Opća planinarska škola - 2. tjedan
Na red je stigao i opis drugog tjedna naše planinarske škole. Četvrtak uvečer je opet bio rezerviran za predavanja u prostorijama društva u Sinovčićevoj 2. I opet sam zbog posla stigao sa sad već pomalo i tradicionalnih 15-tak minuta zakašnjenja, a već se s vrata vidjelo koja gužva vlada iznutra. Prvi sat predavanja je vodio jedan od prošlotjednih vodiča na Mosor, Ante Bigava i to na temu kretanja u planini. Tu su polaznici mogli saznati tehnike kretanja kako po siparima, tako i po snijegu (redovite izmjene osobe na čelu kolone koja prti snijeg), o priječenju strmina, o markacijama i putokazima, o bitnosti držanja razmaka prigodom silaska (da se izbjegne domino efekt), važnosti pravilnog određivanja vremena za pauze (na 5 h hoda 1 h odmora) i mnogočemu drugome. Pa tako i o oprečnim mišljenjima o važnosti uporabe teleskopskih štapova, posebice prigodom silaska. Ja osobno spadam u skupinu ljudi koji ih vole koristiti, iako sam se i sam prije 10-tak godina izrugivao planinarima koji su uz njihovu pomoć planinarili Mosorom. Danas se mogu pronaći po zaista povoljnim cijenama, ali se pri tom mora pripaziti i na bitan faktor tjelesne težine planinara, te ih toplo preporučam svima. Siguran sam da će njihova koljena cijeniti moj savjet, posebice u predstojećim godinama. Ante je također naglasio važnost ispravne procjene vodiča izleta o sposobnostima grupe, te o prekidu uspona ukoliko dođe do ozlijede nekog od članova. Ukratko, bitno je poštovati vodiča grupe i sve njegove odluke vezane uz uspon. Demokraciji u planinama nema mjesta! Gore je vodič "Bog i batina". Nakon njegovog sata, na red je došao glavom i bradom predsjednik našeg društva – Goran Gabrić. On je održao predavanje o povijesti planinarstva, s posebnim osvrtom na povijest našeg "Mosora". Polaznici su mogli saznati da su prve planinarske uspone poduzeli umjetnici i prirodoslovci, kojih godina se čovjek uspeo na najznačajnije alpske vrhove, o tome kako su zatim Englezi 1857. osnovali prvu planinarsku udrugu, "Alpine Club" (naše Hrvatsko planinarsko društvo, kasnije Hrvatski planinarski savez, osnovano je 1874. u Zagrebu kao 8. u svijetu). Meni je ipak najzanimljiviji bio dio vezan uz povijest našeg planinarskog društva. Tu se moglo saznati da je osnovano 1925. godine s prvim predsjednikom dr. Antom Ercegovićem, iako je najveći trag ostavio sljedeći predsjednik prof. Umberto Girometta, koji je ponajviše zaslužan za izgradnju planinarskog doma na Ljuvaču, pa tako danas sasvim opravdano nosi njegovo ime, ali i za obnovu i izgradnju ostalih brojnih planinarskih objekata, poput onih na Vidovoj gori, na Kamešnici, Vagnju, Cincaru, za uređenje i otvaranje špilje Vranjače itd. Ono što me o njemu ipak najviše kopkalo je onaj obelisk na Marjanu, na mjestu njegove, kako piše, tragične pogiblje. Sad sam napokon nakon dugo vremena shvatio kako je skončala osoba koja je u svojih 11 godina predsjedanja društvom (1928.-1939.) neraskidivo protkala život našeg "Mosora" s "najlipšim gradom na svitu".  Nakon toga je Goran u kraćim crtama predstavio brojne sekcije koje djeluju unutar društva, te njihovu povijest. Tako su polaznici mogli saznati da unutar društva djeluju ili su djelovale: gospodarska, izletnička, foto, skijaška, alpinistička, speleološka i sekcija za pomladak, te komisija za označavanje planinarskih putova. Skijaška doduše više ne djeluje, jer se početkom 80-tih godina prošlog stoljeća odvojila iz društva, te su njeni članovi osnovali skijaški klub "Split". Predavanje smo završili s podsjećanjem na ulogu društva tijekom Domovinskog rata i stradale članove "Mosora". Uslijedilo je kratka napomena za okupljanje u nedjelju na Sukoišanskoj, te o planu kretanja. Dakle, čekala nas je tura Sitno Gornje – "Lugarnica" - Žrnovnica. Samo da nas vrijeme posluži, jer se najavljuju i povremeno olujni udari bure.  