Opća planinarska škola - 4. tjedan
Još jednom se potvrdila istinitost one stare da iznimka potvrđuje pravilo, pa sam nakon prošle iznimke opet zakasnio na predavanje. Očito posao u meni budi jednu od najgorih ljudskih osobina. Kad sam ušao u prostoriju Ivica Surić, poznatiji kao Suri, je već započeo svoje nadahnuto predavanje o orijentaciji. Bessel 1841 i WGS 84 koordinate su prve riječi koje sam zapamtio. To su bili detalji koje znaju zasigurno svi koji se koriste GPS (Global positioning system) uređajima, dok meni predstavljaju "španska sela". Još uvijek imam određenu averziju prema tim uređajima. Ponajviše stoga što ih smatram potpuno nepotrebnim za planine i staze kojima se krećem. U planinama sam rijetko kad po magli, a ako me gore i zateče, više vjerujem svojoj dobroj pripremi prije polaska. Najmanje tjedan prije izleta temeljito proučavam zemljovid ciljanog područja i opise puta, što po knjigama, što po Internetu. Pokušavam maksimalno zapamtiti detalje na stazi, jer po kiši nije ni najmanje jednostavno izvlačiti zemljovid iz naprtnjače. Ali vjerujem da je GPS ipak od velike koristi na zahtjevnim turama, odnosno onima o kojima se može pronaći malo kvalitetnih informacija.  Nastavak predavanja je bio posvećen usmjeravanju karte, kako uz pomoć kompasa, tako i bez njega. Moja vam je najtoplija preporuka da se u solo-planinarenje ili ono u manjim, ali odabranim, grupama ni ne upuštate bez kompasa i zemljovida. Ukoliko se u planini ipak zateknemo bez kompasa, za usmjeravanje karte moramo prvo odrediti smjer sjever-jug. Tu već postoje brojne pouzdane i manje pouzdane metode. Za sunčana dana se možemo pouzdati u to što je Sunce u podne na jugu. Točnije tijekom zimskog računanja vremena, dok je tijekom ljetnog računanja vremena Sunce na jugu u 13 h, te se svaki sat pomjeri 15° na horizontu. Ukoliko u takvim okolnostima posjedujemo sat s kazaljkama, po mogućnosti točan, malu kazaljku usmjeravamo prema Suncu, a jug će biti točno na liniji koja raspolovljava kut koji zatvara mala kazaljka i podne (zimi), odnosno 1 sat (ljeti). S druge strane, noću se možemo orijentirati uz pomoć Mjeseca, što je već nešto kompliciranije, ili pak zvijezde Sjevernjače. Naravno da je i za jedno i drugo nužan preduvjet da nam se posreći vedra noć. Sve ostale metode, tipa mahovine, snijega, mrava itd. su često krajnje nepouzdane. Nakon predavanja, Suri i Tihana su nas upoznali s planom za nedjeljni izlet na Omiške Dinaru i terensku nastavu orijentacije. Naravno da će taj plan puno ovisiti i o vremenskim prilikama koje zateknemo gore. Zasad je najavljena kiša, ali se nadamo da će nebo opet biti milostivo prema nama.  A u nedjelju se nebo prekriveno oblacima, ali srećom kiša bar zasad ne pada. Još je veća sreća u tome što se sinoć kazaljka sata pomjerala za 1 h unatrag, pa se moglo duže spavati. Isprva mi se polazak u 07.30 h sa Sukoišanske činio preranim, ali sam tek tad shvatio ispravnost odluke. Na autobusnom terminalu se do našeg dolaska već okupila poveća grupa polaznika škole, ali i ne samo njih. S dupko punim autobusom i manjim zakašnjenjem krenuli smo prema Omišu u nadi da ćemo i dalje imati sreće s vremenom. Vožnja do Omiša je protekla u optimističnom raspoloženju, a putem se već raspravljalo o našem sljedećem izletu kad će nam vodičem biti naš najveći alpinist – Stipe Božić. U Omišu nas je autobus iskrcao na mulu pred vatrogasnim domom, gdje nas je dočekao Suri, a onda juriš na planinu. Prvi dio puta (cca. 5 min.) nas vodi ulicom Put Borka, a zatim uskim prolazom između dviju kuća napokon u nama najdraži ambijent. Ambijent