VETERNICA1

utorak, 29.01.2008.

Pepelnica

Pepelnica ili čista srijeda prvi je korizmeni dan pa ima naglašeno pokorničko značenje.Već je u 11. st. Bio običaj da se i biskupu kao i ostalom kleru nakon odlaska javnih grješnika pospe glava pepelom kao što je to bilo prije učinjeno nad glavama tih grješnika. Pepeo se dobivao od maslinovih grančica koje su bile blagoslovljene na Cvjetnicu prethodne godine.Pepeo služi kao znamen čišćenja.
Pepelnica se općenito smatrala nesretnim danom jer je tada navodno Lucifer bio izbačen iz neba.
U narodu je običaj na Pepelnicu ujutro temeljito oprati sve suđe i lonce od masti. Žene bi se preobukle u bijelo i modro (sve crveno u kući imalo se zamijeniti modrom bojom žalosti). Stari su djeci govorili: «deca do muvu vlovi bu kruva dobil»
Na Pepelnicu ujutro išla bi jedna djevojka od kuće do kuće; ušla bi u kuću sjela i šutjela. Gospodar joj je dao dar u krilo i ona je šuteći otišla. Bila je to premica (Pepelnica).
Vjerovalo se da ako se pepelom koji se na Fašnik u peći načini, a na Pepelnicu ujutro izgrne iz peći posipa zelje i repa da neće na nj doći gusjenice. Na Pepelnicu se ne smije peći kruh jer tada kruh ima «zločestu dušu»
Na čistu srijedu sveže se cubanka (ljuljačka) pred kućom o jedan veći dud ili orah.
Veže se ili od lanaca ili od debljeg konopca. Dolje se stavi daska ili vreća sa slamom i nato se sjedne. Ako netko nema drvo pred kućom poveže si cubanku o gredu od šupe. Najčešće se cubanke rade za djecu. «Cubaju» se pojedinačno ili u parovima, tako da jedan sjedne drugome u krilo, ali tako da su okrenuti jedan nasuprot drugog. Pri tome govore.»Kruška, jabuka, šljiva. Ljuljaju se međusobno naizmjenično. To se radilo zbog toga da bi im konoplja visoko narasla.

Fašnik ima velke oči i duge mustače
Pepelinica se dosmica okoli njega skače
Denes zeljem gibanica, zutra povrtnica
Tomu vam je semu kriva stara Pepelnica.


Prvih dana korizme, osobito na Pepelnicu provodio se u različitim krajevima Hrvatske običaj s elementima pokladnog. Naime mjestom je skupina ljudi vukla plug, a ponekad i simbolički zasijavala sjeme i skupljala darove. Bili su to tzv. orači. Obično su to bili muškarci no u nekim krajevima plug su vukle i žene. Obavezno su bili maskirani (obučeni u žensku odjeću s rupcima na glavi) i «mrčali su na čađu».
Namusani su crvenom bojom i brašnom. U ruci nose zvonce da se bolje čuje da orači (plovari) dolaze. Može ih biti i do 20. Prvi idu volari ili voli. Njih 4-6 vuku plug i ornice. Svi ulaze u dvorište zaoru tobož brazdu i tada orač ili plužić držeći plug govori: «Kuda plug vuče tuda tuča ne tuče.» Orač mora biti stariji obučen u žensko odijelo, na glavi mu rubac. Brada mu je od kudelje. Iza orača ide siječa obučen u žensko odijelo, ima velike brkove. Prebacio je plahtu preko sebe, a u plahti je pšenična pljeva. On sije pljevu za oračem. Čim se brazda odreže on govori: «Da budu dobri klasi i kukuruza, da bu dobro rodilo da lati budu velike i da seme bude dobro.» Pokraj volara ide biruš. Ranije je bio obučen u bijelo svečano narodno odijelo. Na glavi je imao svileni rubac, oko pasa crveni privezač (mašnu od baršuna). Kose su im od kudjelje, a u ruci nosi bič. Biruš puca bičem da se daleko čuje, ima lulu u ustima, puši i «tira» volove. I on je obučen u žensko odijelo i na glavi nosi maramu.
Pretpostavlja se da se «oranjem» zaziva dobar urod polja.
Među Bunjevcima u Bačkoj momci koji se nisu oženili vukli su panj «jer nisu bili vridni naći sebi ženu». Kad bi sreli djevojku koja se nije udala prislili bi je da poljubi panj. U Čabru, Gorskom kotaru mladići su vukli dasku na kojoj su napravili lutku. Kad bi dasku dovukli pred kuću «starog dečka» tražili bi ga da plati vino; ako odbije, ostave mu lutku na vratima. Staru bi lutku na ogradi na Pepelnicu zatekla i neudana djevojka u Hrvatskom zagorju, a u Prelogu u Međimurju našla bi proklijalu repu.

