Vido Bogdanović
29.03.2008., subota
BANANA REPUBLIKA
|
Zbog jasnog definiranja nacionalnih interesa, ukupne vjerodostojnosti zajednice, unutarnje i vanjske politike, stvaranja domaće atmosfere za brojne strane posjetitelje od ugleda, predlažem da u sklopu daljnjih razvojnih planova što prije pristupimo sadnji i plantažnom uzgoju banana te da domaću bananu s domaćim majmunom što prije ucrtamo u ZOO krunu grba. |
- 12:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.03.2008., utorak
SPOMENICI
|
Izgleda da Dubrovnik nema sreće sa spomenicima. Bolje rečeno, nekad je imo. Dok su gradom upravljali mudri ljudi. Mudrost je bila jednostavna, nikome ne podizat spomenike na javnim mjestima, osim svetomu Vlahu. Nikome se nijesu ni zamjerili, a niko se nije mogo ni pomamit. Jedini spomenik koji su ipak podigli, spomenik Mihu Pracatu, smjestili su u sam atrij Dvora, a ne na otvorenu javnu površinu, za svaki slučaj, i radi golubova. U naše doba ni atrij ga nije spasio od jeftinoga politikanta koji se uz Miha usliko za foje kad se hvalio svojim špijunskim uspjehom tajnog snimanja u pokušaju kompromitiranja tadašnjeg gradonačelnika navodnom netrpeljivošću prema Hercegovcima. Nijesam nikakav stručnjak za povijest i spomenike, ali čini mi se da je nakon Republike jedini spomenik koji još stoji na javnoj površini podignut Ivanu Gunduliću na Zelenoj placi. I poljana nosi njegovo ime. Kako se taj spomenik uklopio ne znam. Čini mi se da jedino problema ima s golubovima, a ostali ga niko puno i ne obada. Za kraljevine je u vrata od Pila ugrađen reljef Petra ujedinitelja, ni manje ni više nego iz dlijeta velikoga Ivana Meštrovića. Proklestvo je proklestvo, eno sad Petra demontiranoga kako licem prema zidu čami u magazinu od galerije, jedino mu društvo činu Linđovci za proba. Da ga je zamjenit u Srbiji za kakve naše umjetnine? Partizanski "osloboditelj" s Trga oružja bio je još gore sreće, nijesu ga demontirali nego demokratski šprengovali. Sad se može jedino utopit ko sekundarna sirovina, nemaš ga za što zamijenit. Je li Orlando spomenik ili nije, ne znam, ali i na njega se proširilo spomeničko proklestvo. Jedva je kroz stoljeća dočeko da na njega izvjesu domovinsku zastava i odnio ga vrag. Kažu da je puko pod teretom barjaka. Nije lako bit domoljub, veliki. Popravljen i napuknut sad nosi faculete da ga ne bi obalili. Ne znam što bi stari iz Republike rekli na novitat da se u Gradu učinio i spomenik Držiću. Ne znam što bi rekli, ma ko da su ih poslušali i dum Marina smjestili da čuva zahode u teatru mu. Ne znam jesu li ga poslije avancali ili još izigrava Zorku. Ništa bolje nije prošo ni veliki dotur Đuro Baglivi kojega su kolege sljednici smjestili u polumrak bolničkog hodnika đusto između ženskog i muškog zahoda u dubrovačkoj bolnici. Ni njega nije mimoišlo spomeničko proklestvo namijenivši mu čuvanje zahoda ko i velikome Marinu. Ako ga vista služi može barem gledat sapunice na televiziji. Ko što je Grad kroz stoljeća branio cijeli batajun figura od svetoga Vlaha sa zidina i forteca, tako je devedeset i prve Grad obranila pojačana satnija branitelja kojima se gradska vlast na Brsaljama odužila spomenikom. Proklestvo ne bi bilo proklestvo kad bi i branitelje ostavilo na miru. Sudbina mu nije čuvat zahode, čak ni onaj zlatni gradonačelnički. Ovaj put se čuva spomenik, prvo stražari pa onda kamere. A spomenik ko da nije spomenik. Nijesu imali kud pa su mu dodali križ i grb, sad zbilja niko ne smije reć da je to jedno obično sranje od spomenika. Najavilo naše gradsko čelništvo za uskršnjeg posjeta Ocu biskupu postavljanje spomenika Ivanu Pavlu II., Papi rimskom i to baš na Trg oružja, na mjesto šprengovanoga "osloboditelja" iz 1944. Moram priznat da ne razumijem zašto se spomenik Papi podiže baš na Trgu oružja, kakve veze ima Papa ili naša Crkva s tom lokacijom. Nikakve! Gruž, gdje su Papu umjesto u Grad odveli služit misu dobio je "civilni" spomen tog događaja, dio Gruške obale je nazvan po Ivanu Pavlu II. Papamobilom je Papa obišo i Grad, provezo se po Stradunu, blagosovio trznice i festanjule, puštio golubice pa je na zvonik postavljeno peču ploče. Toliko velike da me strah da ne prependa zvonik pa da ne postanemo ko i Pisa, grad s kosim tornjem. Šalu na stranu, amaterski razmišljajući spomenik bi trebo bit sukladan prostoru u koji se postavlja, ili bi prostor trebo bit sukladan spomeniku. Prostor Trga (bez) oružja onakav kakav jest, ili onakav kakav se može očekivat, po ničemu nije sredina, atmosfera, okružje, ne znam kako bi to nazvo, svakako, nije nešto đe bi se Ivan Pavao II. komodno osjećo. Promet, đinđe, slike i "slike", tavolini i stočići, tende, suncobrani, klupe, 1 ili 2 topa, Šekijeve baklje, svakojake priredbe u i na Revelinu po ničemu ne odaju atmosferu duhovnosti u koju bi zahvalni pošteno postavili trajnu uspomenu svom