Anića kuk (712 m) - Velebit
Dan prije uspona na Bačića kuk i Budakovo brdo proveli smo u Paklenici, s naumom da se popnemo na Anića kuk, ali ne kao spidermeni po stijenama, već onako penzionerski okolo. Doduše kasnije se pokazalo da ni taj izbor ni u kom slučaju nije bio penzionerski. Ali o tom po tom. Iz Splita smo krenuli nešto kasnije od nauma, dakle negdje oko 8 h, a u Starigrad-Paklenicu smo stigli nakon točno 2 h vožnje. Dvije planinarske ulaznice po cijeni od 20 kn svaka kupili smo na ulaznoj recepciji nacionalnog parka, te se zatim uputili naprijed asfaltiranom cestom do parkirališta na kojem su dva rendžera upućivale sve posjetitelje kao da ostave svoje limene ljubimce. Anića kuk Uokolo nas su već bili brojni penjači, koji su provjeravali svoje konope i brojnu opremu nužnu za alpinističke uspone. Pored njih sam se zaista u osjećao poput penzionera, pa sam pao u napast da ubrzam korak i što prije napustim njihov vidokrug. Ali jednostavno nisam mogao skinuti pogled s okolnih visokih stijena što okružuju onaj uzak klanac kojim smo koračali. A kad se tome još pridoda žubor potoka koji se probija pored naših nogu moja omamljenost je dostigla vrhunac. Već površnim pogledom na stijene s obiju strana staze daju uvid koliko je Paklenica popularno alpinističko odredište. Sve je vrvilo od penjača na svim smjerovima, meni poznatih i nepoznatih imena. Paklenica općenito, a posebice Anića kuk (712 m) su naše najzanimljivije penjačko područje, a to zahvaljuju lakoj prometnoj pristupačnosti i posebice blagim klimatskim uvjetima.  Potok Paklenice Staza nas je vodila izvrsno uređenim pješačkim putem, koji je doduše na pojedinim mjestima, uslijed izlizanog kamena zbog brojnih džonova koji desetljećima gaze njime, malo klizav. Ugodna šetnja uz rub potoka, s nekoliko prelazaka mostićima preko njega, i hladovina zbog dubine klanca učinili su ovu prvu dionicu iznimno lakom. Putem smo prošli i pored drvene ploče koja upozorava da je desno preko potoka Anića kuk, a ja samouvjereno mislio da je to zasigurno početak uspona za alpiniste, te produžio naprijed putem još desetak minuta do Anića luke. Naime, za Anića luku sam na netu pronašao podatak da od nje počinje markirana staza prema Anića kuku. Anića luka je inače jedna mala livada preko koje prolazi potok, a koji smo mi nekoliko puta prelazili skakući s kamena na kamen u bezuspješnim pokušajima da pronađemo markaciju.  Klanac Velike Paklenice Srećom su ubrzo putem od pl. doma pristigli rendžer i jedan planinar od kojih smo saznali da ipak od one ploče započinje uspon kako za alpiniste, tako i za planinare koji okolo idu prema vrhu. Stoga smo se s njima spustili natrag do odvojka, zahvalili se na informaciji i u 11.15 h opet odskakutali preko potoka. Tad me Zizi upozorila da ju je ovaj planinar skeptično pogledao i odmjerio onako krhku kad smo rekli da ćemo na Anića kuk. Ali ne zna on kolik je samo kilometara i vrhova iza nas. To je ni najmanje nije obeshrabrilo i nastavila je hrabro naprijed prema našoj novoj kontrolnoj točki. Nakon prijelaza preko potoka staza se sve strmije počinje uspinjati, a putem smo naišli samo na jedan desni odvojak za koji nas je još onaj planinar kojeg nisam stigao ni priupitati za ime upozorio da ide znatno težom stazom prema vrhu.  