Četvrtak poslije pepelnice naziva se još i «lakomi četrtek» jer djeca na taj dan pojedu sve što je mrsno ostalo iza poklada.

Ja se kajem Bože mili od svakoga grijeha moga,
Moje srce gorko cvili, jer uvrijedih tebe Boga
Milosrđe tvoje veće nego moje sve krivine
Tvoja milost pustit neće skrušen grešnik da pogine.
Ja te ljubim, dobri Bože, iz dna srca ljubi tebe
Što mi više duša može, više nego samog sebe.

Fašnik iliti poklade

Termin fašnika mijenja se u odnosu na dan slavljenja Uskrsa ( Uskrs se slavi na prvu nedjelju nakon prvog mladog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija).
Kakvo je vrijeme na fašnik takvo će biti i tijekom cijele korizme.
Če o fašniku ide godina bu pažula ali bu sadje pišivo. (Ako na fašnik pada kiša biti će graha no biti će pišljiv).
Poklade (karneval, mesopust, fašnik) imaju svoje pogansko podrijetlo. U proljeće pada početak radova u vinogradima i poljima pa su uz to bile vezane pijanke sa svečanostima probuđenog proljeća.
Današnje maskiranje o pokladama oponašanje je poganskog vjerovanja i običaja izvedeno na pogrešan način i bez smisla koji je fašnik imao u doba nastanka. Fašnički obred nošenja maski u određeno godišnje doba nastao je iz vjerovanja da se nošenjem strašnih maski uz prikladno pjevanje, molitve i žrtvene darove istjeruju iz zemlje zli duhovi zime, pa tim pomaže povratak dobrih duhova ljeta.
Vjerski običajni obredi pogana u kultu Sunca bili su vezani uz prirodne mijene kroz godinu. Godišnje doba iz prijelaza zime u proljeće u vedsko doba nazivalo se POKALANDE. Ime je sastavljeno od tri riječi spojene u jednu. Riječ POKA znači poslije, Riječ KALA znači led i riječ LANDA znači polje. Doslovno prevedeno na naš jezik riječ POKALANDA znači POLJE POSLIJE LEDA. Tu drevnu riječ mi smo iskrivili u POKLADE. Unutar poklada održavaju se obredi FAŠNIK ili obred šibe, KRABULJENJE ili obred maski i MASKENBAL ili ples pod maskama kao završna svečanost obreda poklada. Krabulja je maska načinjena od kore drveta. Njezin naziv ima osnovu u prajeziku; kovanica je od dvije riječi KHORA i BULJA. Drevnu riječ KHORA mi danas nazivamo kora a riječ BULJA znači gledati li buljiti. Još i danas znamo reći kad se netko u nešto zagleda «Što buljiš?».
Narod je u pokladnom tjednu svakom danu dao posebno ime uz koje i danas postoje vjerovanja. Tako se npr. na «Vrteću sredu» ne smije po kući raditi nikakav posao prilikom kojeg bi se bilo što okretalo (vrtelo) npr. kod predenja okretati vreteno jer bi u tom slučaju blago (stoka) dobilo padavicu a ljude bi boljela glava. Ako se prede na «Kurtasti» petek biti će izmjereno i odrezano platno prekratko te se je govorilo «da je pes meru zel» odnosno da ga nema dovoljno za odjevni predmet za koji je iskrojeno. Ako bi se pak prelo u subotu, miš bi predivo još na polju pojeo.