zelenila i kamena. Ovaj odvojak je zbog kvalitetne markacije teško previdjeti, tako da sam uvjeren da neće predstavljati apsolutno nikakav problem onima koji će našim stopama. Staza putem prolazi kroz zapušteni zaseok Baučići, smješten u jednom šumarku pod stijenama na kojima je podignuta srednjovjekovna tvrđava Fortica, poznata i kao Starigrad. U Baučićima se u antičko doba nalazilo središte Oneuma, odnosno današnjeg Omiša. A pogled na Omiš i ušće rijeke Cetine za našim leđima neprestano mami da se zastane i baci još pokoji pogled na ovaj prekrasni gradić.  Uspon do Fortice (303 m) nije dugo potrajao (cca. 50 min), a pogled s nje je debelo nadmašivao uloženi trud u uspon. S tvrđave podignute u 15. stoljeću se pruža široka panorama Omiša, ušća i završnog dijela kanjona Cetine, Mosora i Srednjih Poljica u njegovom podnožju, otoka Brača… To je naravno i bio razlog podizanju gusarske utvrde na ovoj uzvisini, jer su u slučaju približavanja neprijateljske flote mogli na vrijeme povući svoje brodove plitkog gaza duboko u Cetinu, sve do mjesta današnjeg restorana "Kaštel Slanica". Zadnjih nekoliko godina je Fortica znatno obnovljena i za svakog posjeta vidim neku novinu. Tako su me sad iznenadile lijepe drvene stepenice na ulasku u utvrdu. A na zidinama su nas dočekali Ljubo i ekipa koju je gore namamio mandarinama, a uspeli su se s Planova. Nakon okrijepe i uživanja u širokim pogledima, došlo je vrijeme da se nešto i nauči. Suri je polaznicima podijelio isprintane karte Omiške Dinare, te nekoliko kompasa, pa su svi prionuli radu. Moram napomenuti da se ta karta može kupiti u "Mosorovim" prostorijama, a pri tom uz nju dobijete i knjižicu s opisom staza. Prvo se učilo usjeveravanje karte, pa određivanje azimuta, te na kraju određivanje stajne točke s obzirom na skinute azimute. To su sve saznanja koja mogu biti od velike koristi u planinarenju nepoznatim terenom, iako moram biti iskren i priznati da mi sve ove godine planinarenja nikad nije trebala uporaba kompasa, ali ga usprkos tomu obavezno držim u naprtnjači. Ali zato uporabom zemljovida nadoknađujem zanemarivanje kompasa.  Nakon naše terenske nastave došlo je vrijeme da se krene naprijed. Plan je da se sad prijeđe na sjeverne padine Omiške Dinare i njome spustimo u smjeru Radmanovih mlinica. Pokret je bio u 10.40 h. Prvo smo se vratili 100 m stazom kojom smo došli, te tu na prijevoju krenuli u smjeru sjevera. Na tom prijevoju se inače spaja staza koja na Forticu vodi iz smjera Planova, omiljenog penjačkog odredišta tik uz sami rub Cetine. Ugodno iznenađenje je predstavljala činjenica da smo na stazi zatekli markacije, koja je očito nova, a za nju su zasigurno zaslužni članovi omiškog planinarskog društva "Imber". Stoga smatram primjerenim da u kratkim crticama predstavim njihovu prošlost i sadašnjost.  Planinarstvo u Omišu ima vjerojatno najburniju povijest u cijeloj Hrvatskoj. To seže još u 30-te godine prošlog stoljeća, kad je 1936. osnovano i prvo planinarsko društvo u gradu pod nazivom HPD "Dinara". Početkom II. svjetskog rata sasvim razumljivo se gasi i djelatnost društva, ali neposredno po oslobođenju obnavlja se njegova djelatnost pod novim imenom društva PD "Borak". Iz raznih razloga njegova djelatnost se nažalost ubrzo iznova gasi i ta faza hibernacije traje sve do 1980. godine kad se osniva novo planinarsko društvo "Imber", da bi se 1997. napokon smirila burna situacija vezana uz planinarske organizacije u gradu spajanjem dvaju planinarskih društava HPD "Imber-Mosor" i SPD "Imber" u PD "Imber-Mosor". A od ove godine su samo PD "Imber". Doista