Evo zasad samo jedno kratko izvješće o zbivanjima iz naše male Big Brother kuće u proteklom tjednu, ali bi se prije svega zahvalio svima na lijepim željama za ove tri slatkice.
Danas im je 11 dana i već su svo troje otvorili okice, iako se to u pravilu odvija između 10. i 14. dana starosti, muški dvojac je to obavio i prije zadanog roka. Prvi je bio Fodor i to još prije tri dana, zatim Joško prejučer i danas Gita.
Danas im je inače bio i drugi posjet veterinaru, kako bi primilu zaštitu od crijevnih nametnika, a prvi posjet je bio prekjučer zbog zabrinutosti oko rijetkog obavljanja velike nužde ženskog dijela ove mačje obitelji. Veterinar je umirio Zizinu brigu, jer nije uočio nikakva začepljenja i nadutost, te nije bilo razloga za pretjeranu brigu. Ali je ipak lakše kad to čuješ od veterinara.
Što se tiče tjelesne težine, tu je otpočetka najteži Fodor (bijelo-žuti), a prema večerašnjem mjerenju teži 248 g što je možda i malo previše za njegovu dob. Joško (žuti) je večeras dostigao 236 g, dok Gita očito poput svih žena pazi na liniju, pa tako ima 226 g. Svakodnevno vaganje je izuzetno bitno, da bi se uočili mogući poremećaji. Dnevno trebaju na težini dobivati po cca. 10 g. Hranimo ih svaka 3-4 sata i to Gimpetovim nadomjeskom za majčino mlijeko, jer ne podnose laktozu kojom obiluje kravlje mlijeko. Priprema je vrlo jednostavna, a izuzetno je bitno pripaziti da im se daje toplo, na približno tjelesnoj temperaturi mačića.
Nakon svakog obroka je obavezno masiranje vlažnim, toplim maramicama ili vaticama, kako bi se njihov probavni takt potakao na obavljanje nužde, jer to još uvijek nisu u stanju sami obaviti. Isto tako je nakon prvog masiranja, isto to ponoviti i nakon 15 min.
Kako naša mačka prema njima ne pokazuje apsolutno nikakve majčinske osjećaje, svo ovo vrijeme ih držimo u kutiji u kupaonci. Podalje od gospodarice kuće. Čak i kad osjeti ostatke njihovog mirisa po našim rukama, počne režati na nas. Usprkos tomu što to pokušavamo prikriti obaveznim pranjem nakon svakog kontakta s mačićima. Kutija se inače konstantno zagrijava inovacijom koju su nam posudili u udruzi "Noina Arka". Naime, u pitanju je 1,5 litarska boca u koju je kroz čep postavljen akvarijski grijač i nakon toga dobro zabrtvljen. Time se osigurava jednolična toplina i naravno izbjegava pothlađivanje ovako malih mačića, što je čest uzrok njihovog ugibanja u toj dobi.
Od mame nažalost još uvijek ni traga, ni glasa. Nadam se samo da je dobro, da je možda netko drži zatvorenom u kući.
A za kraj, jedan filmić iz Mačjeg Big Brothera. Fotografije zadnjih dana ne radim, poradi otvaranja njihovih očiju, kako im bljeskalica ne bi naškodila vidu. Pozdrav do nove zgode!
Kako će sad Vinci neko vrijeme izbivati s opisima svojih izleta, kako planinarskih, tako i ovih ostalih, red je da vam objasnim razlog tomu – dakle, sebe i moje dvoje braće. Moje je ime Gita i danas sam napunila 6 dana života. Rodila sam se prošlog tjedna, u noći s utorka na srijedu, pod jednim oleandrom. Mama nam je objasnila da je oleandar biljka što donosi smrt i da ga sve životinje izbjegavanju, ali je nama eto donio život i neophodan zaklon.