Bilo kako bilo vrijeme poklada je za mnoge možda i najljepše doba godine, jer tada mogu ispoljiti svoje pravo ja, ludirati se bez da im netko to zamjeri. Od davnina maškare obilaze selo, domaćini ih daruju darovima (novac, jaja, krafne).
Poznati su u nas mnogi karnevali, no možda najpoznatija vjerojatno je «Fašnička republika» u prekrasnom gradu Samoboru. U Velikoj se Gorici također iz godine u godinu održava sve bogatija «Fašnička spelancija».
Danas riječ karneval označava maškaranje u primorskim gradovima naše zemlje, a fašnik u kontinentalnim.

utorak, 22.01.2008.

Običaji tkanja – od lana i konoplje do narodne nošnje

Siječanj je obično snježan mjesec kada nema radova u polju - to su vrijeme žene obično koristile za tkanje kako bi u proljeće, a napose za Uskrs njihovi ukućani i cijela obitelj zasjali u novom ruhu.
Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji). Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele). Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm. S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike. Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo. Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu. Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu. Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.
Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s dvije noge brzim tempom udarali po ručici lana.
Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI koja ima za ulogu uklanjanje POZDRa odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU, gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih kučine. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.
Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala. Starije žene su uprele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20. stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predio od kučina za potku. Jednom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu u klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.

Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili smo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Rada su se održavala prela. Tu bi se uz šalu i veselje, pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to i odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba, udaja.

Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.

Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni.
Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomično izbijelili luženjem (obično luženjem u parenica,a; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.
Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene „mosure“ zbog snovanja osnove, ili na cijevi, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.
Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.
Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja i kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadalo je u prvom redu proizvodnja obuće tj. određenog tipa opanaka PREPLETAŠA.
Očišćenu svježu kožu sa zaklane životinje posuli su solju ili smjesom pepela, čađe i kukuruznog brašna radi izvlačenja vlage.
Nakon toga su je sušili razapetu na plotovima, zatim bi ostrugali dlaku te krojili od tako pripremljene kože opanke, čizme, remenje, bičeve, konjsku ormu, sedlo.
Ovčje runo služilo je za izradbu kožuha i prekrivača.
Umjesto čarapa nosili su obojke.
Žensku odjeću su dopunjavale pamučne bijele dokoljenice (ŠTRUMFI) katkad vezane ispod koljena crvenim vrpcama (zbog tih su vrpci dečki nosili ogledalca na opancima). Ili pak čarape ispletene od šarene vune (lačice) te opanci. Kitili su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. đunđ, nizovima koralja (kraluši) te opanci. Kitili su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. đunđ, nizovima koralja (kraluši), srebrnim novcem (CVANCIGE) te brojnim brokatnim vrpcama – u narodu još uvijek postoji izreka ako se jako nakitiš „nakitila si se ko Ruševlanka, se si po sebe pokvačila“.
Starije žene nosile su preko kapice rubac (peču) ukrašenu cvjetnim motivima.

Posebna je priča sa kuhinjskim krpama tzv. zidnjacima koje su obično stavljane iznad štednjaka ili već na neko prigodno mjesto u kuhinji. Vezen su običnim koncem na bijelom platnu. Konac je bio crne boje kod tužnih poruka, crvene za ljubavne poruke, plave ili pak kombinacija boja. Slike su se „Preslikavale“ na način da se na izvezenu krpu stavilo bijelo platno, uzela bi se aluminijska žlica koju bi namazali mašću ili je protrljali po kosi. Tako „pripremljena“ žlica bi na čistom platnu ostavljala zapis poput indigo papira. Donosimo Vam natpise sa kuhinjskim krpa koje smo sakupili:
Ljubavne:
Ovo cvijeće nek nam kuću krasi d se naša ljubav ne ugasi.
Sjećaš li se na jezeru tihom ono veče izjavih ti ljubav i pođosmo put sreće.
Sreća je kao cvijeće, prolazi i vratit se neće.
Pjesmom sad kroz život kreni.
Dragi mužu točan budi u 12 sati ne dođeš li točno ja ću drugog zvati.
Oj Anice duo moja medena su usta tvoja.
Ljubi dragi samo mene za tobom mi srce vene.
Bijeli golub Pepeljugi priča da će skoro vidjet kraljevića.
Dimnjačaru đavolje stvorenje ne diraj me zagorjet će pečenje.
Kuhanje:
Kuharica malo vrijedi ako kuha a ne štedi.
Kuharice zlato moje tebe jelo hvali tvoje.
Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac.
Kuharice skuhaj ručak fino pa ćeš dobiti novaca za kino.
Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj.
Objed skuhan sve u šali al će mužić da ga hvali.
Hrvat gosta rado prima s njime dijeli sve što ima.
Higijena:
Umi se svakog dana, nemoj biti neoprana.
Čistoća je pola zdravlja.
Dobro jutro.
Duhovne poruke:
Anđele moj blagi moj čuvaru dragi.
Isuse i Marijo, molite za nas.
Dječje:
Ljubav nije šala kad su srca mala.
Mladost je radost.

Nešto kasnije u trgovina su se mogle kupiti tiskane krpe (zidnjaci) koje su se također stavljale na određena mjesta u kuhinji.
Postojale su tkane krpe koje su stavljali iznad bračnih kreveta.

U dugim zimskim noćima žene su tkale platno i radile ručne radove (stihovi poznate pjesme kažu. «dugo u noć u zimsku bijelu noć, moja mati bijelo platno tka…»


Predmeti bogato ukrašeni svilom, pismom ili vunom nisu se upotrebljavali u svakodnevnom životu već za određene svetkovine, crkvene blagdane, nedjeljom na svadbama i ostalim pučkim svečanostima.
Ukrašavanje tekstila bio je isključivo ženski posao. Umijeće tkanja i vezenja prenosilo se s koljena na koljeno (djevojčice su obično u 10 godini života počinjale učiti tehniku tkanja i vezenja).
Uzorke, fele i mustre spisavale su se na masnom papiru («paperu»). Neki su motivi imali simboličko značenje; npr. ruža predstavlja djevojku a cvijeće i grane simboli su mladosti. U vezu je prevladava crvena boja kao znak mladosti veselja i plodnosti koja ujedno, po vjerovanju privlači sreću i štiti od uroka.
Prelje i vezilje imale su svoje posebne svetke i običaje i znale su točno kad se smije, a kada se ne smije tkati, presti i vesti. Tako se nije smjelo tkati presti niti vesti na sv. Barbaru, sv. Luciju, Kvatre i Veliki Petak.
Prelo se od kasne jeseni do ranog proljeća tj. do kada se nije odlazilo u polje. U tom razdoblju čule su se udaljene stupe do kasno u noć, a već ranom zorom odjekivale su trlice.
Narodne su se nošnje ukrašavale bogatim i raznovrsnim čipkama. No ne samo narodne nošnje već i ručnici, stolnjaci i ostali uporabni predmeti. Čipka se izrađivala raznim tehnikama kao što su: čipka na batiće, heklana, necana (mrežasta), gužvana (tkana), šupljana dok se u posljednje vrijeme najviše rabi strojno izrađena čipka.
Čipka se kao ukrasni dodatak na narodnoj nošnji javlja krajem 19 i početkom 20.st. i uvijek je izražavala (osim nakita) imovinski status nositelja. Prišivala se na ivice rubača i zaslona a mogla se okomito umetnuti u uzdužne nabore na rubačama.
Ženska se nošnja sastoji od:
- podrubačka i podoblačka (podsuknje)
- rubače-suknje skupljene u struku i složene u krupnije ili sitnije nabore
- oplečka- bluze sa širokim ili švabice s uskim rukavima
- fertuna –zaslona (pregače)

Djevojke su u vrlo svečanim prigodama nosile na glavi parte koje su bile ukrašene čipkom perlicama, trepetljikama i vrpcama. Nakon udaje žena kosu pokriva kapicom ili poculicom te pečom (rupcem) od domaćeg platna. U svečanim su prigodama žene nosile ukrase od šarenih kupovnih vrpci i nakit (tzv. «đunđ») od crvenih koralja, raznobojnih perli te škude i krune. Na nogama su nosile opanke.

