamu si doma raspizdivaj!!:)

četvrtak, 01.06.2006.

previranje ide mi malo nakurac ovo probavljanje. ponašam se ko žena pod turbo utjecajem hormona, samo kaj se to kod mene ne manifestira na poligonu ponašanja prema drugima neg moja razumska vaga klackalica ide gore dole zavidnom frekvencijom. hauevr...ja sam tip osobe koja voli stvari istjerati na čisto. volim znat što je a što nije i volim da to znaju i oni kojih se to tiče. i nemam mira dok se sve ne rasčisti. nikada nisam mislila da ću odustat od tog uvriježenog principa iz čiste DOSADE. zasićenja naime. ko kad ono rtl reprizira dadilju po deset tisućiti puta pa ti se već povraća od nje i cijela serija iako neloša počne ti izgledati potpuno pointless. tak i meni d sitjueješn izgleda pojntles, već jedno tjedan dana i više. to je dosta osvježavajuća emocija i PRAVILNA je što je najbolje/gore. uglavnom, neda mi se više. nemam volje i to je okej. malo mi je žao...još nisam dokučila radi čega točno. no imam to neko žaljenje. koje pada u vodu pod teretom već navedenog uvjerenja o pravilnosti svega. i bogamimoga, još nikada nisam bila MANJE zadovoljna što sam u pravu. al jebiga sad.. bila sam u sličnoj vagajućoj situaciji prije nešto više od pola godine. radilo se o mom prijatelju koji je bio sastavni dio društva, sve moje cure su ga voljele i bili smo gang godinama. nešto se s tim dečkom počelo dešavati i on je počeo usvajati izuzetno kretenski način ponašanja prema svima. ponašanje mu je bilo toliko ljigavo da mi je bilo čak neugodno o tome pričati ikome van društva. s tim da je ta neugoda proistjecala iz činjenice da smo mu svi takvo ponašanje TOLERIRALI. a to opet iz razloga što smo ga godinama poznavale i znale smo da je imao teško djetinjstvo i kasnije život...no to što njega život nije mazio nije bio dovoljno dobar razlog da on ne mazi svoje prijatelje tj. da se prema njima ponaša like shit. i tako je jednog dana on pretjerao u svom izdrkavanju prema nama. ubrzo je shvatio svoju grešku i svima se počeo ispričavat masovnim zasipanjem sms-ovima te opetovanim telefonskim pozivima na koje mu nitko nije odgovarao. svatko je imao svoj razlog, ja mu recimo nisam odgovarala jer tak funkcioniram, ako me netko povrijedi trebam neko vrijeme da se ispušem i smirim i tek onda mogu razgovarat. i tak sam se ja ispuhala. no on je nakon tog prvog dana manijakalnog nazivanja PRESTAO zvat. ja sam mislila da ću ja njega nazvat kad me prođe, no to se nije desilo. a zašto...? pa zato jer sam shvatila da je taj čovjek nepopravljiv. i da je taj njegov brzi odustanak da se svima ispriča pokazatelj veličine njegovog srca i ljubavi prema prijateljima. iako sam znala da mu je žao ko psu i iako svakog prijatelja neizmjerno cijenim, moja odluka je bila da mu se ne javim i da time naše prijateljstvo stavim ad acta. jer ne želim ljude s malim srcima. jer ne želim ljude kojima je ponos važniji od onih koje vole. jer NE ŽELIM ljude koji ne shvaćaju da se prema drugima odnose ponižavajuće, pa makar razlog bio i nedostatak socijalne inteligencije, tj. nešto što je više urođeno nego stečeno. i tako...mislim da će sličan epilog dobiti i ova priča. razlozi svakako nisu isti. niti bih mogla upotrijebiti toliko grubih riječi. niti je toliko grubosti bilo. no stoji činjenica da je u pitanju ponos, strah, stisnuto (a ne malo) srce i nedostatak obraza da se o nečemu otvoreno govori, uključujući vlastite greške. a stoji i činjenica da se radi o ponižavajućem odnosu. čiji kreator toga ni najmanje nije svjestan, a mogao bi biti. ako ne zbog vlastite sposobnosti uviđanja stvari, a ono zato što sam mu to već tisuću puta rekla. slučaj je nepopravljiv, nepromjenjiv i obećava daljnje povređivanje moje malenkosti. stoga...