Moja malenkost
Tu srijedu nikad neću zaboraviti. Naš prvi dan s mamom. Njen miris ljubavi nas je umirivao. Lagano bi nas mazila po leđima, dok bi mi kao u transu sisali njeno mlijeko. Ponekad bi tek na trenutak izašla iz skloništa koje joj je Vinci sklepao. Tek toliko da je nahrani ili da obavi nuždu što dalje od nas. Kako bi i nas zaštitila od mogućih predatora. A onda je pala noć i Vinci nam je zaželio lijepe snove i pozdravio nas do jutra. I ja sam ubrzo zaspala, snivajući o velikim zelenim livadama i beskrajnim igricama s mojom braćom, dok bi u blizini nad nama bdijela naša mama.
Ali jutro je stiglo i previše brzo, a nje više nije bilo. Vrijeme je prolazilo, a mi se uvjeravali da je sigurno otišla po hranu. Njen miris je još uvijek bio tu, ali je svaki novim udisajem polagano kopnio. Toplina je napuštala naše sklonište, a zebnja se brzo uvlačila u naša srca. Ne znam koliko je tako vremena prošlo u iščekivanju, ali meni je izgledalo kao vječnost. U nekom trenutku su bar privremeno strepnju razbili Vinci i Zizi koje smo osjetili pored našeg skloništa. I u njihovom užurbanom koraku smo osjetili strepnju. Iako ne razumijemo njihove glasove, bilo nam je jasno da su i oni zabrinuti za našu mamu. Nije prošlo dugo, a Vinci je odnekud donio neku kutiju u koju su nas spremili. To jutro smo proveli na njegovom radnom mjestu. Mama nam je još uvijek nedostajala, a glad nas je toliko iscrpila da to nismo imali snage ni pokazati. Zagrlila sam svoju braću, osjetila da drhte od hladnoće. Drhtala bih i ja, ali sam ih željela ohrabriti. Osjećala sam da bi to i mama željela. Njih dvojica su srećom ubrzo utonula u san. I meni se spavalo, ali je strah od novog gubitka bio jači čak i od sna.
A onda, negdje oko podne, osjetila sam da se kutija podiže. Braća su se razbudila, a ja sam ih nastavila smirivati, dok nas je Zizi držala na koljenima i nježno nas mazila. Baš kao što je to jučer i mama radila. Kako mi nedostaje moja mama. Naše drmuckanje nije dugo potrajalo. Opet smo podignuti zajedno s kutijom i odneseni u ono što će, kako će nam to kasnije Vinci i Zizi objasniti, biti našim novim domom. Prvo što sam osjetila je miris mačke. Iako naizgled sličan, nije bio ni izbliza onako brižan kao mamin. Napela sam uši iz petnih žila, ne bi li negdje začula i njen glas. Ali još je uvijek nije bilo. A onda sam pored sebe osjetila strašan urlik. Krv mi se sledila u žilama. Zizi me privukla što bliže sebi, a onda sam u njenom glasu shvatila da je ljuta na tu mačku što me toliko prestrašila. Srećom sam uspjela zadržati sve unutar mjehura, jer ne bi bilo lijepo da joj se odužim mokrom vestom. Otad nas njih dvoje drže što dalje od te mačke. A u međuvremenu je Vinci donio nadomjestak za mamino mlijeko. Iako nije ni približno tako ukusno kao mamino, glad je ipak bila jača, te smo pohrlili na dudicu.