Muška nošnja:
- rubača –muška košulja sa širokim rukavima i malim kraglinom
- donji dio – gaće

Na glavi su nosili crni šešir, ponekad i šubare, na nogama čizme ili opanke. U svečanim su prigodama nosili «podguticu» (ukras od kupovne vrpce složen u dva ili četiri pera ukrašen perlicama, koju se smatra pretečom današnje kravate).

Običaji tkanja – od lana i konoplje do narodne nošnje

Siječanj je obično snježan mjesec kada nema radova u polju, utihnu svadbena zvona, prođu blagdani. To su vrijeme žene obično koristile za tkanje kako bi u proljeće, a napose za Uskrs njihovi ukućani i cijela kuća zasjali u novom ruhu.

Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji). Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele). Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm. S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike. Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo. Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu. Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu. Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.
Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s dvije noge brzim tempom udarali po ručici lana.
Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI koja ima za ulogu uklanjanje POZDRa odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU, gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih kučine. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.
Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala. Starije žene su uprele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20. stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predio od kučina za potku. Jednom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu u klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.

Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili smo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Rada su se održavala prela. Tu bi se uz šalu i veselje, pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to i odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba, udaja.

Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.

Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni.
Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomično izbijelili luženjem (obično luženjem u parenica,a; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.
Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene „mosure“ zbog snovanja osnove, ili na cijevi, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.
Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.
Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja i kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadalo je u prvom redu proizvodnja obuće tj. određenog tipa opanaka PREPLETAŠA.
Očišćenu svježu kožu sa zaklane životinje posuli su solju ili smjesom pepela, čađe i kukuruznog brašna radi izvlačenja vlage.
Nakon toga su je sušili razapetu na plotovima, zatim bi ostrugali dlaku te krojili od tako pripremljene kože opanke, čizme, remenje, bičeve, konjsku ormu, sedlo.
Ovčje runo služilo je za izradbu kožuha i prekrivača.
Umjesto čarapa nosili su obojke.
Žensku odjeću su dopunjavale pamučne bijele dokoljenice (ŠTRUMFI) katkad vezane ispod koljena crvenim vrpcama (zbog tih su vrpci dečki nosili ogledalca na opancima). Ili pak čarape ispletene od šarene vune (lačice) te opanci. Kitili su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. đunđ, nizovima koralja (kraluši) te opanci. Kitili su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. đunđ, nizovima koralja (kraluši), srebrnim novcem (CVANCIGE) te brojnim brokatnim vrpcama – u narodu još uvijek postoji izreka ako se jako nakitiš „nakitila si se ko Ruševlanka, se si po sebe pokvačila“.
Starije žene nosile su preko kapice rubac (peču) ukrašenu cvjetnim motivima.

Posebna je priča sa kuhinjskim krpama tzv. zidnjacima koje su obično stavljane iznad štednjaka ili već na neko prigodno mjesto u kuhinji. Vezen su običnim koncem na bijelom platnu. Konac je bio crne boje kod tužnih poruka, crvene za ljubavne poruke, plave ili pak kombinacija boja. Slike su se „Preslikavale“ na način da se na izvezenu krpu stavilo bijelo platno, uzela bi se aluminijska žlica koju bi namazali mašću ili je protrljali po kosi. Tako „pripremljena“ žlica bi na čistom platnu ostavljala zapis poput indigo papira. Donosimo Vam natpise sa kuhinjskim krpa koje smo sakupili:
Ljubavne:
Ovo cvijeće nek nam kuću krasi d se naša ljubav ne ugasi.
Sjećaš li se na jezeru tihom ono veče izjavih ti ljubav i pođosmo put sreće.
Sreća je kao cvijeće, prolazi i vratit se neće.
Pjesmom sad kroz život kreni.
Dragi mužu točan budi u 12 sati ne dođeš li točno ja ću drugog zvati.
Oj Anice duo moja medena su usta tvoja.
Ljubi dragi samo mene za tobom mi srce vene.
Bijeli golub Pepeljugi priča da će skoro vidjet kraljevića.
Dimnjačaru đavolje stvorenje ne diraj me zagorjet će pečenje.
Kuhanje:
Kuharica malo vrijedi ako kuha a ne štedi.
Kuharice zlato moje tebe jelo hvali tvoje.
Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac.
Kuharice skuhaj ručak fino pa ćeš dobiti novaca za kino.
Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj.
Objed skuhan sve u šali al će mužić da ga hvali.
Hrvat gosta rado prima s njime dijeli sve što ima.
Higijena:
Umi se svakog dana, nemoj biti neoprana.
Čistoća je pola zdravlja.
Dobro jutro.
Duhovne poruke:
Anđele moj blagi moj čuvaru dragi.
Isuse i Marijo, molite za nas.
Dječje:
Ljubav nije šala kad su srca mala.
Mladost je radost.

