Planinarstvo

29.10.2007., ponedjeljak

Opća planinarska škola - 4. tjedan

Još jednom se potvrdila istinitost one stare da iznimka potvrđuje pravilo, pa sam nakon prošle iznimke opet zakasnio na predavanje. Očito posao u meni budi jednu od najgorih ljudskih osobina. Kad sam ušao u prostoriju Ivica Surić, poznatiji kao Suri, je već započeo svoje nadahnuto predavanje o orijentaciji. Bessel 1841 i WGS 84 koordinate su prve riječi koje sam zapamtio. To su bili detalji koje znaju zasigurno svi koji se koriste GPS (Global positioning system) uređajima, dok meni predstavljaju "španska sela". Još uvijek imam određenu averziju prema tim uređajima. Ponajviše stoga što ih smatram potpuno nepotrebnim za planine i staze kojima se krećem. U planinama sam rijetko kad po magli, a ako me gore i zateče, više vjerujem svojoj dobroj pripremi prije polaska. Najmanje tjedan prije izleta temeljito proučavam zemljovid ciljanog područja i opise puta, što po knjigama, što po Internetu. Pokušavam maksimalno zapamtiti detalje na stazi, jer po kiši nije ni najmanje jednostavno izvlačiti zemljovid iz naprtnjače. Ali vjerujem da je GPS ipak od velike koristi na zahtjevnim turama, odnosno onima o kojima se može pronaći malo kvalitetnih informacija.

Nastavak predavanja je bio posvećen usmjeravanju karte, kako uz pomoć kompasa, tako i bez njega. Moja vam je najtoplija preporuka da se u solo-planinarenje ili ono u manjim, ali odabranim, grupama ni ne upuštate bez kompasa i zemljovida. Ukoliko se u planini ipak zateknemo bez kompasa, za usmjeravanje karte moramo prvo odrediti smjer sjever-jug. Tu već postoje brojne pouzdane i manje pouzdane metode. Za sunčana dana se možemo pouzdati u to što je Sunce u podne na jugu. Točnije tijekom zimskog računanja vremena, dok je tijekom ljetnog računanja vremena Sunce na jugu u 13 h, te se svaki sat pomjeri 15° na horizontu. Ukoliko u takvim okolnostima posjedujemo sat s kazaljkama, po mogućnosti točan, malu kazaljku usmjeravamo prema Suncu, a jug će biti točno na liniji koja raspolovljava kut koji zatvara mala kazaljka i podne (zimi), odnosno 1 sat (ljeti). S druge strane, noću se možemo orijentirati uz pomoć Mjeseca, što je već nešto kompliciranije, ili pak zvijezde Sjevernjače. Naravno da je i za jedno i drugo nužan preduvjet da nam se posreći vedra noć. Sve ostale metode, tipa mahovine, snijega, mrava itd. su često krajnje nepouzdane.
Nakon predavanja, Suri i Tihana su nas upoznali s planom za nedjeljni izlet na Omiške Dinaru i terensku nastavu orijentacije. Naravno da će taj plan puno ovisiti i o vremenskim prilikama koje zateknemo gore. Zasad je najavljena kiša, ali se nadamo da će nebo opet biti milostivo prema nama.

A u nedjelju se nebo prekriveno oblacima, ali srećom kiša bar zasad ne pada. Još je veća sreća u tome što se sinoć kazaljka sata pomjerala za 1 h unatrag, pa se moglo duže spavati. Isprva mi se polazak u 07.30 h sa Sukoišanske činio preranim, ali sam tek tad shvatio ispravnost odluke. Na autobusnom terminalu se do našeg dolaska već okupila poveća grupa polaznika škole, ali i ne samo njih. S dupko punim autobusom i manjim zakašnjenjem krenuli smo prema Omišu u nadi da ćemo i dalje imati sreće s vremenom. Vožnja do Omiša je protekla u optimističnom raspoloženju, a putem se već raspravljalo o našem sljedećem izletu kad će nam vodičem biti naš najveći alpinist – Stipe Božić. U Omišu nas je autobus iskrcao na mulu pred vatrogasnim domom, gdje nas je dočekao Suri, a onda juriš na planinu. Prvi dio puta (cca. 5 min.) nas vodi ulicom Put Borka, a zatim uskim prolazom između dviju kuća napokon u nama najdraži ambijent. Ambijent zelenila i kamena. Ovaj odvojak je zbog kvalitetne markacije teško previdjeti, tako da sam uvjeren da neće predstavljati apsolutno nikakav problem onima koji će našim stopama. Staza putem prolazi kroz zapušteni zaseok Baučići, smješten u jednom šumarku pod stijenama na kojima je podignuta srednjovjekovna tvrđava Fortica, poznata i kao Starigrad. U Baučićima se u antičko doba nalazilo središte Oneuma, odnosno današnjeg Omiša. A pogled na Omiš i ušće rijeke Cetine za našim leđima neprestano mami da se zastane i baci još pokoji pogled na ovaj prekrasni gradić.