Nakon slasnog objeda i ja sam mogla lakše zaspati. Iako su mi misli još uvijek bile s mamom. Poželjela sam da se vrati, dok se probudim. Da je ovo bio samo ružan san. Otad prolaze dani i noći, Vinci i Zizi nam redovito pripremaju svježi nadomjestak za mamino mlijeko i hrane nas svaka četiri sata. Nježno nas maze po trbuščićima baš kao što je to i mama radila. Samo što je to mama činila svojim toplim jezikom, a oni vlažnim maramicama. Ne mogu vam objasniti koliko su sretni kad vide da smo se popiškili u maramicu, a posebice kad se uspijemo i pokakati. Jednako tako su sretni i kad nas svaku noć stave na vagicu i vide da smo se udebljali. U našu kutiju su stavili i nešto što nas grije cijelo vrijeme, tako da se osjećamo toplo i sigurno. A dok me Vinci mazi, priča mi o mami. I to mi je najljepši dio dana. Priča mi o tome kako je lijepa i slatka, kako ga je zadnja dva mjeseca svako jutro dočekivala na poslu i kako ga je svaku večer ispraćala. Priča mi i o tome kako otad svako jutro ide na posao u nadi da će i nju zateći, ali nje još uvijek nema.
Evo stiže vrijeme za naš sljedeći obrok, pa se na neko vrijeme moram oprostiti od vas. Isto tako i vi oprostite Vinciju što će imati manje vremena za vas, jer nama treba puno njegovog vremena. A još više njegove ljubavi. Nadam se da će se do sljedećeg javljanja vratiti naša mama, pa ćemo onda i mi njega moći vratiti vama.
Evo me natrag lipi moji! Bilo je kratko, ali slatko. Usprkos nešto hladnijem moru, ipak smo većinu vremena proveli izležavajući se na velolučkim plažama i uživajući u više nego osvježavajućem fluidu. Kako bi vam to vjerojatno bilo dosadno za čitati, a i nije mi namjera izazivati vam zazubice, morao sam smisliti način da vas nekako upoznam s ljepotama i tajnama Vele Luke. Stoga sam na trajektu imao gotovo tri sata na raspolaganju, i zahvaljujući jednom članku u novinama ovaj post sam odlučio koncipirati u sljedećem stilu
Jeste li znali...
Da je Vela Luka drugo mjesto po broju stanovnika na Jadranskim otocima?
S 4600 stanovnika Vela Luka zauzima drugo mjesto po broju stanovnika, a do ne tako davno je bio i najnapučeniji. Danas s 6500 stanovnika prvo mjesto zauzima Mali Lošinj. Ipak sa susjednim Blatom (udaljen 7 km) i njegovih 4000 stanovnika, ovaj prostor je i dalje najgušće naseljeni prostor na našim otocima. Tako je i otok Korčula u cijelosti najnaseljeniji otok na Jadranu (cca. 18 000 stanovnika).
Da je Velu Luku 1978. pogodio tri metra visoki plimni val?
21. lipnja te godine je veliki dio grada zapljusnuo ogroman val, noseći sve pred sobom i pri tom pričinivši štetu enormnih razmjera. Poplavivši ogroman broj domaćinstava i nakon povlačenja mora su zbog mogućnosti širenja zaraze i epidemija vlasnici bili primorani gotovo sve izbaciti iz kuća, te ih iznova opremati. Danas trag o tome nalazimo na pročelju zgrade Osnovne škole u vidu kamene pločice, postavljene na mjestu dokle je tog dana dopiralo more, s datumom kad je ta elementarna nepogoda zahvatila Velu Luku. Uzroke ove pojave su stručnjaci pripisali pojavi atmosferskih težinskih valova koji su se gibaju prema istoku brzinom od 80 km/h, te se pojačavaju ulaskom u zaljeve okrenute prema zapadu, kao što je Vela Luka. To nije izdvojeni slučaj na Jadranu, ovog ljeta je plimni val zadesio i otok Ist, ali je po katastrofalnim posljedicama zasigurno najupečatljiviji.
Da je područje oko Vele Luke nastanjeno još od prapovjesti?
