Marketing
Imotski dragulji
Lokalno planinarsko društvo:
HPD "Imotski"
Telefon: 021/842-932, 098-276-061
e-mail: josip.vukosav@st.t-com.hr
Kako ovog vikenda započinje naš godišnji odmor, pa je red da se s vama oprostim kako i doliči – jednim postom! On se u biti nadovezuje na posljednji, točnije na onaj njegov dio gdje je bilo riječi o požaru u Cisti Velikoj. Naime, tamo smo se zatekli na našem proputovanju prema Imotskom. Ali Imotski ipak nije bio pravi cilj tog našeg nedjeljnog izleta, već dva dragulja u njegovoj neposrednoj blizini – Modro i Crveno jezero. Od njih je prvo naslonjeno na sami zapadni obod grada, te smo ga zbog obilja putokaza u gradu lako pronašli. Ulice su doduše bile izrazito puste, što i nije čudo s obzirom na doba dana u ovo doba godine. U grad smo naime stigli tek negdje oko 14 h, a ponajviše je tomu kriv prije spomenuto požarište gdje smo se neplanski poprilično zadržali. Vrućina je i iz naših misli brzo otjerala pomisao na obilazak uže gradske jezgre i čuvenih imotskih skalini, te smo se direktno uputili prema Modrom jezeru. Ploča na ulasku jasno naznačava da smo na pravom putu, te lijepo uređenom stazom kroz šumarak stižemo na prvi od vidikovaca na jezero.
Pogled na Modro jezero s vidikovca
Doduše moram priznati da sam na imotskim jezerima bio samo jednom i to tijekom školskog izleta. Još je poraznija činjenica to što se Modrog jezera uopće nisam sjećao, za razliku od Crvenog koje mi je ostalo u pamćenju po crvenilu okolnih dubokih litica. Sad kad sam nakon toliko godina opet ugledao Modro jezero nadao sam se da će mi je i pamćenje vratiti, ali ništa od toga. Možda i bolje, jer sam se sad u potpunosti mogao prepustiti užitku u pogledu na mirnu vodu na dnu dubokog grotla. Još mi je veće zadovoljstvo predstavljala spoznaja da ćemo uskoro uroniti u tu modrinu i rashladiti svoje u automobilu prokuhale glave. Modro je jezero inače elipsastog oblika dimenzija 800x400 metara, ali se tijekom ljetnih mjeseci te dimenzije značajno smanje. Čak i do te mjere da se najesen na njegovom dnu odigravaju nogometne utakmice. Jezero je inače kao i svih ostalih 18 u okolici nastalo urušavanjem podvodnih špilja, a do njegove bistre i čiste vode od vidilice koja je na 380 metara nadmorske visine vodi deset serpentina koje su izgrađene još 1904. godine, te predstavljaju lagan zalogaj i za posjetitelje slabije kondicije.
Serpentine
U trenucima kad sam dovršavao svoje prve snimke jezera, na LCD-u kamere se pojavi ono najstrašnije što se može dogoditi – "Low battery". Noć prije se nisam sjetio napuniti bateriju, a i ono malo što je preostalo istrošilo se na požaru u Cisti Velikoj. Prokleo sam i sve požare i sve namjerne i "nenamjerne" izazivače istih. Zizi me ipak uspješno primirila, a meni nije preostalo ništa drugo do toga da ostatak izleta snimam foto-aparatom. Putem do jezera postoji nekoliko predviđenih odmorišta, na kojima doduše nedostaju klupe, ali srećom uokolo ima kamenja napretek, pa se svugdje može prisjesti. Istina, treba pri tom pripaziti na poskoke, iako mi one nisu ni trena bile u mislima tijekom spuštanja do površine jezera. Ali silaskom dolje se onim grotlom prolomio uzvik: "Zmija, zmija!". Uskoro za njim slijede i novi identični uzvici, a naše se noge trenutačno ukočiše. Pogled naprijed, natrag dva i ipak nastavimo naprijed do same površine.
Šetnicom do osvježenja
Uokolo je već bio poveći broj kupača, uglavnom mlađe populacije. Imao sam osjećaj da su nas odmjerili od glave do pete, jer sam im se vjerojatno s onim svojim kaubojskim šeširom učinio kao neki daleki rođak iz Amerike. Nešto kao ono kad se Servantes s kanočalom i librima iskrcao u Malom mistu. Nije me to ni najmanje smelo. Brzo sam odložio naprtnjaču, kaubojski odbacio šešir na njega i krenuo ususret mom prvom bliskom kontaktu s jezerom. Bilo je i prije kontakata sa slatkom vodom, a da pri tom nije u pitanju ona iz, kako mi u Dalmaciji običavamo reći, špina. Doduše uglavnom kao produkt spleta nesretnih okolnosti. Kao ono jednom kad smo također za školskog izleta posjetili Radmanove mlinice, pa sam tijekom naganjana s jednom školskom drugaricom po onim šumarcima završio ni kriv, ni dužan, u Cetini. Ostatak izleta sam proveo u zbrda-zdola skupljenoj kolekciji odjeće mojih vršnjaka, ali srećom u to vrijeme nije bilo onog Fashion gurua s Nove TV da se dotakne i mene. Putem smo inače u jednom selu naišli i na filmski set gdje je jedna od najpoznatijih glumica s naših prostora snimala meni do dan-danas nepoznati film. Ne znam ni tko je bio zaslužan za našu fotografiju s njom, ali svaka mu dala, osim moje!