Uspon do Fortice (303 m) nije dugo potrajao (cca. 50 min), a pogled s nje je debelo nadmašivao uloženi trud u uspon. S tvrđave podignute u 15. stoljeću se pruža široka panorama Omiša, ušća i završnog dijela kanjona Cetine, Mosora i Srednjih Poljica u njegovom podnožju, otoka Brača… To je naravno i bio razlog podizanju gusarske utvrde na ovoj uzvisini, jer su u slučaju približavanja neprijateljske flote mogli na vrijeme povući svoje brodove plitkog gaza duboko u Cetinu, sve do mjesta današnjeg restorana "Kaštel Slanica". Zadnjih nekoliko godina je Fortica znatno obnovljena i za svakog posjeta vidim neku novinu. Tako su me sad iznenadile lijepe drvene stepenice na ulasku u utvrdu. A na zidinama su nas dočekali Ljubo i ekipa koju je gore namamio mandarinama, a uspeli su se s Planova. Nakon okrijepe i uživanja u širokim pogledima, došlo je vrijeme da se nešto i nauči. Suri je polaznicima podijelio isprintane karte Omiške Dinare, te nekoliko kompasa, pa su svi prionuli radu. Moram napomenuti da se ta karta može kupiti u "Mosorovim" prostorijama, a pri tom uz nju dobijete i knjižicu s opisom staza. Prvo se učilo usjeveravanje karte, pa određivanje azimuta, te na kraju određivanje stajne točke s obzirom na skinute azimute. To su sve saznanja koja mogu biti od velike koristi u planinarenju nepoznatim terenom, iako moram biti iskren i priznati da mi sve ove godine planinarenja nikad nije trebala uporaba kompasa, ali ga usprkos tomu obavezno držim u naprtnjači. Ali zato uporabom zemljovida nadoknađujem zanemarivanje kompasa.

Nakon naše terenske nastave došlo je vrijeme da se krene naprijed. Plan je da se sad prijeđe na sjeverne padine Omiške Dinare i njome spustimo u smjeru Radmanovih mlinica. Pokret je bio u 10.40 h. Prvo smo se vratili 100 m stazom kojom smo došli, te tu na prijevoju krenuli u smjeru sjevera. Na tom prijevoju se inače spaja staza koja na Forticu vodi iz smjera Planova, omiljenog penjačkog odredišta tik uz sami rub Cetine. Ugodno iznenađenje je predstavljala činjenica da smo na stazi zatekli markacije, koja je očito nova, a za nju su zasigurno zaslužni članovi omiškog planinarskog društva "Imber". Stoga smatram primjerenim da u kratkim crticama predstavim njihovu prošlost i sadašnjost.

Planinarstvo u Omišu ima vjerojatno najburniju povijest u cijeloj Hrvatskoj. To seže još u 30-te godine prošlog stoljeća, kad je 1936. osnovano i prvo planinarsko društvo u gradu pod nazivom HPD "Dinara". Početkom II. svjetskog rata sasvim razumljivo se gasi i djelatnost društva, ali neposredno po oslobođenju obnavlja se njegova djelatnost pod novim imenom društva PD "Borak". Iz raznih razloga njegova djelatnost se nažalost ubrzo iznova gasi i ta faza hibernacije traje sve do 1980. godine kad se osniva novo planinarsko društvo "Imber", da bi se 1997. napokon smirila burna situacija vezana uz planinarske organizacije u gradu spajanjem dvaju planinarskih društava HPD "Imber-Mosor" i SPD "Imber" u PD "Imber-Mosor". A od ove godine su samo PD "Imber". Doista je burno u Omišu.
Najvažnija manifestacija omiških planinara je nekadašnji "Pozdrav proljeću", danas poznatija kao "Oda proljeću" koja se održava od 1986., u početku prvih dana proljeća, a od 1994. za Dan planeta Zemlje 22. travnja, na livadi pored pl. skloništa. Jedina pauza je uslijedila tijekom ratnih godina 1991-1993. "Oda proljeća" se inače u prisustvu brojnih dalmatinskih planinara održava na livadi pored pl. skloništa, a tom prigodom se pored sportskih nadmetanja, poput skakanja u vrećama i pilanja drva, izabire i "Vila Imbera", najljepša djevojka izleta.

A sad natrag na stazu i prijelaz na sjeverne padine. Staza više nije toliko ugodna za hodanje. Ponajviše su za to zaslužne vlažne stijene, pa svaki novi korak mora biti dobro odmjeren. Tim više što je s obzirom na gotovo konstantne poglede na vijugavu zelenkastu Cetinu na svom putu prema moru teško sve vrijeme držati pogled na stazu. Sad se i kolona već dobrano razbila na nekoliko grupa, ovisno o mogućnostima njenih članova. Na čelu svake je bio iskusan vodič, tako da smo Zizi i ja završili u Ljubinoj grupi. Ovog puta bez kosti pršuta, ali s punom naprtnjačom već ranije spomenutih mandarina. Staza gotovo cijelim putem manje-više prati izohipsu, a tek dolaskom pred Visuč započinje strmoglavo spuštanje u usjek ispunjen siparom, da bi zatim ubrzo opet započeli sa strmim usponom prema njegovim ostacima na vrhu tog kamenog zuba.

Ostaci Visećgrada, odnosno Visuča, nalaze se na hridi 335 m iznad nekadašnjeg Podvisuča, a danas poznatijih kao Radmanove mlinice. Svoje današnje ime Radmanove mlinice nose naravno po obitelji Radman koja sredinom 19. stoljeća kupuje mlinice, koja je inače na tom lokalitetu poznata još iz 1722., te je nakon restauracije i modernizacije za javnost otvara 1848. godine. Ostalo je povijest. A što se tiče Visuča, ostaci tog drevnog grada su slabo zamjetni i tek dolaskom na sam vrh hridi uočavaju se ostaci nekadašnjih zidina. A vrha smo se dočepali u 13.40 h. Tu smo opet iskoristili malo vremena, dok smo čekali ostatak kolone, za pauzu i laganu okrjepu. A njihovim dolaskom stiglo je i naše vrijeme za silazak. Gore je premalo mjesta za sve, pa smo se zajedno s Robijem spustili u podnožje. Robi je inače svo ovo vrijeme marljivo koristio za vrbovanje zainteresiranih da mu se pridruže na njegovom putu preko prijevoja na Carevoj Gomili prema Omišu. Ponajviše interesa je pokazao Luka, ali nakon razgovora s našom voditeljicom Tihanom splasnuo je i njegov entuzijazam. Robi nije bio bolje sreće ni s Ljubom, a ni s nama, pa je nakon silaska na cestu sam krenuo uzbrdo prema Podašpilju. Za nama je pak krenula grupa od još 13 polaznika škole, te smo se zajedno cestom spustili do Cetine. Naravno da sam pri tom Tihanu obavijestio o našem daljnjem kretanju.

