 |
|
|
|
 |
|
||
 |
blog :: arhiv :: o nama :: ostalo |
|
|
 |
|||
 Mali otok velikog prevođenja
 Ovu knjigu još nisam pročitao, ali svima onima koji su ju jedva čekali, htio bih najaviti kako izlazi za par dana. Dakle, radi se o prijevodu romana Andreje Levy "Mali otok" (eng. "Small Island"). Ta knjiga osvojila je Orange nagradu za književnost 2004. godine, ali tek tri godine kasnije objavljuje ju Algoritam na hrvatskom jeziku. Dakle, radnja je smještena u 1948. godinu, nešto nakon Drugog svjetskog rata. Gomila emigranata s Kariba seli se u London, a među njima i Jamajčanin Gilbert Joseph, sa svojom suprugom Hortense, te se susreću s mnogim problemima koji su pratili i ostale useljenike. Izaći se u sklopu nove Algoritmove biblioteke "Andrea Zlatar vam predstavlja", koja je u samo nekoliko mjeseci koliko postoji objavila pet vrhunskih i svjetski poznatih romana. Imat će 436 stranica, tvrdi uvez, a prijevod će biti zasluga Marka Kovačića, dok je ilustraciju (slika) izradio, kao što je i mnogo puta prije za biblioteku prethodnicu "Zlatko Crnković vam predstavlja", Nenad Martić. Jedva čekam da ju nabavim i pročitam. ;-) Boris Život kakav ne bi trebao biti
 Kako je kraj školske godine blizu, na radnom stolu mi se nagomilalo predmeta koje bih trebao učiti, ali pokraj svega toga bila je i jedna knjiga pisca zanimljivog imena - pazite sad ovo! - Vidiadhur Surajprasad Naipaul. Naravno, uzeo sam knjigu, i sve ostalo stavio na čekanje. Knjizi je naslov "Pola života".Privuklo me najprije to što je bila na njoj neka velika sjajna naljepnica na kojoj je pisalo kako je Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2001. godine. Inače se klonim knjiga koje su bile nagrađene Nobelovom nagradom, jer obično razvlače svoju nezanimljivost zapletom. No, isto tako sam se sjetio kako su u nekoj emisiji, pretpostavljam kako je to bilo Pola ure kulture, pričali o jednom drugom romanu istog autora "Kuća za g. Biswasa" te ga pohvalili na sva usta. Radi se o Indiji u dvadesetom stoljeću, taman na kraju kolonijalizma, gdje Willy Chandran izgara od želje za životom ispunjenim velikim dostignućima. Njega progoni prošlost; njegova obitelj već je generacijama unutar svojih kastinskih granica. Ali on želi promjenu, već kao mladić odlučivši oženiti pripadnicu neke niže kaste. Svojim buntovnim razmišljanjima osvrće se na život svoga oca, svećenika koji nikada nije uspio spoznati svrhu života, a koja je pak njemu nadohvat ruke, ili barem on tako misli. V. S. Naipaul u jednom trenutku ubacuje lik Ane, kojoj je Afrika domovina, i cijela radnja kreće vrtoglavo se zapetljavajući, dok je kraj gotovo iznenađujuć (to kažem jer je čitatelj u tom trenutku spreman na sve). Kako i piše na stražnjim koricama, knjiga se bavi općim ljudskim problemima (a takve su i obično one koje dobiju Nobelovu nagradu) poluživota, odnosno nepostizanja sreće življenjem i nemogućnosti da se ta ista situacija poboljša zbog nekih vanjskih utjecaja, a najčešće su to ljudi koji svojim predrasudama misle da nastavljaju tradiciju, no jedino što zapravo rade je kaljanje iste. ;-) Boris Veliki povratak Zagorkine "Gordane"
