Pregled posta

Gitina isprika

Dragi naši,

Kako će sad Vinci neko vrijeme izbivati s opisima svojih izleta, kako planinarskih, tako i ovih ostalih, red je da vam objasnim razlog tomu – dakle, sebe i moje dvoje braće. Moje je ime Gita i danas sam napunila 6 dana života. Rodila sam se prošlog tjedna, u noći s utorka na srijedu, pod jednim oleandrom. Mama nam je objasnila da je oleandar biljka što donosi smrt i da ga sve životinje izbjegavanju, ali je nama eto donio život i neophodan zaklon.


Moja malenkost

Tu srijedu nikad neću zaboraviti. Naš prvi dan s mamom. Njen miris ljubavi nas je umirivao. Lagano bi nas mazila po leđima, dok bi mi kao u transu sisali njeno mlijeko. Ponekad bi tek na trenutak izašla iz skloništa koje joj je Vinci sklepao. Tek toliko da je nahrani ili da obavi nuždu što dalje od nas. Kako bi i nas zaštitila od mogućih predatora. A onda je pala noć i Vinci nam je zaželio lijepe snove i pozdravio nas do jutra. I ja sam ubrzo zaspala, snivajući o velikim zelenim livadama i beskrajnim igricama s mojom braćom, dok bi u blizini nad nama bdijela naša mama.
Ali jutro je stiglo i previše brzo, a nje više nije bilo. Vrijeme je prolazilo, a mi se uvjeravali da je sigurno otišla po hranu. Njen miris je još uvijek bio tu, ali je svaki novim udisajem polagano kopnio. Toplina je napuštala naše sklonište, a zebnja se brzo uvlačila u naša srca. Ne znam koliko je tako vremena prošlo u iščekivanju, ali meni je izgledalo kao vječnost. U nekom trenutku su bar privremeno strepnju razbili Vinci i Zizi koje smo osjetili pored našeg skloništa. I u njihovom užurbanom koraku smo osjetili strepnju. Iako ne razumijemo njihove glasove, bilo nam je jasno da su i oni zabrinuti za našu mamu. Nije prošlo dugo, a Vinci je odnekud donio neku kutiju u koju su nas spremili. To jutro smo proveli na njegovom radnom mjestu. Mama nam je još uvijek nedostajala, a glad nas je toliko iscrpila da to nismo imali snage ni pokazati. Zagrlila sam svoju braću, osjetila da drhte od hladnoće. Drhtala bih i ja, ali sam ih željela ohrabriti. Osjećala sam da bi to i mama željela. Njih dvojica su srećom ubrzo utonula u san. I meni se spavalo, ali je strah od novog gubitka bio jači čak i od sna.



A onda, negdje oko podne, osjetila sam da se kutija podiže. Braća su se razbudila, a ja sam ih nastavila smirivati, dok nas je Zizi držala na koljenima i nježno nas mazila. Baš kao što je to jučer i mama radila. Kako mi nedostaje moja mama. Naše drmuckanje nije dugo potrajalo. Opet smo podignuti zajedno s kutijom i odneseni u ono što će, kako će nam to kasnije Vinci i Zizi objasniti, biti našim novim domom. Prvo što sam osjetila je miris mačke. Iako naizgled sličan, nije bio ni izbliza onako brižan kao mamin. Napela sam uši iz petnih žila, ne bi li negdje začula i njen glas. Ali još je uvijek nije bilo. A onda sam pored sebe osjetila strašan urlik. Krv mi se sledila u žilama. Zizi me privukla što bliže sebi, a onda sam u njenom glasu shvatila da je ljuta na tu mačku što me toliko prestrašila. Srećom sam uspjela zadržati sve unutar mjehura, jer ne bi bilo lijepo da joj se odužim mokrom vestom. Otad nas njih dvoje drže što dalje od te mačke. A u međuvremenu je Vinci donio nadomjestak za mamino mlijeko. Iako nije ni približno tako ukusno kao mamino, glad je ipak bila jača, te smo pohrlili na dudicu.



Nakon slasnog objeda i ja sam mogla lakše zaspati. Iako su mi misli još uvijek bile s mamom. Poželjela sam da se vrati, dok se probudim. Da je ovo bio samo ružan san. Otad prolaze dani i noći, Vinci i Zizi nam redovito pripremaju svježi nadomjestak za mamino mlijeko i hrane nas svaka četiri sata. Nježno nas maze po trbuščićima baš kao što je to i mama radila. Samo što je to mama činila svojim toplim jezikom, a oni vlažnim maramicama. Ne mogu vam objasniti koliko su sretni kad vide da smo se popiškili u maramicu, a posebice kad se uspijemo i pokakati. Jednako tako su sretni i kad nas svaku noć stave na vagicu i vide da smo se udebljali. U našu kutiju su stavili i nešto što nas grije cijelo vrijeme, tako da se osjećamo toplo i sigurno. A dok me Vinci mazi, priča mi o mami. I to mi je najljepši dio dana. Priča mi o tome kako je lijepa i slatka, kako ga je zadnja dva mjeseca svako jutro dočekivala na poslu i kako ga je svaku večer ispraćala. Priča mi i o tome kako otad svako jutro ide na posao u nadi da će i nju zateći, ali nje još uvijek nema.
Evo stiže vrijeme za naš sljedeći obrok, pa se na neko vrijeme moram oprostiti od vas. Isto tako i vi oprostite Vinciju što će imati manje vremena za vas, jer nama treba puno njegovog vremena. A još više njegove ljubavi. Nadam se da će se do sljedećeg javljanja vratiti naša mama, pa ćemo onda i mi njega moći vratiti vama.


Post je objavljen 24.09.2007. u 14:46 sati.