Znajući da su u ovo doba godine Radmanove mlinice zatvorene, grupi sam ponudio odlazak u obližnju Kaštel Slanicu što su naravno objeručke prihvatili. I tako su se napokon svi dočepali svojih kavica, piva, čajeva, a neki, nakon kraće rasprave o sastavcima, i "šišmiša". A onda čakula i čekanje ostatka naše kolone. To vrijeme je u dobrom društvu brzo prošlo, pa sam tek kasnije shvatio da smo ih čekali više od 1 h. Sad je preostalo još samo da i oni ispiju svoje zasluženo piće, pa povratak prema Splitu. Pozivom prema Robiju sam saznao da je u tim trenucima također bio pred samim Omišom. Nisam ni sumnjao u tog starog planinarskog vuka, ali mi je s pozitivnim informacijama ugodnije putovati natrag. A iako samo u filmić stavio "Mea Culpu" od Enigme, za ničim ne žalim. Bio je to doista lijep izlet!

- 22:26 - Komentari (34) - Isprintaj - #

22.10.2007., ponedjeljak

Opća planinarska škola - 3. tjedan

Današnji post ću započeti jednom senzacionalnom informacijom! Naime, ovog četvrtka po prvi puta nisam zakasnio na predavanje. I posebno mi je drago zbog toga što smo u prostorijama imali prigodu upoznati se i čestitati našoj alpinistkinji Mileni Šijan, koja se nedavno vratila iz uspješne, a možda je i još prikladnija riječ "povijesne", himalajske ekspedicije na Cho Oyu (8201 m). Zaslužila je dug i gromoglasan aplauz svih nazočnih. Mislim da nema onoga tko za tu ekspediciju nije čuo, pa neću duljiti.
Predavanja su bila posvećena, prvi sat meteorologiji, a drugi speleologiji. Dakle, isključivo logijama. Prvi sat je odradio Siniša Kosmos i pritom je nazočnima pojasnio razliku između ciklone i anticiklone, pa razliku između cumulusa, cirrusa, nimbusa i brojnih drugih vrsta oblaka, te naposlijetku mogućnosti predskazanja poboljšanja, odnosno pogoršanja vremena. Vjerujem da je to bilo i najzanimljivije većini, jer je teško za pretpostaviti da ćemo baš svakog puta s nekim reumatičarom ići u planine, pa da nam njegovi zglobovi najave skorašnju oluju. Stoga bi u tim slučajevima bilo poželjno da se dobro osvrnemo prema nebu i potražimo eventualno rumenilo, visinske oblake u brzom proputovanju, krugove oko Sunca ili Mjeseca i još puno toga. To bar vrijedi za sve nas koji sa sobom ne nosimo barometre, koji bi nam promjenom tlaka mogli najaviti i promjenu vremena.

Sljedeći sat je bio posvećen speleologiji, a održao ga je Marin Glušević. Iscrpnom video-prezentacijom dočarao je sve ljepote podzemlja i čari špiljarenja i jamarenja. Polaznike je upoznao s nastankom speleoloških objekata, s poviješću speleologije u Splitu (za što je također zaslužan prof. Umberto Girometta), dražima i opasnostima speleologije, potrebitoj opremi, te najdužim špiljama i najdubljim jamama, kako u svijetu, tako i kod nas. Evo samo da se zna, spomenut ću da je najduža špilja u svijetu Mammoth Cave System u SAD-u (560 km!), dok je kod nas to Đulin ponor ispod grada Ogulina (16 396 m). Najdublja jama na svijetu je Voronja na Kavkazu (2190 m), dok je u Hrvatskoj to Lukina jama na Velebitu, koja je sa svojih 1392 m dubine, danas 18. u svijetu, iako je u trenutku otkrića, početkom 90-tih, bila 9. Marin nam je s brojnim pomagačima također pokušao prikazati i dva kratka filma o speleologiji, ali je tehnika jednostavno bila pretvrdoglava. Nije bilo druge, nego da pametniji popuste, te da se još jednom podsjetimo na ono što bi nas trebalo očekivati u nedjelju na Biokovu. Ponajviše bura, možda kiša, a eventualno čak i snijeg. Stoga se nužno prikladno pripremiti i krenuti u nove izazove. Ali prije toga nam je Tihana podijelila tzv. zamke. To je u biti pomoćno uže promjera 6mm, a dužine 5 m, koje se koristi za postavljanje međuosiguranja, izradu sidrišta, samopodizanje i brojne druge svrhe u alpinizmu. A o tom više kad dođe red na upoznavanje s tehničkom opremom i načine korištenja iste.

I tako opet dođe ta nedjelja. Nešto vjetrovitija od prošle, ali ni to nije spriječilo da se okupimo u dosad rekordnom broju – 42. Polazak sa Sukoišanske je najavljen u 7 h, ali se zbog kašnjenja manjeg broja učesnika u 7.20 h krenulo prema Brelima. Točnije onim Gornjima, koje ne vidite kad se vozite magistralom u smjeru Makarske. Gornja Brela (310 m) su smještena na cesti od Dubaca prema Šestanovcu, a nama je do tamo trebao 1 h vožnje. Kod trgovine "Studenac" i prezentacijskog centra Parka prirode Biokovo u zaseoku Subotišće staza se odvaja udesno u smjeru jugoistoka. Tu je smješten i putokaz s naznakom da do našeg cilja – Bukovca, treba 2.30 h hoda. Staza se prvim dijelom pastirskim putem blago uspinje uz sjeverni rub drage, u kojoj su nekoć bili brojni terasasti vinogradi. Osim svega par mjesta koja su obrasla makijom, ta dionica ne predstavlja nikakav problem polaznicima škole. Do crkvice Sv. Nikole (572 m) trebalo nam je 1 h laganog hoda, a na platou pred crkvicom je napravljena kraća stanka za okrijepu gladnih i žednih usta.

