19.01. petak, u 7 i 20
Vozila sam se na posao, prvi puta u životu po snijegu i mećavi...prvih par kilometara prošlo je bez problema, lagano sam prolazila teža kretanja i zavoje, ispred mene se vozila neka limuzina oko 50 i pratila sam taj auto.
Iza jednog semafora kraj škole bilo je još nekoliko većih zavoja koje sam polakše prešla, slijedila je ravnica i jedan manji zavoj. Auto ispred mene je dosta odmaknuo pa sam i ja mislila da mogu voziti oko 50.
Manji zavoj koji naopačke visi, najednom gume napunjene snijegom i gubim kontrolu nad autom, odlazim u suprotnu traku i prema jarku...u panici i refleksu nagazim na kočnicu, zarotira me za 180 i slijećem s ceste...
vrijeme usporava...
udaram u jarak prednjim branikom, silina stezanja pojasa mi je izbila sav zrak iz pluća
nije lako ovo pisati jer i proživljavam to ponovo
udarila sam desnom nogom u plastiku kraj volana
hvatam dah, smirena sam, zovem 112, pokušavam objasniti gdje sam
pomaknem se na suvozačko sjedalo u nadi da ništa nije slomljeno jer znam da sam u šoku
zovem šeficu i muža
neka gospođa je stala i vidjela me u jarku, pita jesam dobro, govorim da jesam, ona odlazi i dolazi policija
čekam u kombiju, uvjerena da ne moram na hitnu...tek tad kreću bolovi
hitna, skupe još i nekog dedu koji se razbio pred bolnicom, a ja na nosilima i s ovratnikom čekam satima slikanje pa opet nalaze krvi...
i dolazi sestra, drmne mi slučajno kolica a ja od straha zaplačem. tek tu me slomilo...
tjedan dana sam na bolovanju, bolovi su dosta gadni ali podnošljivi...znajući da bi doslovno svaki drugi mogući scenarij bio pogubniji...nalet drugog vozila, betonski most s druge strane, slijetanje u jarak i prevrtanje da sam nastavila ravno... sve je dragi promislio i možda je ovo kočenje koje se ne radi na snijegu bolje sačuvalo glavu...
kako god...drago mi je da sam čitava
a strah od vožnje...
jučer sam sjela u drugi auto i malo vozila...morat ću još...
teško mi je ići nekuda, vraćati se doma je u redu
proći po tom mjestu će biti preteško, mogu ga zaobići, ali ja sam uvijek išla kroz i uz strah
i nemam puno vremena da to riješim
zato i pišem ovo, da provjetrim...
možda sam dobila lažnu sigurnost a još nisam super vozač...možda sam se povela za vozačem ispred mene koji je mogao imati i 4x4...kako god, skupa škola...i povratak strahu
mogu ja to, još jednom pregrmiti
dodajmo još i staru baku koja je umrla...i ova godina je krenula kako ne treba, no, što se tu može
ne gubim nadu i optimizam, sanjam ljepše dane i putovanja koja si sad nećemo moći priuštiti zbog troškova popravka...i nadam se da je baka tamo gdje treba biti, mirna i sigurna, grljena svom ljubavlju koja je ikad postojala.
Život je toliko krhak, kratak i prepun mora ljubavi i isto toliko boli, baš kao i onaj lotus iz mulja izrasta predivan cvijet...
Post je objavljen 26.01.2024. u 09:30 sati.