duhovnom uzoru i ocu. E sad, možda će nazočnost spomenika Svetom Ocu produhovit cijeli prostor, ma čisto sumnjam, pogotovo ako ga bude projektiro isti ili slični autor ko na Brsaljama pa na Trgu oružja dobijemo još jednu LED kapunaru. Ko što neko ko je postavio onoliku spomen ploču na zvonik pojma nema o nečemu što se zove proporcija ili razmjer tako neko ko predlaže postavit spomenik Svetom Ocu na Trg oružja pojma nema što je Trg oružja ili nema pojma tko je to bio Papa Ivan Pavao II. Someljerski bi se reklo, spomenik treba sljubit s prostorom u koji se postavlja! Ko za vraga u uskršnjem poslanstvu je sjedo i urbanistički ekspert koji je Dubravku na Pilama bio uredio sa slikarijama u francuskom stilu, francuske trobojnice, francuski soldati, čini mi se da je neđe iz kantuna virio i sam Napoleon, glavno slatko bili su kroasani. Kud ćeš boljega ugođaja od francuske kafane za vrata od Pila baš kud su Frančezi ušli u Grad pokorit Republiku. Koju Republiku ?? Srećom taj kvazi spomenik Frančezima kratko je trajo, prebriso ga je novi fit, ili opet dubrovačko proklestvo. U čemu leži spomeničko proklestvo? Stari Dubrovčani su odma skoprili stvar. Ne podižu se spomenici iz zahvalnosti i časti onih u čiju se spomen podižu, već za račun i u interesu onih koji ih podižu. Podižući spomenike slavnima i zaslužnima najlakše se ogrebat o njihovu karizmu. Ivan Pavao II., veliki hrvatski prijatelj nije zaslužio još jedan dubrovački šlamperaj. Uvjeren sam da bi mu najljepši spomenik bio poštivanje i u svakodnevnom životu provođenje onoga što je poručio za boravka u Dubrovniku i ostalim hrvatskim gradovima. A ako baš treba postavit spomenik kao fizički spomen njegove poruke za boravka u Dubrovniku, onda to treba učinit na mjestu dostojnom tog velikog čovjeka, a sutra sveca. Oni koji će odlučivat o mjestu i izgledu spomenika moraju bit svjesni opasnosti koja neumitno prati dubrovačke spomenike. Naučimo nešto od starih mudraca. |
- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.03.2008., ponedjeljak
SAVJEST
|
Ima li Svijet savjest? Pomislili ste da sam poludio. Otkle mi takva glupa pomisao? Ne znam, možda sam romantičar, ali čini mi se da bi čovječanstvo već trebalo imat uglavnom usuglašen sustav vrijednosti s jasno utvrđenim minimumom društveno prihvatljivog ponašanja. Čemu famozna globalizacija ako ne stvaranju svijesti o minimumu garantiranih ljudskih prava. Opet krivo. Globalizacija pogonjena suvremenim imperijalizmom(-mima) upravo stvara jaz između onih koji ostvaruju višak svojih prava na štetu onih koji ostaju i bez onoga što su imali, pa i ljudskih prava, kakvih – takvih. Jasno mi je da smo uvjetovani različitim civilizacijskim naslijeđem koje za posljedicu ima globalnu podjelu poznatog svijeta na nekoliko glavnih civilizacijskih grupa koje se osim jasno prepoznatljivih ljudskih normi sad razlikuju i po rastućim imperijalnim projektima. Proći će još puno vremena dok se na ovaj ili onaj način ne izravna stanje svijesti na zemlji, dok se ne prihvate zajednički moralni i etički standardi od čega sve počinje i čime sve završava. Ako već prihvatimo da Kinezima, Amerikancima, Evropljanima i Afrikancima ista stvar ne mora biti dobra odnosno loša, da o istoj pojavi ili ponašanju imaju drugačije ili potpuno drugačije stavove, ne mogu prihvatit da mi kao mala ljudska zajednica relativno istovjetnog civilizacijskog , a time i religijskog naslijeđa možemo jedan dan o istom problemu mislit jedno, a sutra drugo. Ako se nas tiče jedno, a ako se tiče nekog drugog onda drugo. Nakon stoljeća raznovrsne i uvijek djelomične državnosti, mi kao mali, sićušni slavenski narod dočekali smo, ili bolje reć izborili smo svoju nacionalnu državu. Takvu kakva je, i toliku kolika je. Neki su imali, a neki još uvijek imaju ambicije za teritorijalno i etnički drugačijom (čitaj: većom i čišćom) nacionalnom državom, no to su nedostižni sni bez obzira što sebe često smatramo «povijesnim» narodom posebne vrijednosti i uloge. U povijesti nismo prezali ni od prodaje duše vragu ne bi li ostvarili kakvu takvu državu. Često smo, pa i danas optuživali međunarodnu zajednicu zbog nerazumijevanja za naša nacionalna prava i htijenja. Kroz povijest smo prizivali razne aktualne svjetske i europske sile da nam omoguće ili barem priznaju pravo na nacionalnu državu. Ni danas ne možemo prihvatit robiju borca za hrvatsku stvar zbog pogibije američkog policajca, ili suđenje hrvatskim generalima zbog zapovijedanja konačnim oslobađanjem državnog teritorija. Ma koliko prizivali međunarodne centre moći da nam pomognu ili omoguće stvaranje nacionalne države, na kraju smo je gotovo sami stvorili, obranili i oslobodili. Nakon što smo ostvarili, s nekoliko stoljeća zakašnjenja, nacionalnu državu kakvu smo otprilike zamišljali, okitili smo se zastavama, grbovima, lentama i dok s rukom na