so far away...

petak, 26.01.2024.

slijetanje...

19.01. petak, u 7 i 20
Vozila sam se na posao, prvi puta u životu po snijegu i mećavi...prvih par kilometara prošlo je bez problema, lagano sam prolazila teža kretanja i zavoje, ispred mene se vozila neka limuzina oko 50 i pratila sam taj auto.

Iza jednog semafora kraj škole bilo je još nekoliko većih zavoja koje sam polakše prešla, slijedila je ravnica i jedan manji zavoj. Auto ispred mene je dosta odmaknuo pa sam i ja mislila da mogu voziti oko 50.
Manji zavoj koji naopačke visi, najednom gume napunjene snijegom i gubim kontrolu nad autom, odlazim u suprotnu traku i prema jarku...u panici i refleksu nagazim na kočnicu, zarotira me za 180 i slijećem s ceste...
vrijeme usporava...

udaram u jarak prednjim branikom, silina stezanja pojasa mi je izbila sav zrak iz pluća
nije lako ovo pisati jer i proživljavam to ponovo

udarila sam desnom nogom u plastiku kraj volana
hvatam dah, smirena sam, zovem 112, pokušavam objasniti gdje sam

pomaknem se na suvozačko sjedalo u nadi da ništa nije slomljeno jer znam da sam u šoku
zovem šeficu i muža

neka gospođa je stala i vidjela me u jarku, pita jesam dobro, govorim da jesam, ona odlazi i dolazi policija

čekam u kombiju, uvjerena da ne moram na hitnu...tek tad kreću bolovi
hitna, skupe još i nekog dedu koji se razbio pred bolnicom, a ja na nosilima i s ovratnikom čekam satima slikanje pa opet nalaze krvi...

i dolazi sestra, drmne mi slučajno kolica a ja od straha zaplačem. tek tu me slomilo...

tjedan dana sam na bolovanju, bolovi su dosta gadni ali podnošljivi...znajući da bi doslovno svaki drugi mogući scenarij bio pogubniji...nalet drugog vozila, betonski most s druge strane, slijetanje u jarak i prevrtanje da sam nastavila ravno... sve je dragi promislio i možda je ovo kočenje koje se ne radi na snijegu bolje sačuvalo glavu...

kako god...drago mi je da sam čitava
a strah od vožnje...

jučer sam sjela u drugi auto i malo vozila...morat ću još...
teško mi je ići nekuda, vraćati se doma je u redu
proći po tom mjestu će biti preteško, mogu ga zaobići, ali ja sam uvijek išla kroz i uz strah
i nemam puno vremena da to riješim

zato i pišem ovo, da provjetrim...
možda sam dobila lažnu sigurnost a još nisam super vozač...možda sam se povela za vozačem ispred mene koji je mogao imati i 4x4...kako god, skupa škola...i povratak strahu

mogu ja to, još jednom pregrmiti

dodajmo još i staru baku koja je umrla...i ova godina je krenula kako ne treba, no, što se tu može
ne gubim nadu i optimizam, sanjam ljepše dane i putovanja koja si sad nećemo moći priuštiti zbog troškova popravka...i nadam se da je baka tamo gdje treba biti, mirna i sigurna, grljena svom ljubavlju koja je ikad postojala.

Život je toliko krhak, kratak i prepun mora ljubavi i isto toliko boli, baš kao i onaj lotus iz mulja izrasta predivan cvijet...

26.01.2024. u 09:30 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 23.01.2024.

volim ga, ali...

Ovo je priča o mnogim tuđim pričama, preko ponekoj mojoj prije ove sad...i za sve one koje su u njoj nađu prozvane.

Često smo ju sretali na našim planinarenjima, pomalo tužnu, prilično zatvorenu i nekako nesigurnu.
Imala je i onu uvijek sretnu stranu, nasmijanu i vedru, gotovo uvijek smo viđali samo tu stranu.
Beskrajno nas je zanimalo što se krije ispod tog predivnog sloja ljepote i vedrine. Osobe s tisuću interesa, dobrice kakve nema.

Malo po malo ispričala nam je svoju priču...koja nije naša da ju dijelim. Nije ni lagana. Ali, svodi se pomalo na ono...ja njega volim, ali...

...nema ali.
Iza tog ali, dolazi ono, nisam sretna. Nisam sretna s njim, sa svojom životnom situacijom, s kartama koje sam dobila. Znam i sama jako dobro koliko si je to teško priznati, onda kad ti je netko drag, kad ga voliš, kad želiš biti u tom odnosu. Osvijestiti da ti ne pruža ono što ti je potrebno i da ti ta osoba kao takva to nikada neće moći pružiti je možda i najbolniji mogući put.