Ja i Milena Dravić…i moj razred
Ali dosta o tome, vratimo se mi Modrom jezeru i mom teatralnom ulasku u njega. Još sam uvijek osjećao sve poglede lokalnog stanovništva na mojim bicepsima i tricepsima, a na trenutak mi se pričinilo da iz daljine dopiru taktovi glazbene pozadine "Rockya". Istini za volju, možda i to nije bio samo san, ali činjenica je da je kompletna "plaža" u tim trenucima gledala dva momka koji su se spremali na skok s desetak metara visoke stijene. Zizi je nakon njihovih skokova i mene ohrabrivala da skočim, ali se nismo uspjeli dogovoriti oko cijene iste, pa će te zasad ostati uskraćeni za snimke moje čuvene "trbušne lastavice". A onda sam se po tko zna koji put vratio svom ceremonijalu ulaska u vodu. I baš u trenutku kad sam pomislio da će mi se slediti krv u žilama s prvim dodirom mog nožnog palca s vodom, iščekivanje je zamijenilo oduševljenje. Voda uopće nije hladna. Mislim da bi prava riječ da je opišem – "taman".
Modro jezero
Jedinu nelagodu stvara svaki pogled prema vrhu visoke litice poviše naših glava, gdje mi je potpuno razumljivim postala ona ploča na vrhu sa zabranom bacanja kamenja. Nekako sam se prisilo da ne gledam u visine, pa sam otad pogledom kružio samo po površini jezera. Nikakvo čudovište nisam ugledao ni nakon opetovanog ulaska i izlaska iz vode. I to je tako trajalo negdje do 16 h, jer se nažalost trebalo vratiti natrag u Split zbog dva gosta koje je trebalo dočekati u trajektnoj luci. I tad je uslijedio najnaporniji dio ovog izleta – uspon iz onog grotla. Sprijeda Sunce nemilice prži, a odstraga sve nas poput magneta vuče natrag prema osvježavajućoj vodi jezera. Odavno mi nije teže pao neki uspon. Do auta smo se dovukli poput dvije vreće, a tek nas je iščekivala vožnja po onoj vrućini. Doduše prije polaska je trebalo posjetiti još jedan imotski dragulj, još jedno jezero – Crveno.
Crveno jezero
Udaljeno je od grada 1,5 km i do njega vodi lijepo uređena šetnica, ali smo se zbog meteoroloških uvjeta ipak odlučili na vožnju automobilom. Tamo nas je nad rubom grotla dočekala prava gužva. Brojni motoristi iz Njemačke, ali i drugi posjetitelji tko zna kojih naroda i narodnosti. Jedva smo se probili kroz šumu ljudi da bi vidjeli dno jezera. Malo sam se razočarao, jer su crvene bile samo okolne litice, ali ne i sama voda. Vjerojatno pod drugim kutem gledanja ili u drugo doba dana. Crveno jezero je inače sa svojih 200 m u promjeru i depresije od 396-485 metara najdublje grotlo u Europi, a dubina vode je veća od 250 m i pri tom se nalazi ispod površine mora. To su podaci koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, ali meni je Modro jezero nakon ovog izleta ipak ostalo u ljepšem sjećanju. Zasigurno je za to ponajviše zaslužna činjenica što smo u njemu pronašli osvježenje, dok se do površine Crvenog jezera može spustiti samo alpinističkim stilom.
Filmić s jezera
Vjerojatno su mnogi od vas čitajući ovaj post pomislili da smo ludi kad ljeti umjesto da ostanemo na moru, mi osvježenje tražimo u imotskim jezerima. Ali ništa im ne zamjeramo…bar ne ja. Tko nije uronio u Modro jezero teško može shvatiti o čemu pričam. To je doista lijepo i nezaboravno iskustvo, te nadasve vrijedno svake kapi prolivenog znoja.
A sad je vrijeme da se krene. Sve vas pozdravljam i želim vam da lijepo provedete sljedeća dva tjedna i da nas po povratku obradujete s puno radosnih vijesti. Veseli i zdravi bili!
Post je objavljen 02.09.2007. u 09:55 sati.