Ovo je priča o mnogim tuđim pričama, preko ponekoj mojoj prije ove sad...i za sve one koje su u njoj nađu prozvane.
Često smo ju sretali na našim planinarenjima, pomalo tužnu, prilično zatvorenu i nekako nesigurnu.
Imala je i onu uvijek sretnu stranu, nasmijanu i vedru, gotovo uvijek smo viđali samo tu stranu.
Beskrajno nas je zanimalo što se krije ispod tog predivnog sloja ljepote i vedrine. Osobe s tisuću interesa, dobrice kakve nema.
Malo po malo ispričala nam je svoju priču...koja nije naša da ju dijelim. Nije ni lagana. Ali, svodi se pomalo na ono...ja njega volim, ali...
...nema ali.
Iza tog ali, dolazi ono, nisam sretna. Nisam sretna s njim, sa svojom životnom situacijom, s kartama koje sam dobila. Znam i sama jako dobro koliko si je to teško priznati, onda kad ti je netko drag, kad ga voliš, kad želiš biti u tom odnosu. Osvijestiti da ti ne pruža ono što ti je potrebno i da ti ta osoba kao takva to nikada neće moći pružiti je možda i najbolniji mogući put.
Ne kažem ni da je baš uvijek moguće odabrati sreću prije odnosa. Ali, trebalo bi biti moguće, barem kad je taj odnos onaj koji smo same birale. Ponekad i ljubav treba sagledati racionalno i znati kad svirati kraj...
Čak i ako ima kolateralnih žrtava. Jer i oni će u jednom trenutku sigurno razumjeti da je bilo hrabro reći svoje želje, napraviti inventuru, vidjeti koliko i zašto ih ta druga osoba može ili ne može razumjeti i uvažiti...i otići ako se mora.
Nismo ni njoj sugerirali ništa, žao mi je što tuguje. I voli. Što god birala, biti će naša i čuvana i podržana.
Vjerujem da takvu mrežu u ovom svijetu trebamo graditi.
Samo to.
Post je objavljen 23.01.2024. u 11:51 sati.