I tako je došla nedjelja. Bura i usprkos našim molitvama nije pokazivala znakove smirenja. Ali ništa zato! Bar smo sigurni da ćemo uživati u lijepim pogledima na pučinu i naše otočne bisere. Iako na Sukoišanskoj i nije izgledalo da će se sakupiti veći broj polaznika planinarske škole, ugodno sam se iznenadio kad se na kraju sakupio čak 41 učesnik. Bilo je tu dosta poznatih lica s prošlog izleta, ali podosta i novih. Nekih nije bilo, ali vjerujem da su sasvim opravdano propustili ovaj izlet. Vožnja je opet protekla u duhu prozivke nazočnih, s pokojom neizbježnom doskočicom veselih planinara i većinskih planinarki. Dakle, i ovog puta muški rod je bio debelo nadjačan. I sad ti budi pametan! Što to žene tjera u planine, kad doma imaju vjerne prijateljice poput veš-mašine, pegle i pećnice?! Vjerujem da ću u komentarima na ovaj post vrlo brzo dobiti odgovor na to vječno pitanje.  Vožnja do sela Sitno Gornje je vrlo kratka, te slijedi postrojavanje polaznika i polazak u koloni po deset. Ovog puta je u planu bila hodnja prema Lugarnici, pa je time odabrana staza preko Volujka. Odnosno ona ista s kojom smo se prošle nedjelje spuštali na povratku s Doma. I to djelomično, jer na mjestu gdje smo se prošlog vikenda oprostili s Antom i Mirom sad i mi krećemo njihovim stopama uzbrdo. Njih dvojica su vjerojatno u tim trenucima uživali na lahoru sa Čabulje. Naš buroviti lahor je dotad već znatno izgubio na snazi, pa sam bio još zadovoljniji svojom odlukom da s usponom krenem u kratkim rukavima, jer mi doista tlaka zaustavljati se tijekom hoda zbog presvlačenja. Ostalim polaznicima to ne predstavlja nikakav problem. Ali usprkos tomu, kolona se nije ni najmanje razvlačila. Tihana je odredila savršeni tempo, koji očito odgovara velikoj većini "planinarskih tića". Naš drugi vodič, Sonja, držala je začelje kolone. Točnije, drugu grupu, koja je kao i prošlog puta lagano kaskala za glavninom. Bitno je pripomenuti da se apsolutno nitko nema pravo ljutiti na ponekad i predugačka stajanja i čekanja, jer smo u planini grupa i trebamo se pokušati prilagoditi mogućnostima svakog pojedinca. Netko je u boljoj, a netko u lošijoj fizičkoj kondiciji. Ali zato smo mi tu da ponajviše psihički, ali ako zatreba i fizički pripomognemo svakome u krizi. Razvijanje osjećaja zajedništva je jedna od najvažnijih lekcija svake škole, pa tako i ove. Također je bitno za istaknuti da je u ovom slučaju ženski vodič mijenjao tri muška, pa se ti misli.  Neposredno pred dolazak na "Lugarnicu" naišli smo na grupu planinara u skupljanju drva za ogrijev pred nadolazeću zimu, te je svaki pojedinac u skladu sa svojim mogućnostima ponio granu ili deblo do pl. kuće. I to je u neku ruku važna planinarska lekcija. Nemali broj puta se dogodi situacija da se nakon napornog cjelodnevnog planinarenja i haluciniranja o toplom obroku stigne do pl. skloništa i zatekne, odnosno ne zatekne apsolutno ništa za ogrijev. Pa onda opet natrag u noć i sijeci drva. Naime, svatko tko nešto iskoristi u pl. skloništu morao bi to isto na neki način i nadoknaditi. Ukoliko se koriste drva, red ih je izjutro opet nasjeći. Ukoliko se koristi hrana, iako je to doista rijetko, treba dio hrane i ostaviti. Ukoliko se koristi posuđe, treba ga i ostaviti u čistom stanju itd.  