portafoju ponosno slušamo državnu himnu lijepo nam se jebe za desetke sličnih naroda, nacija ili plemena koji i dalje robuju svojim okupatorima ili žive u neželjenim zajednicama. Preko noći smo zaboravili na naša stoljetna zapomaganja za vanjskom pomoći, odredili smo neke nove nacionalne interese i primakli se velikima i snažnima, a nesretnici bez domovine neka se mislu kako znadu i umiju. Neki dan smo korporativno priznali nezavisno Kosovo. Sumnjam da bi i to učinili da nije sitne osvete Srbima i poslušnosti novome gazdi, a koliko još jučer smo objašnjavali da je pitanje Kosova, odnosno Albanaca na Kosovu unutrašnja stvara Srbije, odnosno tad Srbije i Crne Gore. Svijet je pun obespravljenih naroda i pojedinaca, a mi Hrvati, pogotovo naša politička elita to potpuno ignorira, čak se otvoreno stavlja na krivu stranu. Jasno mi je da je politika umješnost mogućeg, ali bi svaka politika pa i ova naša jadna majmunska (majmunska – izvedenica od banana) trebala imati zadani sustav vrijednosti, minimum etičkih i moralnih normi ispod kojih ova zajednica, odnosno oni koji je predstavljaju ne bi smjeli ić. Što mi mislimo o Kurdima, Armencima, Palestincima, Baskima, Ircima, Tibetancima, itd., itd.? Ne mislimo ništa i lijepo nas boli qurac! Sit gladnu ne vjeruje! Mi smo se skučili i što bi sad brigu brinuli o njima na suncu, kiši i snijegu, što bi mi ugrožavali našu vanjskotrgovinsku bilancu i strateške saveze razmišljajući o tamo nekim beskućnicima koji nijesu kadri sebi ni državu stvorit. Što bi se sad mi, molim vas lijepo, zamjerali velikim Kinezima zbog tamo nekih Tibetanaca s vrha svijeta, čudnih planinskih ljudi obučenih u šarene lincule koji nijesu uspjeli ni obranit svoju domovinu, a kamo li je oslobodit? Ne, mi nećemo prosvjedovat kod Kineza zbog ugrožavanja autonomnosti ili samostalnosti Tibeta, nećemo se čut ni oko nepoštivanja običnih nacionalnih ljudskih prava Tibetanaca ko što je pravo na jezik. Što bi mi, mali balkanski narod ugrožavali naš uvoz kineskog bofla, ugrožavali poslovne interese hrvatskih tranzicijskih šupaka koji najamnike u toj istoj Kini plaćaju par dolara dnevno, što bi ugrožavali našu svijetlu turističku perspektivu ometanjem dolaska turističkih Kineza, što bi se petljali u nešto što nije naš poso, a kontra je našega interesa? Ali nećemo ni prešutat. Nećemo samo poslat naše atlete na ovogodišnje Igre nego će i naš predsjednik ko punopravni zastupnik i predstavnik naše zajednice osobno počastit kinesku vlast svojom nazočnošću na Igrama. Na Igrama u zemlji gdje se ljude još uvijek masovno ubija na stadionima, na Igrama koju organizira vlast koja svoje studente gazi tenkovima, na Igrama u zemlji gdje cijela jedna mini civilizacija stenje u koncentracionom logoru, u zemlji čija vlast dopušta i našim tajkunčićima izrabljivanje djece i radnika kako bi proizveli polu otrovni bofl za našu djecu. Ako smo već sitni i nejaki, mogli smo sve kurvarski prešutat i ne pojavit se na svečanoj tribini, ovako smo izabrali krivu stranu predsjedniče. Ima jedna bogata zemlja koja se hvali svojom višestoljetnom poviješću i kulturom. U toj ponosnoj zemlji su na nekakvoj provincijskoj placi po ne znam koji put uhvatili dječačića u sitnoj krađi s banka. Budući im je dozlogrdilo dječje bezočno potkradanje, nekoliko brkatih, neobrijanih moralista u spavaćicama uhvatilo je dječačića i držalo ga na zemlji dok mu je junak autom nekoliko puta prošo preko lupeških dječjih podlaktica. Kako mali ne biše nikad kro !!!!! Obišle slike i video snimka cijeli svijet i – ništa! Jebe se cijelome svijetu za gladnog dječačića i masne egzekutore! U istoj toj zemlji, velike povijesne kulture i ponosa, zaljubio se mladić u mladića, pazite zaljubio se, a ne ubio! Kako bi se riješili neprihvatljive ljubavi, vlasti su se jednostavno riješili mladića objesivši ih na auto dizalice da ih svi i cijeli svijet vide. U toj državi preljub, ili izvan bračnu ljubav, ili nekakve slične bezazlene «prijestupe» ponekad kažnjavaju zakopavanjem u zemlju i kamenovanjem. I što onda učini naš predsjednik? Prihvati poziv i sastane se s njihovim predsjednikom i konstruktivno porazgovara. Ma o čemu se može razgovarat s predsjednikom zemlje u kojoj se sakate djeca, vješaju homoseksualci i kamenuju preljubnice?!? Vjerojatno o ograničenju primjene atomske energije na mirnodopske svrhe. Ako smo kod ljudskih prava, onda su ljudska prava nešto što bi naša zajednica prvo trebala branit, i doma i vanka. Onda bi se naš predsjednik koji svoju snagu smije vuć samo iz naše zajednice, predsjednik koji bi svoj sustav vrijednosti trebao crpst iz vrijednosti naše zajednice, trebo uvijek i svugdje borit baš za ljudska prava. Bilo da se radi o pravima naroda na samostalnost, zajednice na svoj jezik, zaštite dječjih prava, prava na ljubav, prava na život, naša zajednica ne bi smjela činit kompromise. Ako se u svojoj zemlji borimo za nacionalna i etnička prava, ako zabranjujemo sakaćenje, ako zabranjujemo svake smrtne kazne onda se i naš predsjednik treba dosljedno borit za te vrijednosti. I treba naučit da nema većih nacionalnih interesa od promicanja i obrane uspostavljenih standarda zaštite ljudskih prava kao najviših moralnih i etičkih normi suvremene civilizacije. Ako već sebe sa svojim savjetnicima spušta na razinu ljudožderskih civilizacija molim ga da mene tamo ne spominje. |