Vela Spila(Špilja) je vjerojatno najznačajnije arheološko prapovijesno nalazište na Sredozemlju. Prema arheološkim nalazima iz Vele Spile, koja se nalazi na obronku Pinski rat na 130 m/nv, iznad uvale Kale u Veloj Luci, dokazana je trajna nastanjenost još od početka neolitika (mlađeg kamenog doba), odnosno oko 6500 god. p.n.e. S tim da treba imati na umu da su pred arheolozima još duboke naslage zemlje, tako da se sumnja da je špilja trajno nastanjena još od kraja starijeg kamenog doba, odnosno od prije 20 000 godina. Vela Spila je otvorena za posjete u posljepodnevnim satima, ali je bitno pripomenuti da su svi dosadašnji nalazi izloženi u Centru kulture, tik do Župne crkve Sv. Josipa.
Da je golubica s maslinovom grančicom simbol Vele Luke?
Nakon izdvajanja iz tadašnje općine Blato 1899. god. su provedeni prvi općinski izbori i izabrano je prvo općinsko upraviteljstvo sa načelnikom Tadijom Tabainom. Osnivanjem samostalne općine u općinski pečat je ugrađen lik golubice u letu s maslinovom grančicom u kljunu, simbole ljubavi i mira. Otad je to simbol mjesta, a danas nas na to podsjeća prekrasni mozaik nastao tijekom Međunarodnog susreta likovnih umjetnika 1968. u malom parku u središtu mjesta, kojim dominira baš motiv golubice.
Da u Veloj Luci postoje bogati nalazi ljekovitog blata?
U uvali Kale na samom kraju velolučkog zaljeva postoje bogati nalazi ljekovitog blata, točnije naslage ljekovitoga morskog mulja i izvor ljekovite radonske mineralne vode, uz koje je 1972. sagrađeno čuveno lječilište "Kalos", Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju u kojemu se uz pomoć tog mulja učinkovito liječe reumatične bolesti. Ali danas se u lječilištu uz pomoć suvremene tehnologije uspješno liječe i mnoge druge bolesti, te je na taj način steklo slavu, kako kod nas, tako i u svijetu. Često sam u trajektnom pristaništu imao prigodu čuti upite kako doći do "Kalosa" na tko zna kojim sve jezicima.
Da se nogometni klub iz Vele Luke zove "Hajduk"?
Klub je osnovan 1932.godine. i baš ove godine slavi 75. obljetnicu, te je tako i najstarija sportska udruga u mjestu. Iako mu uspjesi dostižu maksimalno na pokoju za mjesto veliku utakmicu u Kupu (1964. protiv spliskog "Hajduka", te 2002. protiv "Dinama"), ono što je mene potaklo da ga uvrstim u ove zanimljivosti je jedan davni članak na sportskim stranicama "Slobodne Dalmacije", koji je ,ako me pamćenje služi, glasio: "Hajduk" – "Zmaj" 0:3. Teško mi je objasniti značenje tog naslova nekomu tko nije iz Makarske, ali ću se potruditi. U to vrijeme sam naravno znao isključivo za splitskog "Hajduka" i makarskog "Zmaja", a tek detaljnije čitanje tog članka otkrilo mi je da je u biti bila riječ o veloluškom (velolučkom) "Hajduku" i blajskom (blatskom) "Zmaju". Kasnije sam saznao da su utakmice ova dva potonja rivala "utakmice visokog rizika", zbog rivaliteta Vele Luke i Blata i to ne isključivo na sportskom planu. A kad će "moj Zmaj" pobijediti "mog Hajduka"?
Da ulice u Veloj Luci ulice nemaju imena?
Ulice Vele Luke, kao i susjednog Blata, nemaju imena već su samo označene brojevima. To uvelike podsjeća na američki način označavanja ulica, i po tome predstavljaju jedinstvene sredine kod nas. To je po mom mišljenju politički najkorektniji način za raspodjelu ulica, jer stanari ne moraju nakon svake promjene vlasti strahovati zbog moguće izrade novih osobnih dokumenata s trendovskim nazivom ulice, ali moram priznati da ipak lakše pamtim imena od brojeva.
Da je usprkos bogatoj prošlosti, Vela Luka najmlađe mjesto na Korčuli?
