Opća planinarska škola - 3. tjedan
|
Današnji post ću započeti jednom senzacionalnom informacijom! Naime, ovog četvrtka po prvi puta nisam zakasnio na predavanje. I posebno mi je drago zbog toga što smo u prostorijama imali prigodu upoznati se i čestitati našoj alpinistkinji Mileni Šijan, koja se nedavno vratila iz uspješne, a možda je i još prikladnija riječ "povijesne", himalajske ekspedicije na Cho Oyu (8201 m). Zaslužila je dug i gromoglasan aplauz svih nazočnih. Mislim da nema onoga tko za tu ekspediciju nije čuo, pa neću duljiti. Predavanja su bila posvećena, prvi sat meteorologiji, a drugi speleologiji. Dakle, isključivo logijama. Prvi sat je odradio Siniša Kosmos i pritom je nazočnima pojasnio razliku između ciklone i anticiklone, pa razliku između cumulusa, cirrusa, nimbusa i brojnih drugih vrsta oblaka, te naposlijetku mogućnosti predskazanja poboljšanja, odnosno pogoršanja vremena. Vjerujem da je to bilo i najzanimljivije većini, jer je teško za pretpostaviti da ćemo baš svakog puta s nekim reumatičarom ići u planine, pa da nam njegovi zglobovi najave skorašnju oluju. Stoga bi u tim slučajevima bilo poželjno da se dobro osvrnemo prema nebu i potražimo eventualno rumenilo, visinske oblake u brzom proputovanju, krugove oko Sunca ili Mjeseca i još puno toga. To bar vrijedi za sve nas koji sa sobom ne nosimo barometre, koji bi nam promjenom tlaka mogli najaviti i promjenu vremena.  Sljedeći sat je bio posvećen speleologiji, a održao ga je Marin Glušević. Iscrpnom video-prezentacijom dočarao je sve ljepote podzemlja i čari špiljarenja i jamarenja. Polaznike je upoznao s nastankom speleoloških objekata, s poviješću speleologije u Splitu (za što je također zaslužan prof. Umberto Girometta), dražima i opasnostima speleologije, potrebitoj opremi, te najdužim špiljama i najdubljim jamama, kako u svijetu, tako i kod nas. Evo samo da se zna, spomenut ću da je najduža špilja u svijetu Mammoth Cave System u SAD-u (560 km!), dok je kod nas to Đulin ponor ispod grada Ogulina (16 396 m). Najdublja jama na svijetu je Voronja na Kavkazu (2190 m), dok je u Hrvatskoj to Lukina jama na Velebitu, koja je sa svojih 1392 m dubine, danas 18. u svijetu, iako je u trenutku otkrića, početkom 90-tih, bila 9. Marin nam je s brojnim pomagačima također pokušao prikazati i dva kratka filma o speleologiji, ali je tehnika jednostavno bila pretvrdoglava. Nije bilo druge, nego da pametniji popuste, te da se još jednom podsjetimo na ono što bi nas trebalo očekivati u nedjelju na Biokovu. Ponajviše bura, možda kiša, a eventualno čak i snijeg. Stoga se nužno prikladno pripremiti i krenuti u nove izazove. Ali prije toga nam je Tihana podijelila tzv. zamke. To je u biti pomoćno uže promjera 6mm, a dužine 5 m, koje se koristi za postavljanje međuosiguranja, izradu sidrišta, samopodizanje i brojne druge svrhe u alpinizmu. A o tom više kad dođe red na upoznavanje s tehničkom opremom i načine korištenja iste.  