- 16:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #
23.03.2008., nedjelja
USKRS
|
Sretan vam svima USKRS, i vama koji ste praktični katolici, i teoretski katolici, i koji nijeste katolici, koji ste vjernici i bezvjernici, sretan vam Uskrs kao simbol buđenja života ma kako ga vidjeli, osjećali, objašnjavali ili za svoju stvar koristili. Nije baš neko uskršnje vrijeme ni raspoloženje. Vanka je gnjila južina pomiješana s lebićem. Pada kiša i mokro je, Pepe i Rina nijesu mogli u đardin tražit jaja koja je trebo ostavit zeko. Nije zeko budala raznosit jaja po mokroj travi, poslo je sve CityExom pa ih je Tilda razdijelila. I Karli koja je gostovala na gornjoj postelji. Stisla me krsta, jedva se mičem. Trebat će skalat 20-30 kila za bit normalan. Zasad sam na voltarenima i normabelima, lagano drogiran imam viška vremena za čitat, slušat i gledat razne vijesti. A vijesti ko vijesti, nema ih dobrih. Sve nekako tjeskobne. Od ZERP-a, Kosova, preko NATO-a, posjeta Buša, Tibeta, nesreća, sukoba, ubojstava i ko da svaki dan potvrđuju onu staru – No news good news! I ajde se sad uskršnje osjećaj, ukočenih križa u provincijskoj vukojebini banana države, a vanka šilok i kiša. Jedino što iz komina vonja janjetina s bižima – od sutra ćemo na dijetu. |
- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.03.2008., utorak
IB
|
Napokon su riješili domaći rad. Trebalo im je nekoliko godina kako bi osmislili osobnu oznaku koja će zamijenit famozni (J)MBG stavljen izvan snage još u doba Račanove vlade zbog navodne zaštite privatnosti. Moram priznat da mi nikad nije postalo jasno zašto bi datum rođenja bila privatnost koju bi trebalo štitit, ali mi je vazda bilo jasno da svaka osoba mora imat nekakvu računalno obradivu osobnu oznaku kako bi se moglo organizirat moderno društvo. To je našoj administraciji izgleda tek sad postalo jasno pa nakon nekoliko godina dumanja uvode takozvani identifikacijski broj. Imat će malo nezgodnu skraćenicu (IB) koja će podsjećat na neka druga vremena, ali sve zlo s tim. Kako su najavili, od 1. siječnja 2009. možemo očekivat uvođenje nove brojčane oznake. Za nadat se da neće pretvaranje dosadašnjih MBG-ova u IB-ove trajat godinama, te da će se napokon precizno, kompjuterski znat koliko nas ima u Hrvatskoj, a koliko na biračkim spiskovima. Novi IB-eovi će valjda pomoć uredit vlasničke i porezne knjige, kriminalne i prekršajne dosjee, zdravstvene kartoteke, bankarske i stručne registre i ko zna što još. Hoće li bit zloupotreba, naravno da hoće, svugdje ih je i uvijek bilo, ali jedinstvena numerička osobna oznaka će sigurno pomoć uredit i olakšat ukupnu administrativnu stranu života. Hoće li nam bit ugrožena privatnost, ne znam zašto, vjerujem da će nam bit poboljšana građanska sigurnost dok će prekršiteljima i muljatorima IB otežat poso. Dobro je što dobro završi, samo da ne traje ovako dugo. Ako i ostale pametne stvari budemo primjenjivali ovako sporo ili sa zadrškom, na dobrom smo putu da nikad ne stignemo zapadno europske uzore ma koliko se kleli u njih. Kad bi smo sve pozitivno iz Europe prihvaćali barem upola hitro ko što smo hitro.hr odustali od ZERP-a, eto nas u EU do Božića! |
- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.03.2008., četvrtak
OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE
|
Zanimljivo je sinoć bilo u velikoj dvorani IUC-a svjedočit daljnjem buđenju dubrovačke građanske inicijative. Iako malo patetičnog naziva, Građanska inicijativa za spas Dubrovnika, «agresivna manjina» je učinila još jedan korak u demokratizaciji dubrovačke javne scene. Nakon predavanja u kojemu smo nažalost više slušali o predavaču i «njegovom» zakonu nego teoretski i praktično o najavljenoj temi, sukobu interesa, ispratio nas je poučak da se protiv tog društvenog zla uglavnom možemo boriti tek daljnjom demokratizacijom društva. Puno i malo. Svi bi mi rađe da možemo naložiti nekoj od, kako kažu predsjednik i premjer, institucija koja bi trebala provest mjere sprječavanja sukoba interesa. Lijepo bi to bilo kad oni koji upravljaju institucijama baš kao i same institucije ne bi bili u sukobu interesa. Teško je sukob interesa u teoretskom razmatranju i pokušaju iskorjenjivanja odvojiti od korupcije i reketa. Tu isprepletenu mrežu zla najlakše je smjestit po naziv zloupotreba položaja ili zloupotreba ovlasti (javnih). Budući su državni prvaci u zloupotrebi položaja upravo političke i na njih naslonjene (povezane) elite teško je očekivat da će one same svojim zakonima i izvršavanjem tih zakona same sebi otkinut glavu. Daljnja analiza raspoloživih mehanizama dovest će nas do jedinog mogućeg i zadovoljavajuće uspješnog lijeka ovoj društvenoj epidemiji – javnosti! Prof. Kregar je savršeno u pravu kad opetovano insistira na javnom pritisku kao jedinom učinkovitom oružju protiv sukoba interesa. Proces je objavljivanje svih uočenih prijestupa, a kazna je uklanjanje grešnika s dužnosti kroz izborne postupke. Upravo u tome je građanska inicijativa nezamjenjiva, jer ne može se očekivat od postojećih političkih stranaka da pokrenu postupke čišćenja svojih redova od evidentnih zloupotreba. Revolucionarnim rječnikom to bi se moglo nazvat vraćanjem vlasti u ruke naroda. Dok i ako narod ne dođe na vlast, građanske inicijative bi trebale insistirat na nekim od instrumenata koji bi ogolili kralja i pomogli zajednici da upozna i shvati sve sad već uobičajene mehanizme i konkretne slučajeve zloupotrebe ovlasti i položaja na štetu općih interesa. Internet kao optimalni demokratski alat daje nam za to mogućnost pa bi za početak trebalo tražit da se izvršenja svih proračuna (državnog, županijskih, gradskih i općinskih) svakodnevno objavljuje na Internetu. Kasnije bi istu obvezu trebalo tražiti i za sve pravne osobe (društva, ustanove, agencije, uprave) korisnike javnih proračuna. Nema nikakve poštene prepreke za ostvarenje ovakvog zahtjeva posebno zato što je objavljivanje besplatno. Sljedeća mjera je ažurno objavljivanje, opet na Internetu, svih natječaja i iz njih izvedenih poslova koji se odnose na javne osobe, državu, jedinice regionalne i lokalne samouprave, javna društva i ustanove itd. Javnim praćenjem dosjea svakog projekta lako je ustanoviti ispravnost ukupnog postupka. Treća mjera bila bi obveza svih koji ostvaruju prihode iz javnih izvora objavit svoju godišnju poreznu prijavu iz čega bi lako bilo usporedit imovinsko stanje pojedinca s njegovim financijskim izvorima. Motiv svih zloupotreba, sukoba interesa, reketa, korupcije, uvijek je i samo novac. Objavljivanjem glavnih tokova javnog novca zadao bi se najžešći udarac brojnim nepravilnostima koje kao društvene metastaze prijete uništiti zajednicu. Znam, bunit će se neki da bi ovo bilo narušavanje privatnosti. Jest, ali bavljenje javnim poslovima nije i ne može bit privatni interes, stoga, kome je do privatnosti neka se ne bavi javnim poslovima. |
- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.03.2008., srijeda
DOLI
|
Zanimljivo je kako se digla kuka i motika protiv planova za izgradnju vojne luke u Dubrovačkom primorju. Političari svih boja se natječu u osuđivanju inicijative ne birajući riječi i argumente. A koliko jučer bi sve dali da se ratna luka uredi u starome portu i koji nosač aviona priveže za Lokrum. Svako vrijeme nosi svoje. Glavni je štos kako dobro upućeni, a izgleda da su svi dobro upućeni, znadu da je upravo NATO izabro baš Dole za lokaciju svoje buduće luke. Da umreš od smijeha. Nijesam vojni profesionalac ni stručnjak, ali usudit ću se reć da nešto o mornaričkim pitanjima znam, pa mi u cijeloj ovoj priči nešto smrdi. S NATO-om ili bez NATO-a, sa ZERP-om ili bez ZERP-a, u EU ili izvan EU, naše more treba na neki način čuvat, to ćemo se valjda svi složit, ako ništa da nas ima ko spasit kad pođemo na kanjce. Izgleda da tu prestaje naše slaganje. Već na sljedećem pitanju, kako čuvat naše more – nećemo se lako složit. Imamo gotovo deset službi koje plove našim morem u službi ovakvog ili onakvog nadzora i upravljanja. Blago nama bogati li smo! Čitam danas ili jučer u novinama da HRM sprema međunarodni natječaj za izgradnju desetak i više brodova od kojih će dva bit prilično velika namijenjena zajedničkim mornaričkim aktivnostima NATO-a u Mediteranu. Da se lijepo prekrstiš i lijevom i desnom. Od silnoga blagostanja ne znamo što bi pa se guramo financirat mornaričke aktivnosti i na Mediteranu, a ne znamo đe smo šuplji. Da je malo zdravog razuma lako bi se dogovorili da je Hrvatskoj dovoljna paravojna služba na moru kategorije obalne straže. Prije nekoliko dana nazvo sam je Pomorskom stražom. Polivalentna, dobro organizirana i obučena Pomorska straža u potpunosti bi zadovoljila hrvatske potrebe nadzora i upravljanja morem u miru, odnosno obrane u slučaju rata. A tad bi nas i tako branio NATO. Što će nama ratna mornarica kad smo u dva posljednja rata, Drugome svjetskome i Domovinskom, rat na moru dobili bez ratne mornarice, odnosno dobili smo ratove s improviziranom ratnom mornaricom. Hrvatski akvatorij od Ponte Oštre pa do Lastova ili Visa treba pokrit određenim pomorskim snagama. Te pomorske snage trebaju negdje na kopnu imat bazu iz koje će isplovljavat na zadaće