Prema vrhu Naša nas je staza vodila gotovo tik ispod samog kuka, pa sam stalno požurivao Zizi da ubrza korak kako nam ne bi slučajno pao koji kamen na glavu zbog brojnih penjača koji su u tom trenutku bili u stijeni. A cijelim ovim putem su odzvanjali glasovi penjača koji su dovikivanjem kordinirali daljnje napredovanje svojih supenjača. Hitrim koracima brzo smo prošli ovo škakljivo područje, te se mogli prepustiti uživanju u prekrasnoj vegetaciji. Naprosto obožavam ovo doba godine, kad se priroda probudi iz zimskog sna i poprimi zeleno ruho. Putem mi je Zizi strpljivo pojašnjavala i po nekoliko puta ponavljala nazive bezbrojnih vrsta cvijeća od kojih su mnoge vrlo rijetke i zaštićene.  Pogled na litice Anića kuka U 12.05 h smo stigli na raskrižje staza. S lijeva nam je pristizala staza iz smjera Jurlina, a desno se nastavlja prema vrhu Anića kuka. Od tog mjesta smo sljedećih nekoliko minuta hodali kroz gustu vegetaciju zadržavajući pri tom uglavnom istu nadmorsku visinu, a zatim opet započeli s daljnjim usponom uz kameniti teren sa sve oskudnijom vegetacijom. Od tog mjesta i "staza" počinje biti sve zahtjevnija zbog velikih kamenih gromada i oštrih škrapa. Tih zadnjih pola sata hoda je i bilo najnapornije, ali ne samo zbog već navedenog terena, već i zbog činjenice što smo cijelim tim putem bili na milosti i nemilosti sunčevim zrakama.  Završni dio uspona Tik pod vrhom smo naišli na zelenu metalnu kutiju s dupko ispunjenom upisnom tekom, a od žiga ni traga. Stoga se tu i nismo previše zadržavali, već nastavili naprijed prema vrhu na koji smo izašli u 12.45 h. Dakle za uspon nam je trebalo 1.30 h hoda, iako smo imali informaciju da nam je od Anića luke potreban 1 h hoda. Ali ni taj podatak nije pomutio našu sreću, te smo sljedećih pola sata proveli sjedeći na jednoj od stijena s pogledima uperenima u smjeru čarobnog klanca Velike Paklenice i prema vršnom grebenu Velebita s nekim od naših sljedećih ciljeva: Vaganski vrh, Sveto brdo… Od snijega izgleda ništa nije preostalo na ovim južnim padinama Velebita, ali smo sutradan vraćajući se autoputom prema Splitu primijetili još podosta snježnih mrlja na sjevernim padinama.  Na vrhu Anića kuka Pauzu smo osim uživanja u pogledu iskoristili i za okrijepu organizma. Mislim da nikad dotad nisam uživao u konzervi srdela s povrćem. Naime, moram pripomenuti da uvijek preferiram one koje plivaju isključivo u ulju. Dok smo mi tako uživali u pogledu i hrani, uskoro su počeli pristizati alpinisti koji su se na ovaj vrh uspeli onim liticama u klancu, te bi nakon brzog pozdrava još brže krenuli natrag u podnožje onim putem kojim smo se nas dvoje uspeli. Prije polaska smo mi naravno obavili fotografiranje pored natpisa vrha na jednoj od stijena, te zatim krenuli natrag istom stazom. Putem je pored nas prošao još jedan par alpinista u silasku. Pozdravili smo se s onim klasičnim «Hello», a moglo bi biti i da smo sunarodnjaci. Po njihovu poletom koraku nije teško za pretpostaviti da su ovdje česti gosti. Prilikom ponovnog prelaska potoka nisam propustio priliku malo se osvježiti njegovom bistrom vodom. Na povratku prema automobilu smo opet prolazili špalirom alpinista i alpinistkinja, a u jednoj od njih mi se učinilo da sam prepoznao našu kolegicu Catvulgaris, ali nisam reagirao da se ne blamiram pred neznankom. Na kraju se pokazalo da je ona baš u to vrijeme bila na toj lokaciji, tako da smo je eto vidjeli, a nismo se upoznali. Ali siguran sam da ćemo se i u budućnosti sretati u planinama, pa će biti vremena i za upoznavanje. |