 Poznata nakladnička kuća Školska knjiga, koja je oblikovala generacije čitatelja, odlučila je na svojim internetskim stranicama javiti skorašnji izlazak serije od dvanaest romana vjerojatno najpoznatije hrvatske spisateljice iz prve polovice dvadesetog stoljeća – Marije Jurić Zagorke. Naravno, radi se o serijalu "Gordana – kraljica Hrvata". Taj ogroman roman izlazi tek u prosincu ove godine, ali i to će brzo. Do sada, u izdanju Školske knjige je izašlo nekoliko njenih romana, među ostalima i svih sedam knjiga "Gričke vještice", dvije knjige "Jadranke" i "Kći Lotršćaka". Sve je započelo (ako se ne varam) na Interliberu 2004. godine, kad je predstavljena ta nova biblioteka, koja se nakon toliko godina napokon drznula izdati djela ove hrvatske spisateljice. Naime, dugo vremena, djela Marije Jurić Zagorke bila su smatrana šundom i nekvalitetnom prozom, a ona sâma bila je optuživana da je krivotvorila hrvatsku povijest, sve dok mnogi nisu stali u njenu obranu, naglašavajući važnost jednog pravila kod pisaca zvanog licentia poetica, što znači kako je mogla (a i morala) promijeniti neke manje važne događaje i likove u svrhu pisanja književnih djela. Ovoga puta osvrnula se na srednjovjekovnu Hrvatsku, začinivši zaplet ljubavlju i spletkama onako kako je samo ona znala. Devet tisuća stranica raspoređenih u dvanaest knjiga koštat će gotovo dvije tisuće kuna, što je prema mome mišljenju malo preskupo, ali nadajmo se kako će knjižnice ubrzo otkupiti ova lijepa, crna izdanja (i, iako nisam baš ljubitelj sladunjavih romana, nadam se kako ću stići barem nešto pročitati prije negoli odem na fakultet). ;-) Boris Kratka priča biranih riječi
 Nešto prije posljednjih zimskih praznika, u rukama mi se našla knjiga Emily Ovenden nazvana prigodno Vulpes Vulpes. Možda će nekima Emily Ovenden biti poznata preko srednjovjekovne skupine Mediaeval Baebes, a drugima preko poznatih roditelja – ruralističkih slikara – Annie i Grahama Ovendena. Zapravo je i Annie imala svoj udio u ovoj knjizi jer je svojim crtežima uspjela opisati mističnu atmosferu koja se proteže Emilynim biranim riječima kroz radnju.Otkuda ja dolazim, san može imati različita značenja. Uglavnom, radi se o Carlu, čovjeku koji već neko vrijeme sa svojom suprugom ima hladan odnos, a ona ga polagano odbija. No nešto u njemu traži životno uzbuđenje, a zna kako u svakodnevici svoga života to neće naći. Zato jedne noći u baru upoznaje lijepu i zavodljivu neznanku, koja ga gotovo odmah uspije pridobiti. No on niti ne sluti kakve će to posljedice imati. Kroz omamljene oči, zamišljao je da vidi kako se njeno tijelo mijenja i savija, i činilo se kako je počela galopirati na sve četiri. Ova priča, u kojoj se miješa stvaran život sa snovima i bizarnostima, svidjela se i Joanne Harris, koja je za nju rekla: "Vulpes Vulpes je apsolutno predivna knjiga, volim priču, koja je mračna i poetična basna i ilustracije su onoliko dobre koliko sam se samo nadala da će biti." Osim ove knjige, Emily Ovenden je napisala i roman The Ice Room, čija prva tri poglavlja možete pročitati ovdje. Knjigu Vulpes Vulpes izdaje engleska izdavačka kuća Aznet Publishing. Uživajte i veselo! ;-) Boris Crno i bijelo (Something new)
