Opća planinarska škola - 1. tjedan
Ovog tjedna s radom je započela opća planinarska škola u organizaciji Hrvatskog planinarskog društva "Mosor" iz Splita, pa ću vam tijekom slijedeća dva mjeseca donositi novosti iz njenog rada. Planinarska škola se u "Mosoru" održavala još tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a od 1993. se održavala redovito jednog godišnje. I tako sve do prije par godina, kad škola počinje s dva tečaja. U proljetnom (veljača-travanj) i jesenskom (listopad-prosinac) terminu. Za ovaj tečaj je prijavljeno cca. 60 učesnika, ali će se vjerojatno u međuvremenu iz raznoraznih razloga taj broj malo skresati. Smatram da će svi blogeri koje zanima planinarenje iz predstojećih postova uspjeti štogod i naučiti, ali i da će ih potaknuti da završe istu školu. Tim više što se organiziraju u gotovo svim gradovima u kojima djeluju veća planinarska društva.  Teoretski dio nastave je odrađen u prostorijama društva u Sinovčićevoj ulici, gdje sam zbog posla po običaju zakasnio kojih 15-tak minuta. Predavanja se inače održavaju svakog četvrtka u 20 h, te će se tu "školarci" upoznati sa gotovo svim potrebitim za sigurnim kretanjem i boravkom u prirodi. Prvog dana su po jedan školski sat predavanja održali voditelj izletničke sekcije Goran Beus i dopredsjednik društva Ivica Sorić. Prvi na temu priprema za odlazak u prirodu, a sljedeći o planinarskoj organizaciji.  Na prvom satu se moglo saznati koliko je bitna kvalitetna priprema za izlet. To posebice vrijedi za odlazak na nepoznati teren, gdje je proučavanje karte terena i istraživanje sve dostupne dokumentacije, možda i ključno za uspjeh. Moram priznati da se samo nisam mogao složiti s Goranovom opaskom kako je za planinarenje u prehrani bitno koristiti pancetu i takvo što. Mislim da smo Zizi i ja u ove zadnje dvije godine dokazali i da se vegetarijanskom prehranom mogu uspješno odraditi ture od 11 h hoda, ali baš pravog hoda, poput onih preko vrleti Biokova i Velebita. Ali ga ni najmanje ne krivim za tu izjavu, jer su u pitanju predrasude koje postoje kod apsolutno svih nas.  Nakon Goranovog predavanja na scenu stupa Suri sa svojim osebujnim look-om, te nas upoznava s planinarskom organizacijom. S njenom strukturom i ciljevima, s pravima i dužnostima članova planinarskih društava, te što je posebice bitno za istaknuti, s kodeksom planinarske etike. U pitanju je skup pravila koje su u biti vid opće kulture, ali ih je ipak neophodno stalno iznova ponavljati. Ponajviše zbog toga što su planine znatno osjetljivije na sve ljudske utjecaje, od onih koje čovjek može prouzročiti u gradovima. Time je završio teoretski dio nastave, a pred nama je bio prvi izlet. Mogu samo zamisliti kako su pred polazak bili uzbuđeni polaznici kojima će to biti prvi susret s planinom. A do toga je preostalo još vrlo malo.  U nedjelju je okupljanje bilo na autobusnom terminalu u Sukoišanskoj. Već mi se na prvi dojam učinilo da je puno manji broj učesnika od onoga s predavanja u četvrtak. I moja Zizi je morala odustati, zbog obveza dadiljanja ona tri vražička, a mnogi su vjerojatno odustali i zbog vremenskih prilika. Naime, još uvijek je lagano kišilo, a nad Mosorom se nadvila bijela kapa. Na kraju nas je pod vodstvom voditeljice škole Tihane Bilić prema Mosoru krenulo 28. Ishodišna točka za sve uspone u središnjem dijelu Mosora je selo Sitno Gornje, smješteno 18 km od Splita, te je do tamo i nas doveo autobus. Po izlasku, lijepo iznenađenje. Na ogradi poviše nas lagano naslonjena jedna ugodna pojava – Brod u boci. Tu je ovaj jedan od naših ponajboljih blogera sa svojom boljom polovicom i ostatkom društva u namjeri da ovaj dan provedu u lutanjima Mosorom. Oni su u proljetnom terminu također završili ovu istu školu.  