je burno u Omišu. Najvažnija manifestacija omiških planinara je nekadašnji "Pozdrav proljeću", danas poznatija kao "Oda proljeću" koja se održava od 1986., u početku prvih dana proljeća, a od 1994. za Dan planeta Zemlje 22. travnja, na livadi pored pl. skloništa. Jedina pauza je uslijedila tijekom ratnih godina 1991-1993. "Oda proljeća" se inače u prisustvu brojnih dalmatinskih planinara održava na livadi pored pl. skloništa, a tom prigodom se pored sportskih nadmetanja, poput skakanja u vrećama i pilanja drva, izabire i "Vila Imbera", najljepša djevojka izleta.  A sad natrag na stazu i prijelaz na sjeverne padine. Staza više nije toliko ugodna za hodanje. Ponajviše su za to zaslužne vlažne stijene, pa svaki novi korak mora biti dobro odmjeren. Tim više što je s obzirom na gotovo konstantne poglede na vijugavu zelenkastu Cetinu na svom putu prema moru teško sve vrijeme držati pogled na stazu. Sad se i kolona već dobrano razbila na nekoliko grupa, ovisno o mogućnostima njenih članova. Na čelu svake je bio iskusan vodič, tako da smo Zizi i ja završili u Ljubinoj grupi. Ovog puta bez kosti pršuta, ali s punom naprtnjačom već ranije spomenutih mandarina. Staza gotovo cijelim putem manje-više prati izohipsu, a tek dolaskom pred Visuč započinje strmoglavo spuštanje u usjek ispunjen siparom, da bi zatim ubrzo opet započeli sa strmim usponom prema njegovim ostacima na vrhu tog kamenog zuba.  Ostaci Visećgrada, odnosno Visuča, nalaze se na hridi 335 m iznad nekadašnjeg Podvisuča, a danas poznatijih kao Radmanove mlinice. Svoje današnje ime Radmanove mlinice nose naravno po obitelji Radman koja sredinom 19. stoljeća kupuje mlinice, koja je inače na tom lokalitetu poznata još iz 1722., te je nakon restauracije i modernizacije za javnost otvara 1848. godine. Ostalo je povijest. A što se tiče Visuča, ostaci tog drevnog grada su slabo zamjetni i tek dolaskom na sam vrh hridi uočavaju se ostaci nekadašnjih zidina. A vrha smo se dočepali u 13.40 h. Tu smo opet iskoristili malo vremena, dok smo čekali ostatak kolone, za pauzu i laganu okrjepu. A njihovim dolaskom stiglo je i naše vrijeme za silazak. Gore je premalo mjesta za sve, pa smo se zajedno s Robijem spustili u podnožje. Robi je inače svo ovo vrijeme marljivo koristio za vrbovanje zainteresiranih da mu se pridruže na njegovom putu preko prijevoja na Carevoj Gomili prema Omišu. Ponajviše interesa je pokazao Luka, ali nakon razgovora s našom voditeljicom Tihanom splasnuo je i njegov entuzijazam. Robi nije bio bolje sreće ni s Ljubom, a ni s nama, pa je nakon silaska na cestu sam krenuo uzbrdo prema Podašpilju. Za nama je pak krenula grupa od još 13 polaznika škole, te smo se zajedno cestom spustili do Cetine. Naravno da sam pri tom Tihanu obavijestio o našem daljnjem kretanju. Znajući da su u ovo doba godine Radmanove mlinice zatvorene, grupi sam ponudio odlazak u obližnju Kaštel Slanicu što su naravno objeručke prihvatili. I tako su se napokon svi dočepali svojih kavica, piva, čajeva, a neki, nakon kraće rasprave o sastavcima, i "šišmiša". A onda čakula i čekanje ostatka naše kolone. To vrijeme je u dobrom društvu brzo prošlo, pa sam tek kasnije shvatio da smo ih čekali više od 1 h. Sad je preostalo još samo da i oni ispiju svoje zasluženo piće, pa povratak prema Splitu. Pozivom prema Robiju sam saznao da je u tim trenucima također bio pred samim Omišom. Nisam ni sumnjao u tog starog planinarskog vuka, ali mi je s pozitivnim informacijama ugodnije putovati natrag. A iako samo u filmić stavio "Mea Culpu" od Enigme, za ničim ne žalim. Bio je to doista lijep izlet! |