U pitanju je inače jednobrodna crkvica, manjih dimenzija, 12,45 x 5,30 m, koja je nakon desetljeća propadanja napokon obnovljena 2000. godine. S uzvisine na kojoj je smještena puca lijep pogled na Žavnjak i ne toliko lijep na nekadašnji vojni kompleks poznatiji pod nazivom "Kuk nula". Tu su 1952. godine duboko u njedrima Biokova probijeni više stotina metara dugi tuneli za potrebe atomskog skloništa u slučaju rata. Danas je taj kompleks naravno napušten i u devastiranom stanju čeka svoju prenamjenu za najvjerojatnije turističke svrhe. Nakon 10-tak minuta pauze krenulo se naprijed, prvo šumom, a zatim i siparom prema Bukovačkoj dragi. Svo ovo vrijeme sam zbog jake bure rijetko vadio kameru iz naprtnjače, tako da će filmić na kraju posta uglavnom biti satkan od fotografija.

Kroz Bukovačku dragu staza uglavnom vodi kroz većinom borovu šumu, a bitno je napomenuti da je na pola sata hoda od crkvice, desno od staze, izvor vode. S obzirom na sad sve učestalije stanke zbog razvodnjavanja kolone, počeo sam sve više osjećati temperaturne uvjete današnjeg uspona. Na jednom mjestu smo prošli i pored zaleđene lokvice. Dokaz više da je stiglo vrijeme i da ovaj dio Biokova prekrije snijeg. On se u tim trenucima nazirao samo na Sv. Juri u daljini, ali nešto mi je govorilo da će se do kraja dana i cijelo Biokovo zabijeliti. Oko 11 h smo izašli na idiličnu livadicu pod Bukovcem na čijem južnom kraju je smještena planinarska kuća "Bukovac" (1010 m), kojom upravlja PD "Pozjata" iz Brela i predstavlja jedini planinarski objekt u zapadnom dijelu Biokova. Nisam siguran u kakvom je stanju unutrašnjost, jer je kuća bila zaključana, ali svaki krov nad glavom u planini je uvijek i više nego dobrodošao. Bura nam nije dopuštala duže zadržavanje pred kućom, jer je zavjetrine bilo premalo za sve, pa je odlučeno da se odmah nastavi dalje prema vrhu.

Brzo smo se opet ustrojili u kolonu i krenuli naprijed Bukovičkom dragom do raskrižja staza. Naprijed se padina strmo ruši prema Topićima, lijevo staza vodi strmo uzbrdo prema vršnom hrbatu Biokova, a desno na kamenu glavicu Bukovca što se izdiže iz borove šume. Možda su ovdje nekad i rasle bukve, ali danas od njih ni traga. Ovaj prostor je naime rezervat autohtone šume crnog dalmatinskog bora. Uz sami rub te šume po kamenim pločama bez staze, puta i mi ježurci i ježurke uspeli smo se za svega nekoliko minuta na sami vrh Bukovca. Bilo je to nešto malo prije podne. Udari bure su u tim trenucima bili toliko jaki da nikako nije preporučljivo približavanje litici, da se na krilima vjetra ne bi završilo dolje u moru što oplahuje najljepšu rivijeru na svijetu. A i pogled s vrha je tipičan biokovski – nezaboravan! Ne mogu se odlučiti u kojem smjeru je ljepši. Od istoka prema vršnom hrbatu s najvišim biokovskim vrhovima, prema jugu i srednjodalmatinskim otocima, prema sjeverozapadu i Mosoru, te našem sljedećem cilju – Omiškoj Dinari ili draguljima makarske rivijere pod nama.

Na vrhu se zbog povremeno olujnih udara bure ipak nismo mogli zadržati onoliko koliko bi htjeli i nastaviti uživati u zasluženim pogledima, te smo već nakon 15-tak minuta uputili istom stazom natrag prema planinarskoj kući. Ipak smo prije toga na prijevoju pod vrhom obavili zajedničko fotografiranje, a zatim jurnuli natrag u potrazi za zavjetrinom i dobrim mjestom za pauzu i zakusku. To je već predstavljalo malo veći problem, tako da smo ga pronašli tek u šumarku poviše onog već prije spomenutog izvora vode. A tijekom te pauze uslijedilo je, bar za mene, najveće iznenađenje tog dana. Za nama su s Bukovca sišli Ljubo, ovog puta bez kosti pršuta, te stari planinarski vuk – Robi, kojeg sam već spomenuo u onom postu gdje sam se išao na Mosoru naći se s veselim slavonskim društvom i blogerskim uzdanicama Romanticusom i Ericcom. A s Robijem nikako da otiđemo na već ranije isplanirane Hajdučke kukove, ali mu evo i ovim putem obećavam da ćemo napokon taj plan provesti u djelo ovog proljeća. Ukoliko dotad potraju markacije gore, jer se nemilice premazuju srebrenom bojom od strane djelatnika NP "Sjeverni Velebit". Znam da su im namjere najbolje, kao vid zaštite tog strogog rezervata prirode, ali mislim da se nitko ne odnosi s tolikom pažnjom prema prirodi kao planinari. Ali ako i ne potraju markacije, bar imamo karte s ucrtanim stazama.

