Prvo, moram reći, čast mi je napisati uvodni post za novi, zajednički kulturni blog DsK, Luke, Moooi i mene koji će, nadam se, zaživjeti dovoljno da se razvije u velike rasprave o književnosti, kazalištu, glazbi i filmu. :-) Pa počnimo:
Nadajući se predstavi dobroj poput one "Majstor i Margarita" u Gavelli, ponovno sam se tamo zaputio u utorak gledati Gogoljevog "Revizora". I, gledajući plakat na kojem piše kako je predstavu režirao Krešimir Dolenčić, pomislio sam kako zaista mora biti dobra. I još k svemu - komedija je! Ali nekako sam jednostavno samo tako odgledao tu predstavu i izašao iz kazališta, ne imajući onaj osjećaj zanesenosti kao nakon "Majstora i Margarite". Možda nije stvar u predstavi; možda je zaista u meni. Ljudi koji su bili sa mnom na predstavi su rekli kako nakon trećeg mjeseca, kad sam prošli puta bio u Gavelli i gledao dramatizaciju poznatog Bulgakovljevog romana, od predstave ništa manje niti ne očekuju.
Iako zapravo postoji nekoliko stvari koje mi se u toj predstavi zaista sviđaju. Prva od njih je ta što su gotovo sve muške likove glumile poznate glumice, poput Slavice Knežević i Bojane Gregorić. Ali isto tako, nikada na gospodina Zadru, odnosno Filipa Šovagovića, ne bih mogao gledati kao na Ivana Aleksandroviča Hlestakovog, jer očito sam zatravljen televizijskim programom. S druge strane, Ranko Zidarić je bio gotovo neprepoznatljiv i njegova uloga Petra Ivanoviča Dopčinskog-Bopčinskog mi je bila odlična. Predstavom je često orio duboki glas Ozrena Grabarića, čija se pjesma, ma koliko ju puta on bio ponavljao, niti jednom tijekom predstave nije učinila dosadnom. Najbolja uloga je neporecivo upravo ona Bojane Gregorić - staratelja dobrotvornih ustanova Artemija Filipoviča Zemljanike, koji ravnajući bolnicama govori: "Svi ozdravljaju kao muhe!" što je bilo urnebesno.
I, na kraju, mogu zaključiti kako mi je drago što sam bio na ovoj predstavi, jer mislim kako je drame uvijek bolje gledati (i to u kazalištu) nego ostati kod kuće i čitati ih.