ide mi malo nakurac ovo probavljanje. ponašam se ko žena pod turbo utjecajem hormona, samo kaj se to kod mene ne manifestira na poligonu ponašanja prema drugima neg moja razumska vaga klackalica ide gore dole zavidnom frekvencijom.
hauevr...ja sam tip osobe koja voli stvari istjerati na čisto. volim znat što je a što nije i volim da to znaju i oni kojih se to tiče. i nemam mira dok se sve ne rasčisti. nikada nisam mislila da ću odustat od tog uvriježenog principa iz čiste DOSADE. zasićenja naime. ko kad ono rtl reprizira dadilju po deset tisućiti puta pa ti se već povraća od nje i cijela serija iako neloša počne ti izgledati potpuno pointless.
tak i meni d sitjueješn izgleda pojntles, već jedno tjedan dana i više. to je dosta osvježavajuća emocija i PRAVILNA je što je najbolje/gore. uglavnom, neda mi se više. nemam volje i to je okej.
malo mi je žao...još nisam dokučila radi čega točno. no imam to neko žaljenje. koje pada u vodu pod teretom već navedenog uvjerenja o pravilnosti svega. i bogamimoga, još nikada nisam bila MANJE zadovoljna što sam u pravu. al jebiga sad..
bila sam u sličnoj vagajućoj situaciji prije nešto više od pola godine. radilo se o mom prijatelju koji je bio sastavni dio društva, sve moje cure su ga voljele i bili smo gang godinama. nešto se s tim dečkom počelo dešavati i on je počeo usvajati izuzetno kretenski način ponašanja prema svima. ponašanje mu je bilo toliko ljigavo da mi je bilo čak neugodno o tome pričati ikome van društva. s tim da je ta neugoda proistjecala iz činjenice da smo mu svi takvo ponašanje TOLERIRALI. a to opet iz razloga što smo ga godinama poznavale i znale smo da je imao teško djetinjstvo i kasnije život...no to što njega život nije mazio nije bio dovoljno dobar razlog da on ne mazi svoje prijatelje tj. da se prema njima ponaša like shit.
i tako je jednog dana on pretjerao u svom izdrkavanju prema nama. ubrzo je shvatio svoju grešku i svima se počeo ispričavat masovnim zasipanjem sms-ovima te opetovanim telefonskim pozivima na koje mu nitko nije odgovarao. svatko je imao svoj razlog, ja mu recimo nisam odgovarala jer tak funkcioniram, ako me netko povrijedi trebam neko vrijeme da se ispušem i smirim i tek onda mogu razgovarat.
i tak sam se ja ispuhala. no on je nakon tog prvog dana manijakalnog nazivanja PRESTAO zvat. ja sam mislila da ću ja njega nazvat kad me prođe, no to se nije desilo. a zašto...? pa zato jer sam shvatila da je taj čovjek nepopravljiv. i da je taj njegov brzi odustanak da se svima ispriča pokazatelj veličine njegovog srca i ljubavi prema prijateljima. iako sam znala da mu je žao ko psu i iako svakog prijatelja neizmjerno cijenim, moja odluka je bila da mu se ne javim i da time naše prijateljstvo stavim ad acta.
jer ne želim ljude s malim srcima. jer ne želim ljude kojima je ponos važniji od onih koje vole. jer NE ŽELIM ljude koji ne shvaćaju da se prema drugima odnose ponižavajuće, pa makar razlog bio i nedostatak socijalne inteligencije, tj. nešto što je više urođeno nego stečeno.
i tako...mislim da će sličan epilog dobiti i ova priča. razlozi svakako nisu isti. niti bih mogla upotrijebiti toliko grubih riječi. niti je toliko grubosti bilo.
no stoji činjenica da je u pitanju ponos, strah, stisnuto (a ne malo) srce i nedostatak obraza da se o nečemu otvoreno govori, uključujući vlastite greške. a stoji i činjenica da se radi o ponižavajućem odnosu. čiji kreator toga ni najmanje nije svjestan, a mogao bi biti. ako ne zbog vlastite sposobnosti uviđanja stvari, a ono zato što sam mu to već tisuću puta rekla.
slučaj je nepopravljiv, nepromjenjiv i obećava daljnje povređivanje moje malenkosti.
stoga...
Post je objavljen 01.06.2006. u 11:25 sati.