I trully hate them all!
Mrzim stanje slabosti u kakvom se nalazim. Nije tjelesno, inače bih ga možda i lakše podnijela. Ljudi me umaraju, život me umara toliko da želim samo spavati, ne znati za sebe, ne znati za nikoga od vas! Ali jedna veoma važna i ponekad veoma loša pojava me sprječava u tome... moj ponos, bez kojega bih vjerojatno već bila u hladnoj tami groba. Kao da već nisam! Metaforički gledano, isto mi dođe: usamljena sam, hladno mi je, osjećam kako trunem iznutra prema van i ništa ne radim. Ah da... ponos... glupa stvar... tjera me da nešto činim. Zbog ponosa (prije svega zbog vlastite ugode) i pišem, naravno ne ove postove.
Osjećam se umorno od ljudi. Umorno od onih koji kolju moje riječi i pljuju po mojim snovima, od onih koji mi žele soliti pamet svojim stavovima kakvi mi stvarno ne trebaju jer su moji sasvim ok i jer sam dovoljno tolerantna da te ljude pustim da jednostavno postoje sve dok me puštaju na miru. Zašto oni mene ne puste da jednostavno POSTOJIM? Već me zamara i to što su oko mene; ne mogu čitati misli, no očito je čime me smaraju - luzerom. Pa što ako i jesam? To je moja briga, ne tiče vas se! Ništa vas se ne tiče! Luzer sam u njihovim očima, svejedno mi je. Oni su zombiji; emocionalno prazne, nasmiješene, isprazne, bezvrijedne olupine. Imam osobnost, nešto čemu mnogi od njih nisu ni blizu. Imam i osjećaje, valjda i dušu. Mnogi bi pomislili kako previše toga žrtvujem da bih mogla biti ono što jesam, što je i djelomično točno. No nema žrtve. Nikada ne bih priznala da sam žrtva, ponos mi ne dozvoli.
Nisam mogla udovoljiti svoj toj ljubavi koju sam osjećala prema skoro svima oko sebe, njihova ravnodušnost me otjerala u mržnju. Neki od njih bi tek reagirali kada bi im netko zabio nož među noge - otprilike toliko su iznutra mrtvi, barem prema meni. Sada ih mrzim. Gotovo sve. No, unatoč tome pustim ih da žive, pustim ih na miru! Live and let live... please, let me be... Mržnja se javlja iz ponosa, jer mi on ne dozvoli patnju.
Blažen bio moj ponos. Blaženi bili oni koje ne mrzim.
| Give me a look in your mind (18) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
emocionalni suicid
Ne bih trebala zatrpavati ovo svoje malo mjesto u ogromnom internetu postovima o tome kako nemam insprijacije, žao mi je što sam to učinila u zadnjem postu, no nikome nisam odgovorna za to; ima i gorih sranja na netu, ovo moje malo nikome ne bi trebalo smetati.
Imam osjećaj da gubim ljudskost. S jedne strane pomislim: NAPOKON, a s druge me strah. Ponosim se ovime što je od mene nastalo, što je stvoreno mojom mržnjom i neprihvaćanjem od srtane ljudi koje, kako sam zaključila davno, ali nisam mogla prihvatiti, jednostavno ne trebam... jer ovo što je nastalo je usamljeno u grupi ili s mnogim ljudima oko sebe, nije samo kada je bez ikoga. Nikad nisam i nikad neću, ne želim biti jednostavna. To je pomalo isprazna želja ako ju se kao takvu shvati. Naime, kada bih odgovarala klišeju, bila bih jednostavna. Istina, nosim crno, svako jutro se šminkam crnom olovkom, slušam mračnu i nasilnu glazbu... ali nažalost ni time nisam kao ostali. Oko mene ima još nekoliko ljudi s tim navikama, no s njima se nikad nisam pokušala zbližiti. Nisam imala dojam da me žele u svojoj blizini, pa nisam htjela remetiti njihov mir; jer mir je ono što želim, svoj duševni sam izgubila, ne sjećam se kada i kako. Pokušavam si ga vratiti negiranjem svega, jednostavno SVEGA, i ponekad mi stvaranje ravnodušnosti dobro ide. To me asocira na "vampirsku ravnodušnost" kakvu je Louis opisao u "Interview s vampirom" (mislim naravno u knjizi, ako se itko sjeća tih nekoliko rečenica o tome...) jer mogu zakopati osjećaje u sebi, posebno kada ih je previše. Emocionalna sam; to priznajem jer ne mogu zanijekati, i jer ne želim zanijekati ono što sam shvatila da u meni postoji.
I tako, nadam se što prije se otarasiti nažalost još uvijek prisutnog ljudskog dijela mene. Mrzim ga. Ne znam zašto, ali odbojno mi je ponašati se kao običan čovjek.
Nemojte se uvrijediti što nisam kao vi. Ne postoji ništa zbog čega biste trebali biti ljubomorni na mene, iako su to mnogi bili i još uvijek su, ne shvaćaju da nema ničega na meni što bi oni trebali poželjeti, a ne mogu postići. Oni imaju samo jedno što želim, što ja mogu svakome dati makar me emocionalno ubijao, a što ne dobivam od gotovo nikoga: prijateljstvo. Meni je veoma važno; kada nekoga počenm smatrati prijateljem, ne postoji gotovo ništa što za tu osobu ne bih učinila. No mnogi koji imaju prijatelje, ne znaju što je pravo prijateljstvo. Pravi prijatelji bi si trebali opraštati i držati do svojih prijatelja, a ne okrenuti im leđa kad budu u jadnom stanju...
I fell, to fall in love with the darkness inside me, the only thing that's real...
(ovo je od mene)
Mrzim pokazivati slabosti pred svima koji će me krivo shvatiti... previše boli...
| Give me a look in your mind (26) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