na otvoreno more. Ako krenemo kopnom od Ponte Oštre prva maritimno pogodna lokacija za izgradnju i uređenje baze bila bi Rijeka Dubrovačka, drugo bi bilo Slano, treće Doli i četvrto Lovište. Kad se sagledaju sve ostale okolnosti i uvjeti za smještaj manje mornaričke baze, lako ćemo se složit da jedino igraju Doli. A ne mi ga Marčuleti ko što je neka budala ove dane okolo izjavljivala. E sad, ako postoji nacionalni interes (opet interes) za nadzor, upravljanje i obranu našeg dijela južnog Jadrana, uključivo traganje i spašavanje na moru, onda se moramo složit da mornarička baza ne može bit u Pločama ili na unutrašnjoj strani Pelješca, moramo se složit da baza mora bit u sigurnoj luci da flotu ne razbije more, da baza treba bit na kopnu a ne otocima, i ako smo se to složili onda ćemo metodom eliminacije lako i jedino doć do Dola kao optimalnog rješenja. Ne vidim niti jedan racionalni razlog zašto bi se netko bunio da u njegovoj sredini bude uređena moderna mornarička baza u kojoj bi bila smještena nacionalna služba na moru. Bila to mornarica ili pomorska straža to sigurno neće bit velika flota, tek nekoliko interventnih plovila. I to sigurno neće bit NATO-va baza. Daleko bi nas odvela argumentacija o nepotrebnosti i nemogućnosti uvlačenja i smještanja dijela efektiva NATO-a baš u Dole, pogotovo ako se ima u vidu mogućnost ulaska Crne Gore u NATO. Ali ima jedan podatak koji me zbunjuje. Na nekakvoj fotokopiji, navodno iz Ministarstva obrane, uz Dole je napisano da se tu predviđa smještaj postrojbe mornaričkog pješaštva. Od vojnika se vazda možeš nadat glupostima, pa tako i da će u jednoj gluposti koja se zove ratna mornarica bit i druga glupost koja se u onoj državi zvala mornaričko desantna pješadija. Nado sam se da su naši debeli vojni stratezi shvatili da svi naši vojnici od zanata trebaju bit profila marinaca oliti desantne pješadije, time da njima nije mjesto u mornarici. I kojega kokota imaju za činit u Dolima. Možda vježbat desante u Marčulete. Meni ne bi bio problem hoće li se hrvatska mornarička baza smjestit u Dole, draži su mi hrvatski mornari nego furesti turisti. Ali problem je što i naša vlast očito vojsku planira konzervativno ne uvažavajući ni vlastita iskustva iz nedavnog rata. Sve je to lijepo, samo ko to ima platit ???? |
- 22:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.03.2008., utorak
OPET ZERP
|
Nikako se ne mogu oslobodit ovega nesretnoga ZERP-a. I ne mogu se oslobodit osjećaja da je na djelu orkestrirana haranga protiv svih koji se usude i promislit da ne bi trebalo odustat od ZERP-a. HSS je glavni krivac, Jožu su nazvali hrvatskim Koštunicom, ZERP hrvatskim Kosovom, a da bi valjda bili suvremeni, cijeli problem nazvali virtualnim ?!? Pa što god to značilo! Ispljuvali su Friščića da ne zna što je to državni teritorij, jer ko ZERP nije teritorij, itd., itd. Svakako, mažu nas govnima sa svih strana! Situacija je toliko uzavrela ko da je u pitanju fizički opstanak. Ako ne završimo te proklete pregovore (ma što oni značili?) do sljedeće godine onda smo propali i ni sami Bog nas više ne može spasit. Ko čita novine i sluša naše političare samo to može zaključit. Stoga, nema te cijene koju nećemo bit spremni platit samo da bi koliko sutra ušli u tu prokletu EU. Našim političarima, kolumnistima, političkim analitičarima cijedi se vazelin s glave, a mnogima se još vide tek nogice. I zato, kako kaže mudri novinski kolumnist koji plaću već prima od gazde iz Europe, ne treba žalit za hrvatskim Kosovom, morem koji nije teritorij, ribom koju i tako ne znamo uhitit, već te virtualne resurse treba uložit u podmazivanje što bržeg uklizavanja u Europu kako slučajno ne bi okasnili. Čim za europsku ulaznicu uložimo virtualni teritorij, odmah zatim ćemo spustit gaće na pitanju poljoprivrednog zemljišta (što će nam kad i onako uvozimo svu hranu – hebem ga ko oće kopat), šuma (i tako ne znamo što ćemo s trupcima pa ih izvozimo – hebem ga ko oće bit drvosječa), voda (ko bi pored već europske pivuše pio vodu), brodogradilišta (i tako pokradu državne subvencije)…….. Nakon što ubrzano (u 5. brzini) završimo pregovore, lijepo će nas gole guzice, s gaćama ispod koljena, svakog s bročicom vazelina lijepo primit u Europu i objasnit da to đe živimo i radimo više nije naše nego da sad moramo još marljivije i štedljivije radit kako bi vratili onih trideset – četrdeset miljarada eura našega, hrvatskog duga kojeg smo uspjeli ostvarit u dvadeset godina nezavisne nam i jedine međunarodno priznate Hrvatske. Svaka nam čast, baš smo majstori, od svih bogatstava koja smo baštinili, branili i stvarali stoljećima ostat će nam samo dug. Bolje i to nego ništa! |
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.03.2008., ponedjeljak
ZERP
|