Njih dvojica su se inače uspeli južnom padinom Bukovca, a natrag će se vratiti s nama. Do Sv. Nikole smo se spuštali istom onom stazom kojom smo se i uspinjali, a onda smo promijenili smjer i krenuli prema jugu i Žavnjaku. Iza nas su oblaci polako skrivali biokovski vršni hrbat i jasno nam poručili da požurimo sa silaskom. Vrlo brzo smo se starim pastirskim putem spustili na cestu prema već spomenutom vojnom objektu, a zatim hitro prema još jednom biokovskom rezervatu, ovog puta geomorfološkom – Nevistina stina (496 m). Tu na prijevoju oko 15.40 h izlazimo na južnu padinu i zatim slijedi kontinuirani silazak do Donjih Brela. Posebno je dojmljiva bila šetnja starom "francuskom cestom" iz 1818. godine, odnosno onim što je od nje ostalo. U pitanju su visoki kameni nasipi, koji su većim dijelom i do današnjih dana sačuvani, a cesta je mjestimice široka i do 5 m. Za ono doba vrhunski domet cestogradnje.

Do prvih kuća u zaseoku Kričak smo stigli negdje oko 16.30 h, a zatim nam je preostalo još samo da se spustimo do vatrogasnog doma u Brelima, gdje nas je čekao autobus. Inače, gotovo cijelim putem od Sv. Nikole do Donjih Brela pratila nas je lagana kišica, ali srećom smo se spustili prije nego li je pojačala. A onda pravac "Šampion" po kavicu prije povratka za Split.

I tako je protekao ovotjedni izlet za koji sam uvjeren da će svi nositi prekrasne uspomene na onaj nezaboravni pogled s Bukovca. Tim više što je to većini prvi uspon na neki od biokovskih vrhova. Vjerujem da će se neki od njih i nakon škole vraćati našoj dalmatinskoj kraljici planina.

Za kraj, evo nešto neplaninarske tematike, ali meni podjednako srcu drago. Naime, kako sam primio poveći broj upita vezanih uz naša tri vražička moram reći da im je sad gotovo 5 tjedana i da izvrsno napreduju. Nadomjestak mlijeka je sad već davna prošlost, a sad i nuždu redovito obavljaju u pijesku. Ma baš smo ponosni tata i mama. Ali da ne duljim s pričom, uvjerite se i sami u to u sljedećem filmiću.

- 23:39 - Komentari (32) - Isprintaj - #

15.10.2007., ponedjeljak

Opća planinarska škola - 2. tjedan

Na red je stigao i opis drugog tjedna naše planinarske škole. Četvrtak uvečer je opet bio rezerviran za predavanja u prostorijama društva u Sinovčićevoj 2. I opet sam zbog posla stigao sa sad već pomalo i tradicionalnih 15-tak minuta zakašnjenja, a već se s vrata vidjelo koja gužva vlada iznutra. Prvi sat predavanja je vodio jedan od prošlotjednih vodiča na Mosor, Ante Bigava i to na temu kretanja u planini. Tu su polaznici mogli saznati tehnike kretanja kako po siparima, tako i po snijegu (redovite izmjene osobe na čelu kolone koja prti snijeg), o priječenju strmina, o markacijama i putokazima, o bitnosti držanja razmaka prigodom silaska (da se izbjegne domino efekt), važnosti pravilnog određivanja vremena za pauze (na 5 h hoda 1 h odmora) i mnogočemu drugome. Pa tako i o oprečnim mišljenjima o važnosti uporabe teleskopskih štapova, posebice prigodom silaska. Ja osobno spadam u skupinu ljudi koji ih vole koristiti, iako sam se i sam prije 10-tak godina izrugivao planinarima koji su uz njihovu pomoć planinarili Mosorom. Danas se mogu pronaći po zaista povoljnim cijenama, ali se pri tom mora pripaziti i na bitan faktor tjelesne težine planinara, te ih toplo preporučam svima. Siguran sam da će njihova koljena cijeniti moj savjet, posebice u predstojećim godinama. Ante je također naglasio važnost ispravne procjene vodiča izleta o sposobnostima grupe, te o prekidu uspona ukoliko dođe do ozlijede nekog od članova. Ukratko, bitno je poštovati vodiča grupe i sve njegove odluke vezane uz uspon. Demokraciji u planinama nema mjesta! Gore je vodič "Bog i batina".

Nakon njegovog sata, na red je došao glavom i bradom predsjednik našeg društva – Goran Gabrić. On je održao predavanje o povijesti planinarstva, s posebnim osvrtom na povijest našeg "Mosora". Polaznici su mogli saznati da su prve planinarske uspone poduzeli umjetnici i prirodoslovci, kojih godina se čovjek uspeo na najznačajnije alpske vrhove, o tome kako su zatim Englezi 1857. osnovali prvu planinarsku udrugu, "Alpine Club" (naše Hrvatsko planinarsko društvo, kasnije Hrvatski planinarski savez, osnovano je 1874. u Zagrebu kao 8. u svijetu). Meni je ipak najzanimljiviji bio dio vezan uz povijest našeg planinarskog društva. Tu se moglo saznati da je osnovano 1925. godine s prvim predsjednikom dr. Antom Ercegovićem, iako je najveći trag ostavio sljedeći predsjednik prof. Umberto Girometta, koji je ponajviše zaslužan za izgradnju planinarskog doma na Ljuvaču, pa tako danas sasvim opravdano nosi njegovo ime, ali i za obnovu i izgradnju ostalih brojnih planinarskih objekata, poput onih na Vidovoj gori, na Kamešnici, Vagnju, Cincaru, za uređenje i otvaranje špilje Vranjače itd. Ono što me o njemu ipak najviše kopkalo je onaj obelisk na Marjanu, na mjestu njegove, kako piše, tragične pogiblje. Sad sam napokon nakon dugo vremena shvatio kako je skončala osoba koja je u svojih 11 godina predsjedanja društvom (1928.-1939.) neraskidivo protkala život našeg "Mosora" s "najlipšim gradom na svitu".