Nešto kasnije u trgovina su se mogle kupiti tiskane krpe (zidnjaci) koje su se također stavljale na određena mjesta u kuhinji.
Postojale su tkane krpe koje su stavljali iznad bračnih kreveta.

U dugim zimskim noćima žene su tkale platno i radile ručne radove (stihovi poznate pjesme kažu. «dugo u noć u zimsku bijelu noć, moja mati bijelo platno tka…»


Predmeti bogato ukrašeni svilom, pismom ili vunom nisu se upotrebljavali u svakodnevnom životu već za određene svetkovine, crkvene blagdane, nedjeljom na svadbama i ostalim pučkim svečanostima.
Ukrašavanje tekstila bio je isključivo ženski posao. Umijeće tkanja i vezenja prenosilo se s koljena na koljeno (djevojčice su obično u 10 godini života počinjale učiti tehniku tkanja i vezenja).
Uzorke, fele i mustre spisavale su se na masnom papiru («paperu»). Neki su motivi imali simboličko značenje; npr. ruža predstavlja djevojku a cvijeće i grane simboli su mladosti. U vezu je prevladava crvena boja kao znak mladosti veselja i plodnosti koja ujedno, po vjerovanju privlači sreću i štiti od uroka.
Prelje i vezilje imale su svoje posebne svetke i običaje i znale su točno kad se smije, a kada se ne smije tkati, presti i vesti. Tako se nije smjelo tkati presti niti vesti na sv. Barbaru, sv. Luciju, Kvatre i Veliki Petak.
Prelo se od kasne jeseni do ranog proljeća tj. do kada se nije odlazilo u polje. U tom razdoblju čule su se udaljene stupe do kasno u noć, a već ranom zorom odjekivale su trlice.
Narodne su se nošnje ukrašavale bogatim i raznovrsnim čipkama. No ne samo narodne nošnje već i ručnici, stolnjaci i ostali uporabni predmeti. Čipka se izrađivala raznim tehnikama kao što su: čipka na batiće, heklana, necana (mrežasta), gužvana (tkana), šupljana dok se u posljednje vrijeme najviše rabi strojno izrađena čipka.
Čipka se kao ukrasni dodatak na narodnoj nošnji javlja krajem 19 i početkom 20.st. i uvijek je izražavala (osim nakita) imovinski status nositelja. Prišivala se na ivice rubača i zaslona a mogla se okomito umetnuti u uzdužne nabore na rubačama.
Ženska se nošnja sastoji od:
- podrubačka i podoblačka (podsuknje)
- rubače-suknje skupljene u struku i složene u krupnije ili sitnije nabore
- oplečka- bluze sa širokim ili švabice s uskim rukavima
- fertuna –zaslona (pregače)

Djevojke su u vrlo svečanim prigodama nosile na glavi parte koje su bile ukrašene čipkom perlicama, trepetljikama i vrpcama. Nakon udaje žena kosu pokriva kapicom ili poculicom te pečom (rupcem) od domaćeg platna. U svečanim su prigodama žene nosile ukrase od šarenih kupovnih vrpci i nakit (tzv. «đunđ») od crvenih koralja, raznobojnih perli te škude i krune. Na nogama su nosile opanke.