Naime, Vela Luka se kao zasebna administrativna jedinica javlja tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Tad se zahvaljujući idealnom lučkom položaju i važnim upravnim i političkim promjenama koje su nastupile nakon pada Mletačke Republike na prostoru sadašnje Vele Luke oblikovala se kritična masa stanovnika koji su posjedovali kuće, konobe i vlastitu zemlju. Ti su stanovnici odlučili svoje obitavalište u Blatu i plodnim poljima oko Blata trajno zamijeniti novim. Njima se priključio i manji broj doseljenika iz drugih djelova Korčule i Dalmacije. Bar tako glasi službena verzija. Urbana legenda veli da su najmlađi članovi brojnih blatskih obitelji dobivali za obrađivanje najlošiju zemlju – onu uokolo Vele Luke. I tako je započelo naseljavanje današnje Vele Luke.
Da Vela Luka ima park-šumu?
Na otoku Ošjaku, nazvan i otokom ljubavi, ukrašena je park-šuma (zakonom zaštićena), te zbog toga vrlo često posjećena. Nije teško za pretpostaviti čime je zaslužio da se prozove "otokom ljubavi". To je onaj Ošjak čije ime nosi i najtrofejnija sportska udruga u mjestu – veslački klub. Otok je smješten u velolučkom zaljevu i do njega je potrebno 10 min. barkom iz mjesta. Ipak za razliku od Proizda, do njega ne postoji organizirani prijevoz. A možda je tako i bolje.
Da pjesma "Vela Luka" nije tradicionalna (narodna) pjesma?
U biti, njeno puno ime je "Sjećanje na Vela Luku", iako je mi danas poznajemo samo kao "Vela Luka", a autor stihova je Branko Žuvela, iako većina misli da je u pitanju tradicionalna pjesma ili da ju je čak napisao pokojni Zdenko Runjić. To je jedna od pjesama koju sam čuo u nebrojenim izvedbama, a ponajviše mi je u uhu ipak ona interpretacija velolučanina Olivera Dragojevića, pa sam je stoga i uvrstio kao glazbenu podlogu filmića o Veloj Luci. Mislim da nikad dosad nisam kraće razmišljao o glazbi koja bi morala ići uz neki od mojih filmova.
Eto, toliko za početak od mene. Sad hitam nadoknaditi zaostatke na vašim blogovima.
Kako ovog vikenda započinje naš godišnji odmor, pa je red da se s vama oprostim kako i doliči – jednim postom! On se u biti nadovezuje na posljednji, točnije na onaj njegov dio gdje je bilo riječi o požaru u Cisti Velikoj. Naime, tamo smo se zatekli na našem proputovanju prema Imotskom. Ali Imotski ipak nije bio pravi cilj tog našeg nedjeljnog izleta, već dva dragulja u njegovoj neposrednoj blizini – Modro i Crveno jezero. Od njih je prvo naslonjeno na sami zapadni obod grada, te smo ga zbog obilja putokaza u gradu lako pronašli. Ulice su doduše bile izrazito puste, što i nije čudo s obzirom na doba dana u ovo doba godine. U grad smo naime stigli tek negdje oko 14 h, a ponajviše je tomu kriv prije spomenuto požarište gdje smo se neplanski poprilično zadržali. Vrućina je i iz naših misli brzo otjerala pomisao na obilazak uže gradske jezgre i čuvenih imotskih skalini, te smo se direktno uputili prema Modrom jezeru. Ploča na ulasku jasno naznačava da smo na pravom putu, te lijepo uređenom stazom kroz šumarak stižemo na prvi od vidikovaca na jezero.