Nakon toga je Goran u kraćim crtama predstavio brojne sekcije koje djeluju unutar društva, te njihovu povijest. Tako su polaznici mogli saznati da unutar društva djeluju ili su djelovale: gospodarska, izletnička, foto, skijaška, alpinistička, speleološka i sekcija za pomladak, te komisija za označavanje planinarskih putova. Skijaška doduše više ne djeluje, jer se početkom 80-tih godina prošlog stoljeća odvojila iz društva, te su njeni članovi osnovali skijaški klub "Split". Predavanje smo završili s podsjećanjem na ulogu društva tijekom Domovinskog rata i stradale članove "Mosora". Uslijedilo je kratka napomena za okupljanje u nedjelju na Sukoišanskoj, te o planu kretanja. Dakle, čekala nas je tura Sitno Gornje – "Lugarnica" - Žrnovnica. Samo da nas vrijeme posluži, jer se najavljuju i povremeno olujni udari bure.

I tako je došla nedjelja. Bura i usprkos našim molitvama nije pokazivala znakove smirenja. Ali ništa zato! Bar smo sigurni da ćemo uživati u lijepim pogledima na pučinu i naše otočne bisere. Iako na Sukoišanskoj i nije izgledalo da će se sakupiti veći broj polaznika planinarske škole, ugodno sam se iznenadio kad se na kraju sakupio čak 41 učesnik. Bilo je tu dosta poznatih lica s prošlog izleta, ali podosta i novih. Nekih nije bilo, ali vjerujem da su sasvim opravdano propustili ovaj izlet. Vožnja je opet protekla u duhu prozivke nazočnih, s pokojom neizbježnom doskočicom veselih planinara i većinskih planinarki. Dakle, i ovog puta muški rod je bio debelo nadjačan. I sad ti budi pametan! Što to žene tjera u planine, kad doma imaju vjerne prijateljice poput veš-mašine, pegle i pećnice?! Vjerujem da ću u komentarima na ovaj post vrlo brzo dobiti odgovor na to vječno pitanje.

Vožnja do sela Sitno Gornje je vrlo kratka, te slijedi postrojavanje polaznika i polazak u koloni po deset. Ovog puta je u planu bila hodnja prema Lugarnici, pa je time odabrana staza preko Volujka. Odnosno ona ista s kojom smo se prošle nedjelje spuštali na povratku s Doma. I to djelomično, jer na mjestu gdje smo se prošlog vikenda oprostili s Antom i Mirom sad i mi krećemo njihovim stopama uzbrdo. Njih dvojica su vjerojatno u tim trenucima uživali na lahoru sa Čabulje. Naš buroviti lahor je dotad već znatno izgubio na snazi, pa sam bio još zadovoljniji svojom odlukom da s usponom krenem u kratkim rukavima, jer mi doista tlaka zaustavljati se tijekom hoda zbog presvlačenja. Ostalim polaznicima to ne predstavlja nikakav problem. Ali usprkos tomu, kolona se nije ni najmanje razvlačila. Tihana je odredila savršeni tempo, koji očito odgovara velikoj većini "planinarskih tića". Naš drugi vodič, Sonja, držala je začelje kolone. Točnije, drugu grupu, koja je kao i prošlog puta lagano kaskala za glavninom. Bitno je pripomenuti da se apsolutno nitko nema pravo ljutiti na ponekad i predugačka stajanja i čekanja, jer smo u planini grupa i trebamo se pokušati prilagoditi mogućnostima svakog pojedinca. Netko je u boljoj, a netko u lošijoj fizičkoj kondiciji. Ali zato smo mi tu da ponajviše psihički, ali ako zatreba i fizički pripomognemo svakome u krizi. Razvijanje osjećaja zajedništva je jedna od najvažnijih lekcija svake škole, pa tako i ove. Također je bitno za istaknuti da je u ovom slučaju ženski vodič mijenjao tri muška, pa se ti misli.

Neposredno pred dolazak na "Lugarnicu" naišli smo na grupu planinara u skupljanju drva za ogrijev pred nadolazeću zimu, te je svaki pojedinac u skladu sa svojim mogućnostima ponio granu ili deblo do pl. kuće. I to je u neku ruku važna planinarska lekcija. Nemali broj puta se dogodi situacija da se nakon napornog cjelodnevnog planinarenja i haluciniranja o toplom obroku stigne do pl. skloništa i zatekne, odnosno ne zatekne apsolutno ništa za ogrijev. Pa onda opet natrag u noć i sijeci drva. Naime, svatko tko nešto iskoristi u pl. skloništu morao bi to isto na neki način i nadoknaditi. Ukoliko se koriste drva, red ih je izjutro opet nasjeći. Ukoliko se koristi hrana, iako je to doista rijetko, treba dio hrane i ostaviti. Ukoliko se koristi posuđe, treba ga i ostaviti u čistom stanju itd.

Nakon prve ture, uslijedile su balvanske repete, a zatim i zasluženi odmor pod Suncem ispred "Lugarnice". "Lugarnica" je inače jedokatnica, smještena na Užinskoj kosi (pod Kunjevodom), na nadmorskoj visini od 872 m, a s obzirom na ime nije joj teško pretpostaviti prvotnu namjenu. Sagrađena je 1903., a od 1936. njome upravlja HPD "Mosor". Najcrnije doba njene povijesti je vezano uz jesen 1994. god. kad je potpuno stradala u požaru, ali je srećom tri godine poslije obnovljena i otad služi na ponos svim "Mosorašima". Pauza pred "Lugarnicom" je iskorištena za uživanje u vrućem šipkovom čaju, kojeg su nam pripremili naši domaćini, te u neprekidnim pogledima na Split i na srednjodalmatinske otoke. Ali ipak nismo došli samo izležavati se na Suncu, te se veći dio grupe s naše dvije vodičke uputio na vrh Kunjevod, smješten točno iznad "Lugarnice". Do njega je inače 15-tak min. hoda, ali nama je uslijed mjestimice i teško prohodne staze, zbog makije, ali i zbog ležernog poskoka na stazi, mislim trebalo i dvostruko više vremena.