Činilo mi se da manje više znam što je ZERP i kako bi se u odnosu na problem trebalo ponašat, politički. A sad mi se čini da pomalo gubim konce u svojim spoznajama i stavovima, ne zavidim onim koji ove dane trebaju donijet odluku što i kako dalje sa ZERP-om. Jedno sam siguran, još nedavno je proglašenje i očuvanje ZERP-a bio vrhunski nacionalni interes (što je to nacionalni interes? - o tom potom). Danas isti progašivači i čuvari ZERP-a kao vrhunskog nacionalnog interesa tumače da je što brže uključenje u EU primarni nacionalni interes (opet nacionalni interes ?!?). Moram se pitat, jesam li ja lud ili su oni ludi?? Vjerovatno ja, jer većina političke elite svesrdno potpomognuta medijima u stranom vlasništvu i onima pod kontrolom države i uz potporu "nezavisnih" političkih analitičara, jasno poručuje, odustajanje od ZERP-a je prihvatljiva cijena u odnosu na vrijednost konačnog cilja - uključenja u EU. Dok prihvaćam svoju glupost i ludost, ne mogu krajičkom svijesti ne primjetiti slugansko ponašanje naše elite, političke, medijske i stručne. Možda (?) ukupna vrijednost i potencijal i važnost ZERP-a uistinu ne predstavlja neku posebnu vrijednost i nacionalni (?) interes koji se ne bi isplatilo potrošit tek za nastavak pregovora o priključenju, ali interesira me kako će se ponašat naša elita, potička, medijska, stručna i poduzetnička, kad na red dođe brodogradnja, poljoprivredno zemljište, šume, vode, vlasnička prava, ........... ?? Hoće li i tad bez ikakvih argumenata, jednostavno s političkog oltara ustvrdit da je naš primarni interes priključenje EU bez obzira na cijenu, a sve nas koji u to dvojimo proglasit euroskepticima, nazadnjacima i nemalo izdajicama nacionalnih interesa? Ne znam, ali frustirajuće je živjet u zajednici čije vođe jednostavno ne znaju što su to nacionalni interesi, a time onda nisu spremni niti javno ih ustvrdit pa u situaciji kao što je ova - branit. U ovom tjednu naše elite neće branit naše interese na dijelu našeg teritorija, već će branit tuđe interese na istom tom teritoriju. Postavlja se jednostavno pitanje - u čijoj su službi naše elite i za koga rade ??? |
- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.03.2008., petak
ZORAN I MILAN
|
Moram priznat da ne razumijem Zorana Milanovića. Uostalom tko sam ja da bi nešto trebo i razumjet. Iako mi od početka nije bio simpatičan, na prošlim izborima sam navijo za njega i nadao se da će moja stranka u koaliciju sa SDP-om. Strah me da je cijela priča bila samo «new face in the town» efekt gdje nije bilo nekog naročitog sadržaja. Cijelo to strateško i taktičko predizborno, izborno i postizborno lutanje urušavalo je kredibilitet mladog igrača koji nikao da izađe iz slijepe ulice u koju se sam gura. Može li mu itko reć da glavinja u ulicu bez izlaza? Nakon što su njega (i SDP) preveslali u šibicarskoj igri zvanoj dva potpredsjednika Sabora i predsjednik Odbora za EU, gdje on (i ostali SDP mudraci) nije shvatio prostu uličarsku navlakušu HDZ-a, zbilja se treba zabrinut koliko je Zoran Milanović veliki igrač. Nakon meteorskog uspona i frustrirajućeg padanja, Milanović se, uz dužnost predsjednika SDP-a, okačio tek na mjesto predsjednika kluba SDP-a u Saboru. I to je sve. Čeka ga stranačka konvencija na kojoj će se najvjerojatnije provuć, ali je pitanje – uz koju cijenu? Čini mi se, a to što se meni čini ne mora značit ništa, da je Zoran opet zaigro na krivu kartu koja će ga možda zadržat na mjestu predsjednika stranke u svibnju, ali će definitivno značiti njegov politički kraj. Zaigro je kartu, na način kako je pogrešno igro i njegov prethodnik, a karta se zove Bandić. Kao što ni Račan nije imao snage, tako je nema ni Milanović, oslobodit SDP od Bandića. Ako SDP jesti, ili ako hoće bit istinska socijaldemokratska stranka visokih moralnih i etičkih načela onda Milan Bandić ne može bit u toj stranci zato jer nije socijaldemokrat nego nacionalistički populist vrlo sumnjivih moralnih i etičkih nazora. Ne znam vidi li to Zoran Milanović ili tek nema snage amputirat to strano tijelo u SDP-u, bez obzira koliko ono veliko bilo. Nažalost, po svemu sudeći Milanović je sklopio pakt s Bandićem i time najvjerojatnije osigurao Milanu Bandiću još jedan mandat gradonačelnika Zagreba, a sebi političku eutanaziju. Gradonačelnik Zagreba je po političkoj snazi objektivno treća ili četvrta pozicija u državi. Ako Milan Bandić bude izravno izabran za gradonačelnika, njegov prvi sljedeći potez bit će likvidacija Milanovića i preuzimanje potpune kontrole nad SDP-om. Ako Zoran Milanović jest ili hoće bit političar od formata, onda, nakon što je propustio postat premijer ili predsjednik Sabora ili ministar nečega ili predsjednik odbora za EU, mora zaigrat svoju zadnju jaku kartu i kandidirat se za gradonačelnika Zagreba te nać načina kako uklonit Bandića ili kako mu se suprotstavit ako Bandić zaigra nezavisno. Ukoliko Zoran Milanović zaigra otvoreno i pošteno, onda ima velike šanse postati prvi izravno izabrani gradonačelnik Zagreba u novoj Hrvatskoj. Nakon toga su mu sva vrata otvorena. Zoran Milanović bi trebo shvatit da bi njegovi simpatizeri i birači lakše razumjeli koaliciju s HDZ-om nego pakt s Bandićem. |
- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.03.2008., četvrtak
DVIJE PRIČE
|
Zamislite da nekome na ulici bude slabo ili se ozlijedi u prometnoj nezgodi. Leži na ulici, a oko njega skupina uzbuđenih ljudi koji mu pokušavaju pomoći. U skupini se recimo nađe i liječnik ili medicinski tehničar koji je slučajno tuda prolazio. Baci pogled preko remena ljudi koji pokušavaju pomoć unesrećenom, odmahne rukom i proslijedi svojim putem. Siguran sam da bi svi osudili takvo neljudsko i neprofesionalno ponašanje, a mnogi bi tražili da se takvom čovjeku oduzme stručna licenca. To je bila izmišljena priča i siguran sam da nema medicinara koji bi tako postupili. Evo i druge priče. Za rata u jednoj maloj zemlji neprijatelj je pokušavao osvojiti strateški vrlo važan grad. U svojim pokušajima je uspio zaposjesti predgrađa. U gradu je živio rezervni kapetan prve klase vojno obučen upravo u vojsci koja je napadala grad. Obrana grada se organizirala kako je znala i umjela. Policajci, vojnici, civili, stari i mladi udružili su se kako bi spriječili pad grada. Bio je to nulti ispit domoljublja. Ili si domoljub ili nisi! Umjesto da svoje znanje i vještine stavi na raspolaganje svome gradu i domovini, naš kapetan je odlučio da nije domoljub i ocijenio da gradu puno ozbiljnije prijeti suša nego naoružani neprijatelji pa je svoje rezervne prvoklasne kapetanske vještine stavio u službu gradskog vodovoda. Uostalom ne bi bilo uredu da ide svoj na svoga. Takve junake smo u to vrijeme nazivali šupcima. U međuvremenu je rat završio, branitelji su uspjeli obraniti i osloboditi grad, u gradu nije falilo vode, našemu junaku su čuvali i kuću na okupiranome području, uspio se i prvoklasno izvuć iz priče o prometnoj nesreći, pogonjen svojim prvoklasnim domoljubljem vinuo se u sam vrh političke elite koja nas vodi u ružičastu budućnost, sva svoja ekonomska znanja upregnuo je za nać se u središtu korupcijskih i interesno sukobljenih skandala. Kad je svako normalan očekivo da će pod pritiskom međunarodne vešeraj istrage bit povučen u sjenu, prvoklasno je montiran za čelnog hrvatskog domoljuba. Inače imam dosta dobar želudac, ali kad vidim našu junačinu kako postrojava hrvatske vojnike i kako nam sad on tumači nacionalne(?!?) obrambene interesa, kako nam sad baš on objašnjava nužnost i perspektivnost ulaska u NATO, dođe mi da se lijepo ispovraćam. I siguran sam, uvjeren sam, da je taj NATO, osim što je imperijalna militantna organizacija, jedno obično sranje kad nas u članstvo vodi bivši vrhovni zapovjednik agresorske vojske, kazališni etnički čistač, spikerica iz kumrovačke škole, sekretar komiteta iz sedamdesetih, rashodovani trener đuda, i jasno, jugoslovenski šupak iz naše druge priče. |
- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.03.2008., nedjelja
POLITIKA
|
Ima puno definicija politike, pogotovo od političara i politologa. Kad bi mene netko pito da definiram pojam politika, vjerovatno bi reko nešto otprilike ovako, politika je (ljudska) aktivnost usmjerena ostvarenju opće dobrobiti zajednice. Ili bolje rečeno, to bi politika trebala bit. Svjedoci smo raznih politika u prošlosti i sadašnjosti čije posljedice su sve samo ne opća dobrobit. I zato treba bit vrlo oprezan s politikama, pa i ovim koje sebe vole nazivat demokratskim, liberalnim, republikanskim, socijalnim i što ja znam kakvim već. Ako prihvatimo pojednostavljenu tezu da je dobra politika, ili pozitivna politika, ona politika kojom se ostvaruje opće dobro, onda ćemo nažalost morat zaključit da naša, hrvatska aktualna politika, vladajuća i oporbena, nit je dobra nit pozitivna. Načini na koje naši političari prakticiraju politiku i posljedice koje takva politika proizvodi ukazuju na neprihvatljive motive; naši, hrvatski političari ko da se politikom bave s ciljem ostvarenja svojih uskih osobnih, grupnih i vrh stranačkih interesa. Proizvod hrvatske politike jest društvo nepravde ili po radićevski, zajednica bez pravice, a u zajednici bez pravice ne može se govorit o općoj dobrobiti. Hrvatska politika, ili politika u Hrvatskoj jest (ne)ljudska aktivnost kojom se ostvaruje dobrobit uske elite, a sve na štetu zajednice. Elita su umreženi političari, veliki poduzetnici, i oni bez kojih se ovakva politika ne bi mogla ostvarit – odabrani mediji. Uz njih se još guraju brojni beskičmenjaci koji čekaju na svoje mrvice s gospodske trpeze. Nedodirljiva elita, ko skoreni masni skorup pluta obranim mlijekom bez realne opasnosti da je netko ukloni. Osim ako mlijeko ponovo ne provri! |
- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||