malo o mržnji
Trebala bih ovo vrijeme naravno koristiti za prepravljanje, čitanje i poboljšavanje priče, da je napokon završim, no odlučila sam kako je vrijeme za novi post. Nije mi ispao baš nešto, ali neka ga zasad.
Sve mi se više gadi ljudski rod općenito, iako ga neki pojedinci čine podnošljivim. Ne, ovaj put se neću okomiti na gluposti svojih vršnjaka, ovaj post neka bude posvećen mojoj unutarnjosti.
Mediji su dobra pojava, obavještavaju nas o događajima u svijetu, a isti događaji u meni izazivaju sve više i više mržnje; pitam se kad ću puknuti, jer sam već zamrzila vjerojatno što i nisam trebala, i nije me briga ako me se smatra zlom zbog nečega što sada ipak neću reći da ne skrenem previše s teme. Naravno nisu krivi samo mediji, iako su oni glavni kontakt s okolinom do koje ne možemo doći ako je predaleko, znam kako vijesti obično donose isključivo loše novosti, već govorim općenito. Pitam se kada će me mržnja učiniti slijepom za sve do čega mi je stalo dok se bojim krivo postupiti ili nekoga povrijediti, hoću li ikad biti lišena savjesti i istinski slobodna od onoga što me trenutačno koči i čini nesretnom… pitam se hoću li ikada biti istinski zla, jer jedino tada mogu biti istinski sretna, kao istinsko čudovište, ali ne želim biti čovjek. Koči me i želja za uzvišenim, ona je prevelika, strogo mi ne dozvoli pad k niskom ljudskom biću kakva u meni stvaraju negativne osjećaje; ljudskost za mene više nije (ako je ikada bila) sinonim za dobre osobine, već pridjev za čovjeka, a današnji prosječni čovjek nema previše dobrih osobina ako zadovoljan želi opstati u sustavima kakve je sam stvorio.
Mržnje se ne mogu riješiti, imam previše razloga i previše mržnje u sebi, gnjeva koji mi je nadasve dobrodošao jer mi je uvelike draži od slabosti od kojih zazirem mučeći ostatke ostataka ljudskog bića kakvo nikad nisam i nikad neću biti. Ja sam slaba, zaista slabi, po tijelu obični ljudski stvor, ne mogu ništa promijeniti u svijetu prema kojemu postajem hladna jer me ne dira koliko bi trebao, posebno ne kad se radi o meni; jer mislim da ima i važnijih stvari od problema koji ljudima tjeraju suze u oči. Nadam se stoga kako unutarnja snaga nije hinjena osobina moje podsvijesti koja ne želi umrijeti, jer bi zaista bilo loše. Strah mi podrugljivo šapuće kako nemam snage, kako je izvlačim iz laži koje samoj sebi pričam, i bojim se da bi mogao biti u pravu, no odbijam poslušati mali glasić u svojoj glavi, te radije slušam drugi glas, onaj svjesni, jači, onaj istinski moj, stvoren mojim razumom koji nema kajanja za gotovo dovršeno ubojstvo ljudskosti koje strah pokušava spriječiti. Čega da se čudovište boji, ako ne može biti povrijeđeno jer se tada okrene hladnoći ili mržnji, jer već jest okrenuto hladnoći i mržnji koje ne skriva kad dođe njihovo vrijeme? Da, jedini je strah izgubiti snagu kada bude potrebnija nego sad.
Radije ću se smatrati čudovištem nego čovjekom, jer je čovjek najgore čudovište.
| Give me a look in your mind (19) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