Gore sasvim drukčija situacija. Bura dere do kostiju, pa je bilo krajnje vrijeme da i ja na sebe nabacim duge rukave. Na povratku sam doduše požalio, jer sam prokuhao, a nije mi se dalo zaustavljati kolonu, zbog preuske staze koja nije pogodna sigurno obilaženje. Na sami vrh se zbog snažnih udara bure nije išlo, ali se i s naše pozicije mogao dobiti izvrstan uvid u središnji dio mosorskog masiva. Vremena za duže uživanje nije bilo, jer se trebalo još i do mraka spustiti u Žrnovnicu. Zato opet natrag istim putem do "Lugarnice", tu dolaze do izražaja Antine lekcije s prošlog predavanja : "Prilikom silaska držati razmak zbog domino-efekta uslijed poskliznuća", te "Tijekom kretanja u koloni držati razmak, kako ne bi dobio granom po licu". A kod dijela polaznika još se jednom potvrđuje pravilo da se lakše uči na vlastitom primjeru. Ali ništa zato – bitno je naučiti.

Vrlo brzo smo se spustili do "Lugarnice", te nakon kraćeg zadržavanja i predavanja o povijesti ovog planinarskog objekta jednog od nazočnih planinara, krenulo se sa spuštanjem prema Žrnovnici. Opet smo se razbili u dvije grupe. Velika većina s Tihanom naprijed, a Sonja s troje kondicijski slabijih planinara na začelju. Uslijedilo je spuštanje prema dnu Žrnovničke Drage, gdje smo Ivica, Marijan i ja ostali pričekati naše začelje, ukoliko ustreba bilo kakva pomoć, jer smo dotad bili već poprilično razdvojeni. Čekanje se doduše nije odužilo, jer su nas sustigli već za desetak minuta, pa smo svi zajedno krenuli serpentinama pored Miličevića špilje prema glavnini naših planinarskih snaga, koje su nas sačekale na novoprobijenome protupožarnom putu. I na ovim padinama je vatra ostavila svoj crni trag, a ono malo zemlje što je preostalo čeka kišu da je odnose prema Žrnovnici. Sudbina koju dijeli previše naših brda i planina.

A nas je sudba vodila prema izvoru rijeke Žrnovnice i autobusu koji nas je čekao na cesti u njegovoj neposrednoj blizini. Time je ovaj izlet došao svome kraju, a već su se poveli razgovori o našem sljedećem izletu. Nakon dva posjeta matičnoj planini, došlo vrijeme da se "tići" otisnu od gnijezda i polete prema Biokovu.

Pozdrav svim planinarskim "tićima", koje sad neću imenovati da im ne narušavam batmanovsku privatnost. A i ne samo njima!

- 21:29 - Komentari (33) - Isprintaj - #

08.10.2007., ponedjeljak

Opća planinarska škola - 1. tjedan

Ovog tjedna s radom je započela opća planinarska škola u organizaciji Hrvatskog planinarskog društva "Mosor" iz Splita, pa ću vam tijekom slijedeća dva mjeseca donositi novosti iz njenog rada. Planinarska škola se u "Mosoru" održavala još tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a od 1993. se održavala redovito jednog godišnje. I tako sve do prije par godina, kad škola počinje s dva tečaja. U proljetnom (veljača-travanj) i jesenskom (listopad-prosinac) terminu. Za ovaj tečaj je prijavljeno cca. 60 učesnika, ali će se vjerojatno u međuvremenu iz raznoraznih razloga taj broj malo skresati. Smatram da će svi blogeri koje zanima planinarenje iz predstojećih postova uspjeti štogod i naučiti, ali i da će ih potaknuti da završe istu školu. Tim više što se organiziraju u gotovo svim gradovima u kojima djeluju veća planinarska društva.

Teoretski dio nastave je odrađen u prostorijama društva u Sinovčićevoj ulici, gdje sam zbog posla po običaju zakasnio kojih 15-tak minuta. Predavanja se inače održavaju svakog četvrtka u 20 h, te će se tu "školarci" upoznati sa gotovo svim potrebitim za sigurnim kretanjem i boravkom u prirodi. Prvog dana su po jedan školski sat predavanja održali voditelj izletničke sekcije Goran Beus i dopredsjednik društva Ivica Sorić. Prvi na temu priprema za odlazak u prirodu, a sljedeći o planinarskoj organizaciji.

Na prvom satu se moglo saznati koliko je bitna kvalitetna priprema za izlet. To posebice vrijedi za odlazak na nepoznati teren, gdje je proučavanje karte terena i istraživanje sve dostupne dokumentacije, možda i ključno za uspjeh. Moram priznati da se samo nisam mogao složiti s Goranovom opaskom kako je za planinarenje u prehrani bitno koristiti pancetu i takvo što. Mislim da smo Zizi i ja u ove zadnje dvije godine dokazali i da se vegetarijanskom prehranom mogu uspješno odraditi ture od 11 h hoda, ali baš pravog hoda, poput onih preko vrleti Biokova i Velebita. Ali ga ni najmanje ne krivim za tu izjavu, jer su u pitanju predrasude koje postoje kod apsolutno svih nas.

Nakon Goranovog predavanja na scenu stupa Suri sa svojim osebujnim look-om, te nas upoznava s planinarskom organizacijom. S njenom strukturom i ciljevima, s pravima i dužnostima članova planinarskih društava, te što je posebice bitno za istaknuti, s kodeksom planinarske etike. U pitanju je skup pravila koje su u biti vid opće kulture, ali ih je ipak neophodno stalno iznova ponavljati. Ponajviše zbog toga što su planine znatno osjetljivije na sve ljudske utjecaje, od onih koje čovjek može prouzročiti u gradovima. Time je završio teoretski dio nastave, a pred nama je bio prvi izlet. Mogu samo zamisliti kako su pred polazak bili uzbuđeni polaznici kojima će to biti prvi susret s planinom. A do toga je preostalo još vrlo malo.