Pogled na Modro jezero s vidikovca
Doduše moram priznati da sam na imotskim jezerima bio samo jednom i to tijekom školskog izleta. Još je poraznija činjenica to što se Modrog jezera uopće nisam sjećao, za razliku od Crvenog koje mi je ostalo u pamćenju po crvenilu okolnih dubokih litica. Sad kad sam nakon toliko godina opet ugledao Modro jezero nadao sam se da će mi je i pamćenje vratiti, ali ništa od toga. Možda i bolje, jer sam se sad u potpunosti mogao prepustiti užitku u pogledu na mirnu vodu na dnu dubokog grotla. Još mi je veće zadovoljstvo predstavljala spoznaja da ćemo uskoro uroniti u tu modrinu i rashladiti svoje u automobilu prokuhale glave. Modro je jezero inače elipsastog oblika dimenzija 800x400 metara, ali se tijekom ljetnih mjeseci te dimenzije značajno smanje. Čak i do te mjere da se najesen na njegovom dnu odigravaju nogometne utakmice. Jezero je inače kao i svih ostalih 18 u okolici nastalo urušavanjem podvodnih špilja, a do njegove bistre i čiste vode od vidilice koja je na 380 metara nadmorske visine vodi deset serpentina koje su izgrađene još 1904. godine, te predstavljaju lagan zalogaj i za posjetitelje slabije kondicije.
Serpentine
U trenucima kad sam dovršavao svoje prve snimke jezera, na LCD-u kamere se pojavi ono najstrašnije što se može dogoditi – "Low battery". Noć prije se nisam sjetio napuniti bateriju, a i ono malo što je preostalo istrošilo se na požaru u Cisti Velikoj. Prokleo sam i sve požare i sve namjerne i "nenamjerne" izazivače istih. Zizi me ipak uspješno primirila, a meni nije preostalo ništa drugo do toga da ostatak izleta snimam foto-aparatom. Putem do jezera postoji nekoliko predviđenih odmorišta, na kojima doduše nedostaju klupe, ali srećom uokolo ima kamenja napretek, pa se svugdje može prisjesti. Istina, treba pri tom pripaziti na poskoke, iako mi one nisu ni trena bile u mislima tijekom spuštanja do površine jezera. Ali silaskom dolje se onim grotlom prolomio uzvik: "Zmija, zmija!". Uskoro za njim slijede i novi identični uzvici, a naše se noge trenutačno ukočiše. Pogled naprijed, natrag dva i ipak nastavimo naprijed do same površine.
Šetnicom do osvježenja
Uokolo je već bio poveći broj kupača, uglavnom mlađe populacije. Imao sam osjećaj da su nas odmjerili od glave do pete, jer sam im se vjerojatno s onim svojim kaubojskim šeširom učinio kao neki daleki rođak iz Amerike. Nešto kao ono kad se Servantes s kanočalom i librima iskrcao u Malom mistu. Nije me to ni najmanje smelo. Brzo sam odložio naprtnjaču, kaubojski odbacio šešir na njega i krenuo ususret mom prvom bliskom kontaktu s jezerom. Bilo je i prije kontakata sa slatkom vodom, a da pri tom nije u pitanju ona iz, kako mi u Dalmaciji običavamo reći, špina. Doduše uglavnom kao produkt spleta nesretnih okolnosti. Kao ono jednom kad smo također za školskog izleta posjetili Radmanove mlinice, pa sam tijekom naganjana s jednom školskom drugaricom po onim šumarcima završio ni kriv, ni dužan, u Cetini. Ostatak izleta sam proveo u zbrda-zdola skupljenoj kolekciji odjeće mojih vršnjaka, ali srećom u to vrijeme nije bilo onog Fashion gurua s Nove TV da se dotakne i mene. Putem smo inače u jednom selu naišli i na filmski set gdje je jedna od najpoznatijih glumica s naših prostora snimala meni do dan-danas nepoznati film. Ne znam ni tko je bio zaslužan za našu fotografiju s njom, ali svaka mu dala, osim moje!