 Da malo razbijem niz ozbiljnih knjiga i predstava, predstavljam vam jedan lepršavi filmić. :)Crno je Kenya- ozbiljna radoholičarka koja konkurira za starijeg partnera u jednoj uspješnoj tvrtki. Većinu svog života provela je pokušavajući udovoljiti zahtjevnoj majci, penjući se na poslovnoj hijerarhijskoj ljestvici i sastavljajući Popis stvari koje Kenya ne voli (među njima su psi, kukci, planinarenje i crvena boja). S obzirom na moj status strastvene popsič-sastavljačice, nisam mogla odoljeti nabacivanju brzopoteznog Popisa stvari koje Kenya nema: smisao za humor nijednu boju u garderobi/stanu/životu osim bijele, crne i bež slobodno vrijeme dečka Zaplet se gradi upravo oko zadnje stavke. Jer, umjesto kakvog uspješnog crnog biznismena (naravno da Kenya ima popis svih karakteristika idealnog muškarca, što ste uopće mislili?), u njen život ulazi Brian, druga polovica naslova filma. On sasušenu šikaru može preobraziti u rajski vrt, pristupačan je i nesputan, ima prekrasnog zlatnog retrivera i... svijetlu kožu i kosu. Izrazito svijetlu. Dijametralno suprotno od onog što Kenya priželjkuje. Međutim, s vremenom on razbija njen ne-dirajte-me stav i uspije je natjerati da zastane i pomiriše... mediteransku lavandu. Za pola sata imamo sretan ljubavni par, ali tad se pojavljuje novi lik- dr. Mark Brockton, kojeg Kenyini roditelji smatraju savršenim potencijalnim zetom... Iako je u osnovi dopadljiva romantična priča, film ima i ozbiljnu crtu. Natjerat će vas na razmišljanje o problemima i predrasudama s kojima se 'crno-bijeli' parovi svaki dan suočavaju; koliko im je teško održati uspješnu čvrstu vezu uz stalne napade i osuđivanje okoline. Još jedna stvar koju ne škodi spomenuti je fantastičan šarolik soundtrack- od uvodne pjesme Love, preko R'n'B komada koji mame na ples, pa do egzotičnih marokanskih ritmova. Ya Rayah se cijeli dan vrti na repeatu. :) Kenyu glumi Sanaa Lathan, Briana Simon Baker, a Marka Russell Hornsby. Sve u svemu- savršen ugodni film za proljetno nedjeljno poslijepodne. Od srca preporučam. DsK Studeni u proljeće
 Danas je tako neki kišan dan ovdje u Zagrebu, pa sam se sjetio jedne knjige koju sam prije mjesec ili dva pročitao, a kako moji suradnici nemaju ideja o čemu pisati ovdje, izgleda kako će se ovo pretvoriti u još jednu recenziju. Moj izbor bio je Gustave Flaubert, s knjigom "U mjesecu studenom". Taj kratki roman prožet je mislima koje je, kako sam saznao, kasnije obradio u svom autobiografskom Sentimentalnom odgoju. Nisam mislio kako će me Francuz preosjetljiv na okolinu zaintrigirati, ali on je u ovoj knjizi predstavio čitatelju sasvim jedan novi oblik ljubavi za koji, nakon što pročitate roman, niste sigurni možete li ga ocijeniti kao ljubav uopće. Dvoje ljudi - dječak i žena - isprepliću svoje životne priče; dječak je, naravno, Flaubert, a žena Eliza Foucauld, koja je njegovu tinejdžersku maštu uzburkala svojom pojavom.Nakon ovoga, mislim kako će moja maturalna radnja biti upravo o Flaubertu, jer smatram kako bi bilo zanimljivo istražiti svijet koji je on sebi stvorio. Širokoj publici poznat po svom romanu Gospođa Bovary, uvijek je pisao o onome što prezire - dok ovaj roman prikazuje njegovu prikrivenu stranu: ono o čemu razmišlja i sanja. Volio je savršenost izraza, što čini ovu kratku knjižicu veoma jezgrovitom, a svi motivi su prikazani toliko živopisno da nam se čini kako smo barem na trenutak ušli u njegove misli. Uživajte i veselo! ;-) Boris Ray Bradbury: "The Homecoming"