Muška nošnja:
- rubača –muška košulja sa širokim rukavima i malim kraglinom
- donji dio – gaće

Na glavi su nosili crni šešir, ponekad i šubare, na nogama čizme ili opanke. U svečanim su prigodama nosili «podguticu» (ukras od kupovne vrpce složen u dva ili četiri pera ukrašen perlicama, koju se smatra pretečom današnje kravate).

petak, 18.01.2008.

Tjedan molitve za jedinstvo kršćana

Od 18-25. siječnja održava se u sjevernom dijelu Zemljine hemisfere tjedan molitve za jedinstvo kršćana.
To je vrijeme još 1908.g. predložio Paul Watson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana „Katedre svetog Petra“ (nakon liturgijske reforme u Katoličkoj crkvi slavi se 22 veljače) i blagdana „Obraćenja svetoga Pavla“. Na južnoj Zemljinoj polutki, gdje je siječanj blagdansko vrijeme, Crkve često Molitvenu osminu prakticiraju u koje drugo doba godine, najčešće oko blagdana Duhova (kako je preporučio pokret „Vjera i ustrojstvo“ još 1926.g.). Tjedan molitve organiziraju zajednički dvije „krovne“ kršćanske institucije u Europi: katoličko „Vijeće europskih biskupskih konferencija“ (CCEE, utemeljeno 1971.g.) i Konferencija europskih Crkava (KEK, utemeljena 1959.g. sa sjedištem u Ženevi koja okuplja gotovo sve ostale Crkve u Europi).

«Neznanje o ukupnoj međuovisnosti nije naudilo samo prirodnom okolišu nego i ljudskom društvu. Umjesto da se brinemo jedni za druge napore za ostvarenje sreće uglavnom ulažemo u utrku za sebičnom materijalnom potrošnjom. Toliko smo ogrezli u tom nastojanju da i nismo svjesni koliko smo zanemarili osnovne ljudske potrebe za ljubavlju, obzirnošću i toplom riječju. (Dalaj Lama) Naši su stari zapisali u mudre knjige: «Daj mi Bože da nema ni mene ako nema nekoga kraj mene, jer čovek sam je ko okleštreno drevo.»

Jer «ne možemo se više pozivati na nacionalne, rasne ili ideološke prepreke a da time ne izazovemo destruktivne posljedice. Uvažavanje tuđih interesa očito je najbolji oblik da se ostvari vlastiti interes… Međuovisnost je temeljni zakon prirode, a temelj svake religije su dobrota i suosjećanje. Razvijemo li osjećaj poštovanja spram drugih i skrbimo li se za njihovo blagostanje slabjet će i naša sebičnost koja je u osnovi svih problema. To će u nama učvrstiti ljuba koja je prirodni izvor sve dobrote. .. Ljudima je dana prekrasna inteligencije ali njoj nije svrha razaranje nego stvaranje….» (Dalaj Lama)
To možda najbolje opisuju stihovi Grigora Viteza:
«Domoći će se ljudi svemirskih meta
i uspostaviti putove od planeta do planeta
samo će još preostati da se uspostavi
najdalji put ovoga vijeka – od čovjeka do čovjeka.»

Sjećam se jedne priče o neslozi:
«Sinovi nekog oca bili su nesložni. Otac se dosjeti jadu: reče im neka mu donesu svežanj prutova. Dade im sve prutove zajedno i naredi im da ih pokušaju razlomiti. Budući da to nisu mogli otac razveže svežanj i drugi put im dade po jedan prut. Jedan su prut s lakoćom slomili te im otac reče: Tako ćete i vi djeco biti nesavladivi za neprijatelje budete li složni; ako se pak budete svađali biti ćete lako savladani.»

