sve mi se čini da sam upravo krenula u proizvodnju čitavog ciklusa postova na temu "Životne prekretnice". iskreno...meni i sam naslov ovog ciklusa djeluje dosadno tak da možda to i ne učinim:)
al kaj je- je...ja još uvijek ne kužim da sam na toj točki. možda zato jer je došlo tak naglo...spomenem ženi da tražim đob, ona okrene jedan broj telefona i gotovo! "imaš ga." mislim, kak me može tak šokirat...?!? mene koja sam u zadnje 3 godine izgradila stav vječnog sunca kroz guste oblake, majke mi mile...nedavno sam rekla nekome da mi moj život liči na nato-vježbu. ono kad su vojnici morali gurat zgradu i s lopatama pretovarivat zrak bez da pitaju zašto i da se bune. e, tak sam se i ja osjećala. i imala razloga nažalost. i onda se desilo da sam skužila jednu stvar: ako sam u svemu tome željela ostati normalna i pozitivna osoba koja je i na dnu dna spremna davati drugima i (što je najbitnije) usprkos svemu ima što dati, morala sam vježbati taj stav sunca kroz crne oblake. i uspjela sam.
onda kad sam skužila da i kad nemaš ništa jer si sve svoje izgubio MOŽEŠ davati drugima i to ogromno, jer sve da si izgubio sve i da je u tebi ostao samo JEDAN atom ljubavi i pozitive, silna snaga atomske bombe nastaje razbijanjem samo JEDNOG atoma, a to se dešava i kad svoj atom ljubavi razbiješ koristeći svoj ego koji će osim udarcem biti opasno neutraliziran i kasnijom eksplozijom, naučila sam nabitniju lekciju u svom životu. i to ne onu štrebersku lekciju ko što je moj novopoloženi ispit izgledo, nego onu pravu, utemeljenu na iskustvu.
nisam radila ništa, nisam išla nigdje. pune 3 godine. sjedila sam na jednom mjestu i slušala ljude. osim toga pokušavala sam riješit svoje stvari. jednu od njih sam i uspjela neki dan nakon pet neuspjelih pokušaja:) usprkos nekretanju, promijenila sam se opasno. ja se nadam na bolje. meni izgleda da je na bolje:) ja volim vjerovat da je tako:) bila je to situacija slična onom učenju kod kuće koje su nekada prakticirala djeca bogatih roditelja. tak sam i ja učila kod kuće i naučila. i zadovoljna sam radi toga.
jučer sam čitala čudnu knjigu. putopis po indiji. naletila sam na jedan brutalan opis sekte koja se naziva Agori. oni opće s mrtvacima. jedu fekalije i ljudske izlučevine, a jedu i mrtve ponekad. opijaju se do besvijesti kad od njih to zahtjeva božica Kali i općenito se bave odurnim stvarima. budući da je pisac knjige djelovao kao osoba koja će na sve to ponudit kakvo-takvo objašnjenje, othrvala sam se prvotnom impulsu da knjigu s gađenjem bacim u zid i čekala svoj reason why. on je bio sljedeći: Agori rade sve te gnjusne i odvratne stvari da bi jačali božansku svjetlost u sebi. da bi ju izazvali da i u najvećem mulju svijetli i nadvlada najveće zlo. neki od njih su poludjeli, neki su odustali a neki su tvrdili da imaju svjetlost toliko jaku da ona može osvijetlit svaku ljudsku i zemaljsku tamu.
ne mogu reć da se slažem s metodama Agora:) uistinu ne. i dalje mi je to nešto što je možda too cruel to be true. no ima nešto u jačanju ljudske svjetlosti. svi je posjedujemo, baš svi. i pred nikim nije jednak izazov. no bez obzira kojih dimenzija on bio, baš SVI ga imamo. i da, vjerujem da se moramo ponašati ko vojnici prilikom nato-vježbi. imati u glavi "svoj" princip koji je dio naših tijela i duša i vjerovat u njega.
još jedna stvar stoji. naš vojni rok ne traje 6 mjeseci. on traje čitav život. i svaki novi dan nosi nam priliku da pokleknemo ili pobijedimo. nema vremena za spavanje na lovorikama, popodnevna vježba još traje!:)
Post je objavljen 21.06.2006. u 18:21 sati.