U nedjelju je okupljanje bilo na autobusnom terminalu u Sukoišanskoj. Već mi se na prvi dojam učinilo da je puno manji broj učesnika od onoga s predavanja u četvrtak. I moja Zizi je morala odustati, zbog obveza dadiljanja ona tri vražička, a mnogi su vjerojatno odustali i zbog vremenskih prilika. Naime, još uvijek je lagano kišilo, a nad Mosorom se nadvila bijela kapa. Na kraju nas je pod vodstvom voditeljice škole Tihane Bilić prema Mosoru krenulo 28. Ishodišna točka za sve uspone u središnjem dijelu Mosora je selo Sitno Gornje, smješteno 18 km od Splita, te je do tamo i nas doveo autobus. Po izlasku, lijepo iznenađenje. Na ogradi poviše nas lagano naslonjena jedna ugodna pojava – Brod u boci. Tu je ovaj jedan od naših ponajboljih blogera sa svojom boljom polovicom i ostatkom društva u namjeri da ovaj dan provedu u lutanjima Mosorom. Oni su u proljetnom terminu također završili ovu istu školu.

U Sitnom nas je dočekao i ostatak vodiča: Miro, Ante i Ljubo, te smo se svi zajedno lagano uputili prema pl. domu "Umberto Girometta" (868 m/nv). U pitanju je kamena jednokatnica u čijem prizemlju se nalaze kuhinja, te prostrana blagovaonica. Na katu su tri sobe, te jedna skupna (ukupnog kapaciteta za 80 osoba). Nosi ime bivšeg predsjednika društva iz 30-tih godina prošlog stoljeća i jednog od osnivača istog. To je osoba koja je vjerojatno i najzaslužnija za promidžbu planinarstva u Splitu. Do Doma se može iz nekoliko smjerova, ali je s obzirom na okolnosti odabran najprikladniji. Vrijeme u Domu je provedeno u okrijepi učesnika i vodiča, te kasnije prezentacije planinarske opreme od strane Tihane i Ljube. Pri tom su pokazali što bi trebala sadržavati svaka planinarska naprtnjača. U međuvremenu se zbog vremenske situacije u planini odlučeno da se umjesto prema Vickovom stupu, što je bio prvotni plan, krene znatno laganijom stazom prema pl. skloništu "Kontejner", a na povratku preko jame Gajna opet na Dom.

Nakon zadržavanja, koje je možda po mojim standardima bilo i predugo, krenuli smo naprijed prema "Kontejneru", smješteno nešto istočnije od Doma. Slijedio je oproštaj s Ljubom, koji je sa svojom kosti pršuta krenuo prema "Lugarnici", gdje će mu se kasnije pridružiti Ante i Miro. Lagana kišica nas je pratila gotovo cijelom tom dionicom, ali srećom ipak nije bilo ozbiljnijih padova na skliskim stijenama. Stoga je bilo još jednom nužno pripomenuti koliko je bitan kvalitetan odabir planinarske obuće. U planine je blago govoreći nesmotreno ići u niskim tenisicama. Ne kaže se zasigurno bez razloga da "Čizma glavu čuva". Dobro, u ovom slučaju to bi bila gojzerica. Do "Kontejnera" smo stigli taman po prestanku kiše.

U pitanju je sklonište koje je u svom temelju doista jedan metalni kontejner, koji je helikopterom donesen na ovu livadicu, a zatim je nadograđena veranda i potkrovlje s 10 ležajeva. Smješten je na visini od 1055 m i sa svojim drvenim detaljima lijepo je uklopljen u okolnu grabovu šumu. Tu je većina iskoristila prigodu za obilazak obližnjeg vidikovca pod Tihaninom budnom pažnjom, što je u konačnici zahtijevalo dosta vremena, jer gore ima mjesta tek za male grupe. Kišica je opet počela lagano rominjati, pa je to zahtijevalo još jednu izmjenu u planu izleta. Odlučeno je da se ne ide na Gajnu, već da se istom stazom vratimo natrag na Dom. Ovakve izmjene su uslijed promjene vremenskih prilika itekako bitne u planinama, jer planina ionako nikamo neće pobjeći. Na povratku je pauza iskorištena za ručak u Domu, što je iskoristila većina učesnika škole. Za to vrijeme je zapuhala bura, koja je uskoro razbila oblačnu masu nad nama i napokon nam otkrila nebesko plavetnilo.

Negdje oko 15.30 h je kucnuo čas i za povratak prema Sitnome. Izabrana je staza preko Zagrađa, poznatijeg i kao "Teksas" zbog nekadašnjih brojnih stada koja su pasla i brstila na tom uskom prostoru. Ta udolina se inače cijelom dužinom blago spušta prema Žrnovnici i predstavlja jedan od ljepših pristupa Domu. Uskoro je uslijedio oproštaj s Antom i Mirom, koji su hitali prema "Lugarnici" u nadi da će štogod i spasiti iz Ljubinih ralja, a mi smo se s Tihanom preko Volujka spustili natrag do Sitnoga.

Bio je to izlet koji je očito ispunio očekivanje svih učesnika, jer se kasnije u autobusu moglo čuti samo oduševljenje prođenim i viđenim. Nitko nije požalio zbog kišice i klizavih stijena. A uvjeren sam da će im biti još i ljepše kad nas sljedeće nedjelje malo više posluži vrijeme. Dotad će i mali vražički prijeći na normalnu hranu, pa bi nam se i Zizi trebala pridružiti.

- 13:13 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>