 Kako nemam posljednjih dana previše vremena za odvojiti ga na čitanje, odlučio sam pročitati jednu zanimljivu, ali veoma kratku priču Raya Bradburyja - The Homecoming. Naravno, čim sam ju ugledao, privukla me zanimljiva ilustracija naslovne stranice istog autora koji je ilustrirao Gaimanovu "Koralinu", Davea McKeana. I kad sam vidio kako je knjiga iznutra uređena, znao sam da ju trebam imati. No, stajala je na polici dok nisam shvatio kako za nešto dulje i nemam vremena, te sam ju prije tjedan dana u jednom dahu pročitao.The Homecoming je Bradburyjeva kratka priča, koja je 1946. godine izašla u jednom časopisu, i od tada se smatra klasikom za Noć vještica. Tek prošle godine, šezdeset godina nakon što je izašla, Harper Collins je izradio posebno izdanje, ispunjeno veoma očaravajućim ilustracijama. Neki bi mogli pomisliti kako se radi o slikovnici, ali smatram kako je veoma tanka razlika između slikovnica napravljenih za djecu i onih za odrasle, iako nema dvojbe kako će svatko priču shvatiti na drugačiji način. Ja sam ju shvatio kao kakvu priču strave.  Dakle, radi se o veoma običnom dječaku, u veoma neobičnoj obitelji vampira i zvijeri. On dolazi na posebno okupljanje povodom Noći vještica te shvaća koliko je običan u tom svijetu neobičnih stvorenja - iako bi zapravo trebalo biti obrnuto. Hoće li se uspjeti uklopiti u karneval zvijeri i vampira ili će zauvijek ostati samo jedan običan običan dječak? Jer naravno da želi biti poput njih, kao i svi ostali ljudi, kako bi se uklopio. No je li to uvijek dobro? ;-) Boris Gogoljev "Revizor" u Gavelli
 Prvo, moram reći, čast mi je napisati uvodni post za novi, zajednički kulturni blog DsK, Luke, Moooi i mene koji će, nadam se, zaživjeti dovoljno da se razvije u velike rasprave o književnosti, kazalištu, glazbi i filmu. :-) Pa počnimo:Nadajući se predstavi dobroj poput one "Majstor i Margarita" u Gavelli, ponovno sam se tamo zaputio u utorak gledati Gogoljevog "Revizora". I, gledajući plakat na kojem piše kako je predstavu režirao Krešimir Dolenčić, pomislio sam kako zaista mora biti dobra. I još k svemu - komedija je! Ali nekako sam jednostavno samo tako odgledao tu predstavu i izašao iz kazališta, ne imajući onaj osjećaj zanesenosti kao nakon "Majstora i Margarite". Možda nije stvar u predstavi; možda je zaista u meni. Ljudi koji su bili sa mnom na predstavi su rekli kako nakon trećeg mjeseca, kad sam prošli puta bio u Gavelli i gledao dramatizaciju poznatog Bulgakovljevog romana, od predstave ništa manje niti ne očekuju.  Iako zapravo postoji nekoliko stvari koje mi se u toj predstavi zaista sviđaju. Prva od njih je ta što su gotovo sve muške likove glumile poznate glumice, poput Slavice Knežević i Bojane Gregorić. Ali isto tako, nikada na gospodina Zadru, odnosno Filipa Šovagovića, ne bih mogao gledati kao na Ivana Aleksandroviča Hlestakovog, jer očito sam zatravljen televizijskim programom. S druge strane, Ranko Zidarić je bio gotovo neprepoznatljiv i njegova uloga Petra Ivanoviča Dopčinskog-Bopčinskog mi je bila odlična. Predstavom je često orio duboki glas Ozrena Grabarića, čija se pjesma, ma koliko ju puta on bio ponavljao, niti jednom tijekom predstave nije učinila dosadnom. Najbolja uloga je neporecivo upravo ona Bojane Gregorić - staratelja dobrotvornih ustanova Artemija Filipoviča Zemljanike, koji ravnajući bolnicama govori: "Svi ozdravljaju kao muhe!" što je bilo urnebesno.  I, na kraju, mogu zaključiti kako mi je drago što sam bio na ovoj predstavi, jer mislim kako je drame uvijek bolje gledati (i to u kazalištu) nego ostati kod kuće i čitati ih. ;-) Boris  |
 "Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.
 Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike. E-mail redakcije: velikaocekivanja@gmail.com   Dizajn: VjetrovitoFotografije: Boris Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
|
|
|
