I trully hate them all!
Mrzim stanje slabosti u kakvom se nalazim. Nije tjelesno, inače bih ga možda i lakše podnijela. Ljudi me umaraju, život me umara toliko da želim samo spavati, ne znati za sebe, ne znati za nikoga od vas! Ali jedna veoma važna i ponekad veoma loša pojava me sprječava u tome... moj ponos, bez kojega bih vjerojatno već bila u hladnoj tami groba. Kao da već nisam! Metaforički gledano, isto mi dođe: usamljena sam, hladno mi je, osjećam kako trunem iznutra prema van i ništa ne radim. Ah da... ponos... glupa stvar... tjera me da nešto činim. Zbog ponosa (prije svega zbog vlastite ugode) i pišem, naravno ne ove postove.
Osjećam se umorno od ljudi. Umorno od onih koji kolju moje riječi i pljuju po mojim snovima, od onih koji mi žele soliti pamet svojim stavovima kakvi mi stvarno ne trebaju jer su moji sasvim ok i jer sam dovoljno tolerantna da te ljude pustim da jednostavno postoje sve dok me puštaju na miru. Zašto oni mene ne puste da jednostavno POSTOJIM? Već me zamara i to što su oko mene; ne mogu čitati misli, no očito je čime me smaraju - luzerom. Pa što ako i jesam? To je moja briga, ne tiče vas se! Ništa vas se ne tiče! Luzer sam u njihovim očima, svejedno mi je. Oni su zombiji; emocionalno prazne, nasmiješene, isprazne, bezvrijedne olupine. Imam osobnost, nešto čemu mnogi od njih nisu ni blizu. Imam i osjećaje, valjda i dušu. Mnogi bi pomislili kako previše toga žrtvujem da bih mogla biti ono što jesam, što je i djelomično točno. No nema žrtve. Nikada ne bih priznala da sam žrtva, ponos mi ne dozvoli.
Nisam mogla udovoljiti svoj toj ljubavi koju sam osjećala prema skoro svima oko sebe, njihova ravnodušnost me otjerala u mržnju. Neki od njih bi tek reagirali kada bi im netko zabio nož među noge - otprilike toliko su iznutra mrtvi, barem prema meni. Sada ih mrzim. Gotovo sve. No, unatoč tome pustim ih da žive, pustim ih na miru! Live and let live... please, let me be... Mržnja se javlja iz ponosa, jer mi on ne dozvoli patnju.
Blažen bio moj ponos. Blaženi bili oni koje ne mrzim.
| Give me a look in your mind (18) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