Nakon prve ture, uslijedile su balvanske repete, a zatim i zasluženi odmor pod Suncem ispred "Lugarnice". "Lugarnica" je inače jedokatnica, smještena na Užinskoj kosi (pod Kunjevodom), na nadmorskoj visini od 872 m, a s obzirom na ime nije joj teško pretpostaviti prvotnu namjenu. Sagrađena je 1903., a od 1936. njome upravlja HPD "Mosor". Najcrnije doba njene povijesti je vezano uz jesen 1994. god. kad je potpuno stradala u požaru, ali je srećom tri godine poslije obnovljena i otad služi na ponos svim "Mosorašima". Pauza pred "Lugarnicom" je iskorištena za uživanje u vrućem šipkovom čaju, kojeg su nam pripremili naši domaćini, te u neprekidnim pogledima na Split i na srednjodalmatinske otoke. Ali ipak nismo došli samo izležavati se na Suncu, te se veći dio grupe s naše dvije vodičke uputio na vrh Kunjevod, smješten točno iznad "Lugarnice". Do njega je inače 15-tak min. hoda, ali nama je uslijed mjestimice i teško prohodne staze, zbog makije, ali i zbog ležernog poskoka na stazi, mislim trebalo i dvostruko više vremena.  Gore sasvim drukčija situacija. Bura dere do kostiju, pa je bilo krajnje vrijeme da i ja na sebe nabacim duge rukave. Na povratku sam doduše požalio, jer sam prokuhao, a nije mi se dalo zaustavljati kolonu, zbog preuske staze koja nije pogodna sigurno obilaženje. Na sami vrh se zbog snažnih udara bure nije išlo, ali se i s naše pozicije mogao dobiti izvrstan uvid u središnji dio mosorskog masiva. Vremena za duže uživanje nije bilo, jer se trebalo još i do mraka spustiti u Žrnovnicu. Zato opet natrag istim putem do "Lugarnice", tu dolaze do izražaja Antine lekcije s prošlog predavanja : "Prilikom silaska držati razmak zbog domino-efekta uslijed poskliznuća", te "Tijekom kretanja u koloni držati razmak, kako ne bi dobio granom po licu". A kod dijela polaznika još se jednom potvrđuje pravilo da se lakše uči na vlastitom primjeru. Ali ništa zato – bitno je naučiti.  Vrlo brzo smo se spustili do "Lugarnice", te nakon kraćeg zadržavanja i predavanja o povijesti ovog planinarskog objekta jednog od nazočnih planinara, krenulo se sa spuštanjem prema Žrnovnici. Opet smo se razbili u dvije grupe. Velika većina s Tihanom naprijed, a Sonja s troje kondicijski slabijih planinara na začelju. Uslijedilo je spuštanje prema dnu Žrnovničke Drage, gdje smo Ivica, Marijan i ja ostali pričekati naše začelje, ukoliko ustreba bilo kakva pomoć, jer smo dotad bili već poprilično razdvojeni. Čekanje se doduše nije odužilo, jer su nas sustigli već za desetak minuta, pa smo svi zajedno krenuli serpentinama pored Miličevića špilje prema glavnini naših planinarskih snaga, koje su nas sačekale na novoprobijenome protupožarnom putu. I na ovim padinama je vatra ostavila svoj crni trag, a ono malo zemlje što je preostalo čeka kišu da je odnose prema Žrnovnici. Sudbina koju dijeli previše naših brda i planina. A nas je sudba vodila prema izvoru rijeke Žrnovnice i autobusu koji nas je čekao na cesti u njegovoj neposrednoj blizini. Time je ovaj izlet došao svome kraju, a već su se poveli razgovori o našem sljedećem izletu. Nakon dva posjeta matičnoj planini, došlo vrijeme da se "tići" otisnu od gnijezda i polete prema Biokovu. Pozdrav svim planinarskim "tićima", koje sad neću imenovati da im ne narušavam batmanovsku privatnost. A i ne samo njima! |
