Izgleda da Dubrovnik nema sreće sa spomenicima. Bolje rečeno, nekad je imo. Dok su gradom upravljali mudri ljudi. Mudrost je bila jednostavna, nikome ne podizat spomenike na javnim mjestima, osim svetomu Vlahu. Nikome se nijesu ni zamjerili, a niko se nije mogo ni pomamit. Jedini spomenik koji su ipak podigli, spomenik Mihu Pracatu, smjestili su u sam atrij Dvora, a ne na otvorenu javnu površinu, za svaki slučaj, i radi golubova. U naše doba ni atrij ga nije spasio od jeftinoga politikanta koji se uz Miha usliko za foje kad se hvalio svojim špijunskim uspjehom tajnog snimanja u pokušaju kompromitiranja tadašnjeg gradonačelnika navodnom netrpeljivošću prema Hercegovcima.
Nijesam nikakav stručnjak za povijest i spomenike, ali čini mi se da je nakon Republike jedini spomenik koji još stoji na javnoj površini podignut Ivanu Gunduliću na Zelenoj placi. I poljana nosi njegovo ime. Kako se taj spomenik uklopio ne znam. Čini mi se da jedino problema ima s golubovima, a ostali ga niko puno i ne obada.
Za kraljevine je u vrata od Pila ugrađen reljef Petra ujedinitelja, ni manje ni više nego iz dlijeta velikoga Ivana Meštrovića. Proklestvo je proklestvo, eno sad Petra demontiranoga kako licem prema zidu čami u magazinu od galerije, jedino mu društvo činu Linđovci za proba. Da ga je zamjenit u Srbiji za kakve naše umjetnine?
Partizanski "osloboditelj" s Trga oružja bio je još gore sreće, nijesu ga demontirali nego demokratski šprengovali. Sad se može jedino utopit ko sekundarna sirovina, nemaš ga za što zamijenit.
Je li Orlando spomenik ili nije, ne znam, ali i na njega se proširilo spomeničko proklestvo. Jedva je kroz stoljeća dočeko da na njega izvjesu domovinsku zastava i odnio ga vrag. Kažu da je puko pod teretom barjaka. Nije lako bit domoljub, veliki. Popravljen i napuknut sad nosi faculete da ga ne bi obalili.
Ne znam što bi stari iz Republike rekli na novitat da se u Gradu učinio i spomenik Držiću. Ne znam što bi rekli, ma ko da su ih poslušali i dum Marina smjestili da čuva zahode u teatru mu. Ne znam jesu li ga poslije avancali ili još izigrava Zorku.
Ništa bolje nije prošo ni veliki dotur Đuro Baglivi kojega su kolege sljednici smjestili u polumrak bolničkog hodnika đusto između ženskog i muškog zahoda u dubrovačkoj bolnici. Ni njega nije mimoišlo spomeničko proklestvo namijenivši mu čuvanje zahoda ko i velikome Marinu. Ako ga vista služi može barem gledat sapunice na televiziji.
Ko što je Grad kroz stoljeća branio cijeli batajun figura od svetoga Vlaha sa zidina i forteca, tako je devedeset i prve Grad obranila pojačana satnija branitelja kojima se gradska vlast na Brsaljama odužila spomenikom. Proklestvo ne bi bilo proklestvo kad bi i branitelje ostavilo na miru. Sudbina mu nije čuvat zahode, čak ni onaj zlatni gradonačelnički. Ovaj put se čuva spomenik, prvo stražari pa onda kamere. A spomenik ko da nije spomenik. Nijesu imali kud pa su mu dodali križ i grb, sad zbilja niko ne smije reć da je to jedno obično sranje od spomenika.