Ne kažem ni da je baš uvijek moguće odabrati sreću prije odnosa. Ali, trebalo bi biti moguće, barem kad je taj odnos onaj koji smo same birale. Ponekad i ljubav treba sagledati racionalno i znati kad svirati kraj...

Čak i ako ima kolateralnih žrtava. Jer i oni će u jednom trenutku sigurno razumjeti da je bilo hrabro reći svoje želje, napraviti inventuru, vidjeti koliko i zašto ih ta druga osoba može ili ne može razumjeti i uvažiti...i otići ako se mora.

Nismo ni njoj sugerirali ništa, žao mi je što tuguje. I voli. Što god birala, biti će naša i čuvana i podržana.
Vjerujem da takvu mrežu u ovom svijetu trebamo graditi.
Samo to.

23.01.2024. u 11:51 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 04.01.2024.

eh te novogodišnje odluke...

Nikad baš nisam vjerovala u nekakve novogodišnje odluke. Čini mi se da su to obično neke općenite, jedi zdravije, počni vježbati, smršavi, mlake ideje koje baš kao što i istraživanja potvrđuju traju do 15.1. pa se nekako zaborave. Tako da ih nisam nikad postavljala, svoju reviziju obično odradim tamo u ljeti oko rođendana, kad imam malo više vremena na godišnjem.

Zadnjih nekoliko mjeseci bilo je ludo na poslu, draga nam sezona. S obzirom na one nekadašnje u ranijim firmama, ova je već drugi puta prošla potpuno bezbolno. Definitivno mogu reći da mi je ovaj grad i ovaj poslodavac najbolji do sad. Ok, grad sam promijenila samo jednom, posao...preko nekoliko puta.
I naravno uz te moje ipak stresnije periode ide i kak ja to zovem futranje. A nafutrala sam se ja još kod zadnjeg poslodavca punih 20 kila, mora da mi je predobro bilo tamo. Mislim, besplatna čoksa i keksići i koješta što se trebalo pofotkati pa je ostajalo nama, plus svaki dan gableci iz dostave. I sjedenje za kompom. Bingo.

Nekad sam imala metabolizam koji je bio toliko brz da nisam mogla dobiti ni grama čak i ako sam pojela vola. A visoka sam. Nije mi se jednom desilo da mi ljudi zabrinuto komentiraju izgled i zdravlje jer nije normalno biti baš toliko mršava. S tridesetom i prvim sjedilačkim poslom se to doslovno promijenilo kao da je netko pritisnuo prekidač. Skupljalo se jako brzo.
Pa sam u par navrata opet povratila svoju tada sebi idealnu, a realno vjerojatno i premršavu kilažu.

Pa sam između zadnja dva posla bila u pokretu skoro cijele dane, svaki dan, planinarila svaki vikend i isto skinula 10tak kila u par mjeseci. Sreća, jer bi ih bilo 10 više nakon onih besplatnih čoksi...

Moj čovjek je dosta discipliniran po pitanju vježbe, iz zezancije njega i jednog mog kolegu zovem sektaši. Toliko su me pilali oko vježbanja da sam napokon popustila. A i shvatila sam da mi je nekako teže navući čarape u stojećem položaju. E to i jedno iskreno bockanje prijatelja na tu temu me potaklo.
Nije ni dragi sasvim zadovoljan svojom formom iako je i dalje u puno boljoj od moje.

Tako da smo već oko Božića krenuli s nekim kratkim ali opakim treningićima. Plus češće planinarenje i malo manje kukija bi moralo donjeti bar neki rezultat. Zezali smo se kako smo mi u novu godinu ušli sa već donekle uhodanom novogodišnjom odlukom. Ali, daleko je još petnaesti...

Kako god ovih prvih nekoliko dana je nešto između ekstaze i horora. Bolno je do besvjesti, upale mišića su konstanta valjda, psujem ko kočijaš, govorim nekom tamo liku s youtuba po čijem videu radimo te HIT treninge da ga mrzim, govorim mužu da ga mrzim, mrnđam i brundam ko naša mačka...i tako svaki dan,
Najviše od svega ipak mrzim što sam se toliko dugo osjećala toliko loše potpuno nepotrebno.
Ok, na godišnjem sam, prošla je sezona, bili su blagdani, imamo novih planova i ideja brdo, ali na stranu sve to, imam dojam da mi baš to vježbanje da toliko energije i fokusiranije razmišljanje da to ne mogu opisati. Evo, sektaš u nastajanju...

04.01.2024. u 05:00 • 2 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>