Završena nošnja i put u Bosnu
Dugo nisam pisala. Mnošto događaja se zbilo, a vremena je premalo da stignem pisati.
Od kad smo stigli iz Češke mnogo se toga dogodilo. Bila je skupština društva, šivala
sam u međuvremenu malu dječju nošnju, počela mali dječji lajbek i konačno završila mušku
nošnju, zbog čega sam jako sretna. Već sam u nekoliko navrata pokazala slike nošnje u
izradi. Slikala sam sve osim šivanje gaća tj. muških hlača, no to nije bitno jer je njih
lako sašiti.
Slijedeći važan događaj u mom životu je bio osamnaesti rođendan moga sina, na kojeg je majka jako ponosna, a rođendan smo proslavili s jednom pravom feštom.
Potom je došao put u Bosnu. Krenuli smo u 17 sti 29. svibnja, ali smo imali gumi defekt, pa smo morali u garažu u Samobor, jer smo putovali busom od Samoborčeka. Šofer je bio ljubazan i odveo nas dok smo čekali u Lavicu na kavu. Tako da smo mi putovali u Bosnu preko Samobora. To nam je put odužilo za tri sata, ali inače je bilo sve supe. U hotel u Vitez smo stigli u 3 sata u jutro. U osam smo se probudili doručkovali i krenuli za Kraljevu Sutjesku. Posjetili smo samostan koji je na tom mjestu od 13-tog stoljeća. Tamo se nalazi muzej neprocijenjivih blaga, a to su stare knjige, spisi, sakralni predmeti i predmeti iz svakodnevnog života. U blizini se nalazi Bobovac, mjesto na kojem je bilo sjedište bosanskih kraljeva.
Slijedeće mjesto naše posjeta bilo je Kreševo, koje s Kraljevom Sutjeskom i Fojnicom čini centre duhovnog života srednjovjekovne Bosne, a održala su se zahvaljujći fratrima. Kreševo je mjesto koje ću pamtiti po specifičnoj bosanskoj arhitekturi, a gdje su očuvane stare građevine.
Iza toga smo se uputili u Fojnicu, gdje je muški zbor pjevao za vrijeme vjenčanja svečanu misu Prof. Bubice, našeg dirigenta. Nakon mise održan je koncert, ženskog i muškog zbora uz pratnju tamburaša.
Po završetku koncerta izašli smo van iz crkve, te svi skupa malo zaplesali
uz tamburaše. Župnik fra. Mirko nas je pogostio većerom, a nakon toga smo svi zajedno zapjevali uz naše tamburaše.
U nedjelju ujutro položili smo vijence na spomeniku palim borcima u središtu Viteza, te na spomeniku gdje je poginulo osmero djece od jedne granate. Bilo je dirljivo vidjeti šezdesetak ljudi u narodnim nošnjama, kako stoje oko spomenika u dubokoj šutnji i odaju počast nevinoj djeci.
Nakon toga smo krenuli u Novu Bilu. Ljudi su se začudili kad su vidjeli koliko nas ima, a svi smo bili u šestinskim narodnim nošnjama. Svečanoj misi na Duhove prisutstvovalo je preko tisuću ljudi, a možda i više. Opet je muški zbor pjevao misu, a nakon mise je slijedio koncert. Oduševljeni vjernici su pjevali s nama. Švelje su cijelo vrijeme izlagale svoje radove.
Slijedio je ručak, a nakon njega smo gledali film o ratnoj bolnici-crkvi, koji nas je sve potresao, tako da je većina ljudi i zaplakala. Najveći dojam na sve nas je ostavio fra Grebenar - Greba, kako on sam voli da ga nazivaju. To je čovjek koji je spasio mnoge ljude u ratu. Veseli nas što smo se slikali s njim za uspomenu na ovaj posjet. Na ovu turneju smo se odlučili zato da obnovimo sjećanje na vrijeme prije petnaest godina, kada su članovi našeg društva s humanitarnim konvojem išli u Novu Bilu. Tako je završila ova turneja.