I tako opet dođe ta nedjelja. Nešto vjetrovitija od prošle, ali ni to nije spriječilo da se okupimo u dosad rekordnom broju – 42. Polazak sa Sukoišanske je najavljen u 7 h, ali se zbog kašnjenja manjeg broja učesnika u 7.20 h krenulo prema Brelima. Točnije onim Gornjima, koje ne vidite kad se vozite magistralom u smjeru Makarske. Gornja Brela (310 m) su smještena na cesti od Dubaca prema Šestanovcu, a nama je do tamo trebao 1 h vožnje. Kod trgovine "Studenac" i prezentacijskog centra Parka prirode Biokovo u zaseoku Subotišće staza se odvaja udesno u smjeru jugoistoka. Tu je smješten i putokaz s naznakom da do našeg cilja – Bukovca, treba 2.30 h hoda. Staza se prvim dijelom pastirskim putem blago uspinje uz sjeverni rub drage, u kojoj su nekoć bili brojni terasasti vinogradi. Osim svega par mjesta koja su obrasla makijom, ta dionica ne predstavlja nikakav problem polaznicima škole. Do crkvice Sv. Nikole (572 m) trebalo nam je 1 h laganog hoda, a na platou pred crkvicom je napravljena kraća stanka za okrijepu gladnih i žednih usta.  U pitanju je inače jednobrodna crkvica, manjih dimenzija, 12,45 x 5,30 m, koja je nakon desetljeća propadanja napokon obnovljena 2000. godine. S uzvisine na kojoj je smještena puca lijep pogled na Žavnjak i ne toliko lijep na nekadašnji vojni kompleks poznatiji pod nazivom "Kuk nula". Tu su 1952. godine duboko u njedrima Biokova probijeni više stotina metara dugi tuneli za potrebe atomskog skloništa u slučaju rata. Danas je taj kompleks naravno napušten i u devastiranom stanju čeka svoju prenamjenu za najvjerojatnije turističke svrhe. Nakon 10-tak minuta pauze krenulo se naprijed, prvo šumom, a zatim i siparom prema Bukovačkoj dragi. Svo ovo vrijeme sam zbog jake bure rijetko vadio kameru iz naprtnjače, tako da će filmić na kraju posta uglavnom biti satkan od fotografija.  Kroz Bukovačku dragu staza uglavnom vodi kroz većinom borovu šumu, a bitno je napomenuti da je na pola sata hoda od crkvice, desno od staze, izvor vode. S obzirom na sad sve učestalije stanke zbog razvodnjavanja kolone, počeo sam sve više osjećati temperaturne uvjete današnjeg uspona. Na jednom mjestu smo prošli i pored zaleđene lokvice. Dokaz više da je stiglo vrijeme i da ovaj dio Biokova prekrije snijeg. On se u tim trenucima nazirao samo na Sv. Juri u daljini, ali nešto mi je govorilo da će se do kraja dana i cijelo Biokovo zabijeliti. Oko 11 h smo izašli na idiličnu livadicu pod Bukovcem na čijem južnom kraju je smještena planinarska kuća "Bukovac" (1010 m), kojom upravlja PD "Pozjata" iz Brela i predstavlja jedini planinarski objekt u zapadnom dijelu Biokova. Nisam siguran u kakvom je stanju unutrašnjost, jer je kuća bila zaključana, ali svaki krov nad glavom u planini je uvijek i više nego dobrodošao. Bura nam nije dopuštala duže zadržavanje pred kućom, jer je zavjetrine bilo premalo za sve, pa je odlučeno da se odmah nastavi dalje prema vrhu.  Brzo smo se opet ustrojili u kolonu i krenuli naprijed Bukovičkom dragom do raskrižja staza. Naprijed se padina strmo ruši prema Topićima, lijevo staza vodi strmo uzbrdo prema vršnom hrbatu Biokova, a desno na kamenu glavicu Bukovca što se izdiže iz borove šume. Možda su ovdje nekad i rasle bukve, ali danas od njih ni traga. Ovaj prostor je naime rezervat autohtone šume crnog dalmatinskog bora. Uz sami rub te šume po kamenim pločama bez staze, puta i mi ježurci i ježurke uspeli smo se za svega nekoliko minuta na sami vrh Bukovca. Bilo je to nešto malo prije podne. Udari bure su u tim trenucima bili toliko jaki da nikako nije preporučljivo približavanje litici, da se na krilima vjetra ne bi završilo dolje u moru što oplahuje najljepšu rivijeru na svijetu. A i pogled s vrha je tipičan biokovski – nezaboravan! Ne mogu se odlučiti u kojem smjeru je ljepši. Od istoka prema vršnom hrbatu s najvišim biokovskim vrhovima, prema jugu i srednjodalmatinskim otocima, prema sjeverozapadu i Mosoru, te našem sljedećem cilju – Omiškoj Dinari ili draguljima makarske rivijere pod nama.  