Ne bih trebala zatrpavati ovo svoje malo mjesto u ogromnom internetu postovima o tome kako nemam insprijacije, žao mi je što sam to učinila u zadnjem postu, no nikome nisam odgovorna za to; ima i gorih sranja na netu, ovo moje malo nikome ne bi trebalo smetati.
Imam osjećaj da gubim ljudskost. S jedne strane pomislim: NAPOKON, a s druge me strah. Ponosim se ovime što je od mene nastalo, što je stvoreno mojom mržnjom i neprihvaćanjem od srtane ljudi koje, kako sam zaključila davno, ali nisam mogla prihvatiti, jednostavno ne trebam... jer ovo što je nastalo je usamljeno u grupi ili s mnogim ljudima oko sebe, nije samo kada je bez ikoga. Nikad nisam i nikad neću, ne želim biti jednostavna. To je pomalo isprazna želja ako ju se kao takvu shvati. Naime, kada bih odgovarala klišeju, bila bih jednostavna. Istina, nosim crno, svako jutro se šminkam crnom olovkom, slušam mračnu i nasilnu glazbu... ali nažalost ni time nisam kao ostali. Oko mene ima još nekoliko ljudi s tim navikama, no s njima se nikad nisam pokušala zbližiti. Nisam imala dojam da me žele u svojoj blizini, pa nisam htjela remetiti njihov mir; jer mir je ono što želim, svoj duševni sam izgubila, ne sjećam se kada i kako. Pokušavam si ga vratiti negiranjem svega, jednostavno SVEGA, i ponekad mi stvaranje ravnodušnosti dobro ide. To me asocira na "vampirsku ravnodušnost" kakvu je Louis opisao u "Interview s vampirom" (mislim naravno u knjizi, ako se itko sjeća tih nekoliko rečenica o tome...) jer mogu zakopati osjećaje u sebi, posebno kada ih je previše. Emocionalna sam; to priznajem jer ne mogu zanijekati, i jer ne želim zanijekati ono što sam shvatila da u meni postoji.
I tako, nadam se što prije se otarasiti nažalost još uvijek prisutnog ljudskog dijela mene. Mrzim ga. Ne znam zašto, ali odbojno mi je ponašati se kao običan čovjek.
Nemojte se uvrijediti što nisam kao vi. Ne postoji ništa zbog čega biste trebali biti ljubomorni na mene, iako su to mnogi bili i još uvijek su, ne shvaćaju da nema ničega na meni što bi oni trebali poželjeti, a ne mogu postići. Oni imaju samo jedno što želim, što ja mogu svakome dati makar me emocionalno ubijao, a što ne dobivam od gotovo nikoga: prijateljstvo. Meni je veoma važno; kada nekoga počenm smatrati prijateljem, ne postoji gotovo ništa što za tu osobu ne bih učinila. No mnogi koji imaju prijatelje, ne znaju što je pravo prijateljstvo. Pravi prijatelji bi si trebali opraštati i držati do svojih prijatelja, a ne okrenuti im leđa kad budu u jadnom stanju...
I fell, to fall in love with the darkness inside me, the only thing that's real...
(ovo je od mene)
Mrzim pokazivati slabosti pred svima koji će me krivo shvatiti... previše boli...
Post je objavljen 01.03.2007. u 17:52 sati.