Ja i Milena Dravić…i moj razred
Ali dosta o tome, vratimo se mi Modrom jezeru i mom teatralnom ulasku u njega. Još sam uvijek osjećao sve poglede lokalnog stanovništva na mojim bicepsima i tricepsima, a na trenutak mi se pričinilo da iz daljine dopiru taktovi glazbene pozadine "Rockya". Istini za volju, možda i to nije bio samo san, ali činjenica je da je kompletna "plaža" u tim trenucima gledala dva momka koji su se spremali na skok s desetak metara visoke stijene. Zizi je nakon njihovih skokova i mene ohrabrivala da skočim, ali se nismo uspjeli dogovoriti oko cijene iste, pa će te zasad ostati uskraćeni za snimke moje čuvene "trbušne lastavice". A onda sam se po tko zna koji put vratio svom ceremonijalu ulaska u vodu. I baš u trenutku kad sam pomislio da će mi se slediti krv u žilama s prvim dodirom mog nožnog palca s vodom, iščekivanje je zamijenilo oduševljenje. Voda uopće nije hladna. Mislim da bi prava riječ da je opišem – "taman".
Modro jezero
Jedinu nelagodu stvara svaki pogled prema vrhu visoke litice poviše naših glava, gdje mi je potpuno razumljivim postala ona ploča na vrhu sa zabranom bacanja kamenja. Nekako sam se prisilo da ne gledam u visine, pa sam otad pogledom kružio samo po površini jezera. Nikakvo čudovište nisam ugledao ni nakon opetovanog ulaska i izlaska iz vode. I to je tako trajalo negdje do 16 h, jer se nažalost trebalo vratiti natrag u Split zbog dva gosta koje je trebalo dočekati u trajektnoj luci. I tad je uslijedio najnaporniji dio ovog izleta – uspon iz onog grotla. Sprijeda Sunce nemilice prži, a odstraga sve nas poput magneta vuče natrag prema osvježavajućoj vodi jezera. Odavno mi nije teže pao neki uspon. Do auta smo se dovukli poput dvije vreće, a tek nas je iščekivala vožnja po onoj vrućini. Doduše prije polaska je trebalo posjetiti još jedan imotski dragulj, još jedno jezero – Crveno.
Crveno jezero
Udaljeno je od grada 1,5 km i do njega vodi lijepo uređena šetnica, ali smo se zbog meteoroloških uvjeta ipak odlučili na vožnju automobilom. Tamo nas je nad rubom grotla dočekala prava gužva. Brojni motoristi iz Njemačke, ali i drugi posjetitelji tko zna kojih naroda i narodnosti. Jedva smo se probili kroz šumu ljudi da bi vidjeli dno jezera. Malo sam se razočarao, jer su crvene bile samo okolne litice, ali ne i sama voda. Vjerojatno pod drugim kutem gledanja ili u drugo doba dana. Crveno jezero je inače sa svojih 200 m u promjeru i depresije od 396-485 metara najdublje grotlo u Europi, a dubina vode je veća od 250 m i pri tom se nalazi ispod površine mora. To su podaci koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, ali meni je Modro jezero nakon ovog izleta ipak ostalo u ljepšem sjećanju. Zasigurno je za to ponajviše zaslužna činjenica što smo u njemu pronašli osvježenje, dok se do površine Crvenog jezera može spustiti samo alpinističkim stilom.
Filmić s jezera
Vjerojatno su mnogi od vas čitajući ovaj post pomislili da smo ludi kad ljeti umjesto da ostanemo na moru, mi osvježenje tražimo u imotskim jezerima. Ali ništa im ne zamjeramo…bar ne ja. Tko nije uronio u Modro jezero teško može shvatiti o čemu pričam. To je doista lijepo i nezaboravno iskustvo, te nadasve vrijedno svake kapi prolivenog znoja.
A sad je vrijeme da se krene. Sve vas pozdravljam i želim vam da lijepo provedete sljedeća dva tjedna i da nas po povratku obradujete s puno radosnih vijesti. Veseli i zdravi bili!
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.