Na vrhu se zbog povremeno olujnih udara bure ipak nismo mogli zadržati onoliko koliko bi htjeli i nastaviti uživati u zasluženim pogledima, te smo već nakon 15-tak minuta uputili istom stazom natrag prema planinarskoj kući. Ipak smo prije toga na prijevoju pod vrhom obavili zajedničko fotografiranje, a zatim jurnuli natrag u potrazi za zavjetrinom i dobrim mjestom za pauzu i zakusku. To je već predstavljalo malo veći problem, tako da smo ga pronašli tek u šumarku poviše onog već prije spomenutog izvora vode. A tijekom te pauze uslijedilo je, bar za mene, najveće iznenađenje tog dana. Za nama su s Bukovca sišli Ljubo, ovog puta bez kosti pršuta, te stari planinarski vuk – Robi, kojeg sam već spomenuo u onom postu gdje sam se išao na Mosoru naći se s veselim slavonskim društvom i blogerskim uzdanicama Romanticusom i Ericcom. A s Robijem nikako da otiđemo na već ranije isplanirane Hajdučke kukove, ali mu evo i ovim putem obećavam da ćemo napokon taj plan provesti u djelo ovog proljeća. Ukoliko dotad potraju markacije gore, jer se nemilice premazuju srebrenom bojom od strane djelatnika NP "Sjeverni Velebit". Znam da su im namjere najbolje, kao vid zaštite tog strogog rezervata prirode, ali mislim da se nitko ne odnosi s tolikom pažnjom prema prirodi kao planinari. Ali ako i ne potraju markacije, bar imamo karte s ucrtanim stazama.  Njih dvojica su se inače uspeli južnom padinom Bukovca, a natrag će se vratiti s nama. Do Sv. Nikole smo se spuštali istom onom stazom kojom smo se i uspinjali, a onda smo promijenili smjer i krenuli prema jugu i Žavnjaku. Iza nas su oblaci polako skrivali biokovski vršni hrbat i jasno nam poručili da požurimo sa silaskom. Vrlo brzo smo se starim pastirskim putem spustili na cestu prema već spomenutom vojnom objektu, a zatim hitro prema još jednom biokovskom rezervatu, ovog puta geomorfološkom – Nevistina stina (496 m). Tu na prijevoju oko 15.40 h izlazimo na južnu padinu i zatim slijedi kontinuirani silazak do Donjih Brela. Posebno je dojmljiva bila šetnja starom "francuskom cestom" iz 1818. godine, odnosno onim što je od nje ostalo. U pitanju su visoki kameni nasipi, koji su većim dijelom i do današnjih dana sačuvani, a cesta je mjestimice široka i do 5 m. Za ono doba vrhunski domet cestogradnje.  Do prvih kuća u zaseoku Kričak smo stigli negdje oko 16.30 h, a zatim nam je preostalo još samo da se spustimo do vatrogasnog doma u Brelima, gdje nas je čekao autobus. Inače, gotovo cijelim putem od Sv. Nikole do Donjih Brela pratila nas je lagana kišica, ali srećom smo se spustili prije nego li je pojačala. A onda pravac "Šampion" po kavicu prije povratka za Split. I tako je protekao ovotjedni izlet za koji sam uvjeren da će svi nositi prekrasne uspomene na onaj nezaboravni pogled s Bukovca. Tim više što je to većini prvi uspon na neki od biokovskih vrhova. Vjerujem da će se neki od njih i nakon škole vraćati našoj dalmatinskoj kraljici planina. Za kraj, evo nešto neplaninarske tematike, ali meni podjednako srcu drago. Naime, kako sam primio poveći broj upita vezanih uz naša tri vražička moram reći da im je sad gotovo 5 tjedana i da izvrsno napreduju. Nadomjestak mlijeka je sad već davna prošlost, a sad i nuždu redovito obavljaju u pijesku. Ma baš smo ponosni tata i mama. Ali da ne duljim s pričom, uvjerite se i sami u to u sljedećem filmiću. |