U Sitnom nas je dočekao i ostatak vodiča: Miro, Ante i Ljubo, te smo se svi zajedno lagano uputili prema pl. domu "Umberto Girometta" (868 m/nv). U pitanju je kamena jednokatnica u čijem prizemlju se nalaze kuhinja, te prostrana blagovaonica. Na katu su tri sobe, te jedna skupna (ukupnog kapaciteta za 80 osoba). Nosi ime bivšeg predsjednika društva iz 30-tih godina prošlog stoljeća i jednog od osnivača istog. To je osoba koja je vjerojatno i najzaslužnija za promidžbu planinarstva u Splitu. Do Doma se može iz nekoliko smjerova, ali je s obzirom na okolnosti odabran najprikladniji. Vrijeme u Domu je provedeno u okrijepi učesnika i vodiča, te kasnije prezentacije planinarske opreme od strane Tihane i Ljube. Pri tom su pokazali što bi trebala sadržavati svaka planinarska naprtnjača. U međuvremenu se zbog vremenske situacije u planini odlučeno da se umjesto prema Vickovom stupu, što je bio prvotni plan, krene znatno laganijom stazom prema pl. skloništu "Kontejner", a na povratku preko jame Gajna opet na Dom.  Nakon zadržavanja, koje je možda po mojim standardima bilo i predugo, krenuli smo naprijed prema "Kontejneru", smješteno nešto istočnije od Doma. Slijedio je oproštaj s Ljubom, koji je sa svojom kosti pršuta krenuo prema "Lugarnici", gdje će mu se kasnije pridružiti Ante i Miro. Lagana kišica nas je pratila gotovo cijelom tom dionicom, ali srećom ipak nije bilo ozbiljnijih padova na skliskim stijenama. Stoga je bilo još jednom nužno pripomenuti koliko je bitan kvalitetan odabir planinarske obuće. U planine je blago govoreći nesmotreno ići u niskim tenisicama. Ne kaže se zasigurno bez razloga da "Čizma glavu čuva". Dobro, u ovom slučaju to bi bila gojzerica. Do "Kontejnera" smo stigli taman po prestanku kiše.  U pitanju je sklonište koje je u svom temelju doista jedan metalni kontejner, koji je helikopterom donesen na ovu livadicu, a zatim je nadograđena veranda i potkrovlje s 10 ležajeva. Smješten je na visini od 1055 m i sa svojim drvenim detaljima lijepo je uklopljen u okolnu grabovu šumu. Tu je većina iskoristila prigodu za obilazak obližnjeg vidikovca pod Tihaninom budnom pažnjom, što je u konačnici zahtijevalo dosta vremena, jer gore ima mjesta tek za male grupe. Kišica je opet počela lagano rominjati, pa je to zahtijevalo još jednu izmjenu u planu izleta. Odlučeno je da se ne ide na Gajnu, već da se istom stazom vratimo natrag na Dom. Ovakve izmjene su uslijed promjene vremenskih prilika itekako bitne u planinama, jer planina ionako nikamo neće pobjeći. Na povratku je pauza iskorištena za ručak u Domu, što je iskoristila većina učesnika škole. Za to vrijeme je zapuhala bura, koja je uskoro razbila oblačnu masu nad nama i napokon nam otkrila nebesko plavetnilo.  Negdje oko 15.30 h je kucnuo čas i za povratak prema Sitnome. Izabrana je staza preko Zagrađa, poznatijeg i kao "Teksas" zbog nekadašnjih brojnih stada koja su pasla i brstila na tom uskom prostoru. Ta udolina se inače cijelom dužinom blago spušta prema Žrnovnici i predstavlja jedan od ljepših pristupa Domu. Uskoro je uslijedio oproštaj s Antom i Mirom, koji su hitali prema "Lugarnici" u nadi da će štogod i spasiti iz Ljubinih ralja, a mi smo se s Tihanom preko Volujka spustili natrag do Sitnoga. Bio je to izlet koji je očito ispunio očekivanje svih učesnika, jer se kasnije u autobusu moglo čuti samo oduševljenje prođenim i viđenim. Nitko nije požalio zbog kišice i klizavih stijena. A uvjeren sam da će im biti još i ljepše kad nas sljedeće nedjelje malo više posluži vrijeme. Dotad će i mali vražički prijeći na normalnu hranu, pa bi nam se i Zizi trebala pridružiti. |