Najavilo naše gradsko čelništvo za uskršnjeg posjeta Ocu biskupu postavljanje spomenika Ivanu Pavlu II., Papi rimskom i to baš na Trg oružja, na mjesto šprengovanoga "osloboditelja" iz 1944. Moram priznat da ne razumijem zašto se spomenik Papi podiže baš na Trgu oružja, kakve veze ima Papa ili naša Crkva s tom lokacijom. Nikakve! Gruž, gdje su Papu umjesto u Grad odveli služit misu dobio je "civilni" spomen tog događaja, dio Gruške obale je nazvan po Ivanu Pavlu II. Papamobilom je Papa obišo i Grad, provezo se po Stradunu, blagosovio trznice i festanjule, puštio golubice pa je na zvonik postavljeno peču ploče. Toliko velike da me strah da ne prependa zvonik pa da ne postanemo ko i Pisa, grad s kosim tornjem.
Šalu na stranu, amaterski razmišljajući spomenik bi trebo bit sukladan prostoru u koji se postavlja, ili bi prostor trebo bit sukladan spomeniku. Prostor Trga (bez) oružja onakav kakav jest, ili onakav kakav se može očekivat, po ničemu nije sredina, atmosfera, okružje, ne znam kako bi to nazvo, svakako, nije nešto đe bi se Ivan Pavao II. komodno osjećo. Promet, đinđe, slike i "slike", tavolini i stočići, tende, suncobrani, klupe, 1 ili 2 topa, Šekijeve baklje, svakojake priredbe u i na Revelinu po ničemu ne odaju atmosferu duhovnosti u koju bi zahvalni pošteno postavili trajnu uspomenu svom duhovnom uzoru i ocu. E sad, možda će nazočnost spomenika Svetom Ocu produhovit cijeli prostor, ma čisto sumnjam, pogotovo ako ga bude projektiro isti ili slični autor ko na Brsaljama pa na Trgu oružja dobijemo još jednu LED kapunaru. Ko što neko ko je postavio onoliku spomen ploču na zvonik pojma nema o nečemu što se zove proporcija ili razmjer tako neko ko predlaže postavit spomenik Svetom Ocu na Trg oružja pojma nema što je Trg oružja ili nema pojma tko je to bio Papa Ivan Pavao II.
Someljerski bi se reklo, spomenik treba sljubit s prostorom u koji se postavlja! Ko za vraga u uskršnjem poslanstvu je sjedo i urbanistički ekspert koji je Dubravku na Pilama bio uredio sa slikarijama u francuskom stilu, francuske trobojnice, francuski soldati, čini mi se da je neđe iz kantuna virio i sam Napoleon, glavno slatko bili su kroasani. Kud ćeš boljega ugođaja od francuske kafane za vrata od Pila baš kud su Frančezi ušli u Grad pokorit Republiku. Koju Republiku ?? Srećom taj kvazi spomenik Frančezima kratko je trajo, prebriso ga je novi fit, ili opet dubrovačko proklestvo.
U čemu leži spomeničko proklestvo? Stari Dubrovčani su odma skoprili stvar. Ne podižu se spomenici iz zahvalnosti i časti onih u čiju se spomen podižu, već za račun i u interesu onih koji ih podižu. Podižući spomenike slavnima i zaslužnima najlakše se ogrebat o njihovu karizmu.
Ivan Pavao II., veliki hrvatski prijatelj nije zaslužio još jedan dubrovački šlamperaj. Uvjeren sam da bi mu najljepši spomenik bio poštivanje i u svakodnevnom životu provođenje onoga što je poručio za boravka u Dubrovniku i ostalim hrvatskim gradovima. A ako baš treba postavit spomenik kao fizički spomen njegove poruke za boravka u Dubrovniku, onda to treba učinit na mjestu dostojnom tog velikog čovjeka, a sutra sveca. Oni koji će odlučivat o mjestu i izgledu spomenika moraju bit svjesni opasnosti koja neumitno prati dubrovačke spomenike. Naučimo nešto od starih mudraca.
Post je objavljen 25.03.2008. u 00:05 sati.