Na Zemlji možete izgraditi i vlastiti raj i vlastiti pakao. Kada odlučite srce ispuniti životnim dobrom i okrenuti leđa svađi i sitničarenju odabrali ste život u raju na Zemlji. Jer raj nije gore, raj (ili pakao) u srcu je svakog čovjeka.
«Tko želi rat bio mu u kući. Tko vjetar sije buru će žeti.»
«Od dobre volje ništa bolje.»
«Ne sij sine moj u brazde nepravde da ne požanješ sedmerostruko.» (Biblija)

Blagdan svetog Vinka, đakona i mučenika - Vincekovo

Mnogi smatraju da je upravo na Vincekovo, odnosno 22. siječnja "službeni" početak godišnjeg vegetativnog ciklusa vinove loze - sokovi će, znači, ubrzo poteći trsom. Obično si tog dana vinogradari zažele sretnu novu vinogradasrsku godinu. Vinogradari će na Vincekovo krenuti u "gorice" i prigodnim ceremonijalom zaželjeti da ovogodišnja berba bude uspješna. Sa svojim pajdašima odlaze u vinograde gdje gazda odreže nekoliko grančica loze, koje će se držati na toplome i kada propupaju navijestiti će vinogradarsku godinu. Trs se obredno škropi (»krsti starim vinom») koje je posvećeno na 27. 12. na blagdan sv. Ivana. Na njega se objese kobasice, sve u želji za što rodnijom godinom.
Pri tom se moli:

Dragi Bog čuvaj trsa mog
evo ti zrelog vina da bu dobra godina
Oblake razmakni sunce primakni
mraza zgoni na tuču zvoni
Se bum obdelalda bi v jesen popeval
rozgvu si bum zel i vu vodu del.
Sveti Vincek pokaži svetu kak bu vu novom letu.


Iz ceremonijala:
"Došlo je doba da prekinemo tu zimsku muku, samo v kleti piti i nikaj ne delati. Zato te sad z ovim vinom bumo zalijali, da ti damo vinsku duhu i naj ovo letu na sramotu biti, nek da si rodil br tak kak lani" - nagovarao je meštar trseka, upozoravajući ga da "grozdje mora biti veliko kak ovi špeki i rebra s kojima smo te nakitili i nek ga ima tolko kak ovih klobasov kaj smo ti ih obesili".
"Trsek moj, zbudi se, dugo si spal, od Miholja do Vinceka niš nam nisi dal! Dojdi k sebi, dugo si spal, kaj bi nam v jesen puno roda dal!"
To su stihovi kojima započinje ceremonijal blagoslova vinograda u povodu blagdana njegova zaštitnika svetog Vinka pred klijetima i vinogradima.

Prigodnim pjesmama veselje se nastavlja u klijetima i vinskim podrumima uz slasne zalogaje i domaće vino. Pjeva se:
«Napijmo se vinca mi, da veseli bud’mo svi
Koji nam god prigovori , nek mu vino ne rodi
Nek si pije vodu sam, neg ga s njom bude sram,
Dobro to vince pri srdcu godi, blažene lozice ne kojih rodi
Sad pijmo ga dokle nam ga je
Za zdravlje onog koji nam ga daje.»

Poznato je da se u samo jednom nacionalnoj himni na svijetu spominje vino. To je naša hrvatska himna «Lijepa naša» čiji stihovi kažu:
«Vele gore, vele ljudi, rujna lica rujna vina
Silni gromi, silni udi, to je naša domovina.»

Sveti Antun opat -Jantolovo

Sveti Antun smatra se ocem monaštva. Zaštitnik je domaćih životinja, svinjara i grobara. Narod mu se molitvom obraća kod kožnih bolesti.

U mjestu Dvorišće (župa Viduševec, kraj Gline) povrh kojeg se nalazi crkva posvećena svetom Antunu Padovanskog zabilježen je običaj licitacije povodom blagdana sv. Antuna opata tvz. Jantolovo.

Naime u nedostatku novca kojim bi darovali crkvu povodom blagdana mještani, vjernici, su donosili darove u naturi (buncek, kobase, jaja, žito, sir, ..). Zapravo su se već prilikom kolinja određivali darovi (obavezno lijeva noga s urezanim križem, špek i dr.).

Darovi sv. Antunu bi se sakupili i licitirali (prodavali) nakon svete mise. Dobiveni novac koristio se i dan danas se koristi za dobrobit župe. Običaj je poznat od davnina, ponovno je obnovljen 1998.g. na inicijativu mještana.

Jednako tako sve do blagdana sv. Antuna Opata pjevaju se Božićne pjesme, a crkva je okićena.

	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (8)
Travanj 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv