so far away...

ponedjeljak, 24.08.2020.

pozitiva

Budim se ujutro, ponedjeljak. Više ni ne znam koji za redom neradni...iskoristila sam sav godišnji, opet sam bez posla...ne i besposlena. Ponovo uzimam u ruke rođendansku čestitku, rukom pisan, podulji tekst...i suza je u oku. Ona radosnica, ona koja se rijetko sretne...pa ipak, sve češće.

Prisjećam se cijelog vikenda, hodanja brdima, ovog puta lijenog, stiglo se raditi portrete i panorame po vrhu, odmarati, jesti, zezati (to se uvijek stigne). Jednog gurkanja u željenom smjeru, malo posla koji je odnekud kapnuo prije toga...i rođendanske fešte iz snova. Nakon ovoliko godina možda i ne bi trebali biti toliko bitni...možda sam odavno trebala brojati godine nekog svog potomka. Nisam, brojim još uvijek samo svoje korake ovim čudnim svijetom. Prepunim kontrasta, prepunim tuge i suza i sreće i ljubavi. Ovo zadnje ponekad ne vidimo, ponekad ne cijenimo, ponekad ne znamo kako stvoriti, kako pronaći.

Negdje sam i nekako, putem, kroz ta svoja brda i ljude koje su mi dala, pronašla najveće blago.
Ljude s kojima plačem i s kojima se smijem, najčešće plačem od smijeha. Odraslu djecu s kojima se glupiraš više od trogodišnjaka, onih nekoliko vas koji su tu uvijek i zauvijek. Ne moram zamišljati idealne dane, živim ih...bez puno planova krenuli smo na Mrežnicu, tamo ćemo nešto pojesti, okupati se, igrati...na prvom mjestu odbili su pse...na drugom su ih dočekali s osmjehom. I nas. Klopa je bila jako fina, imali su čak i nešto za nas koji baš i ne volimo meso. Mjesto iz snova, smireno i bajkovito, čak je i vrijeme poslužilo gotovo idealno. Ne može se ni popamtiti sve šale, igre, poglede pune razumijevanja i poznavanja...to da se sve sklopi u jednu pjesmu i jedan ples.

I onih par trenutaka samoće u rijeci, kad plutaš i gledaš oblake i zahvalan si do njih i natrag, sretan. Živ.

Da, ponekad se borim. Ponekad pucam od stresa. Poneka odluka nije bila najbolja. Druga godina za redom da nemam posao u ovo doba godine...pa ipak, imam slobodu. Imam odabir i imam ono najvrednije. Ne mjeri se u iznosima na računu, opisima poslova, ne znam čime...mjeri se životom u svojim danima, dobrim ljudima i suzama radosnicama. Na tom računu...imam mnogo. Hvala vam.

nedjelja, 09.08.2020.

nisi li?

Nisi imala pravo...na što? Na pogreške? Na lutanja? Nisi smjela dati dio sebe, bez previše očekivanja? Ne toliko puta, ne tako lakovjerno, ne iskreno? I što sad? Nisi li napokon, nakon svih tih možda krivih ali vjerojatno potrebnih skretanja, napokon shvatila da ništa od onoga što si bila ili davala nisi izgubila u nepovrat? Ako je svaka izdaja ili laž, svaka nepravda i polomila nešto u tebi, ako je i odlomila komade, gromade, planine....ti si još uvijek ti, daleko jača od svega toga?

Nisi li shvatila da nisi od stakla, nisi lomljiva? Malo si više od oklopa, malo si više od privida, malo si manje od ničega. Nije li strah jedini luksuz koji si nikako ne želiš priuštiti? Nisi li stoput tražila slobodu, tražila vjetar, tražila bijeg, tražila sebe...nisi li pronašla baš to, kroz cijelu tu povijest, kroz stotine života u jednome, kroz jedan život u stotinama njih?

I zašto se još bojiš, kad vidiš, po stoti put da ti ništa ne može stati na put? Ni pogreške ni drugi ni laž ni bol...nesloboda i nepravde. Imaš pravo na udahe, na vjetar i planine, na ono more koje te drži i na vjeru u sebe, jer si uvijek mogla i uvijek ćeš moći...živjeti svoju istinu. Samo to. I hrabrije je nego što misliš, čudnovata ptico.

<	kolovoz, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv