Nisi imala pravo...na što? Na pogreške? Na lutanja? Nisi smjela dati dio sebe, bez previše očekivanja? Ne toliko puta, ne tako lakovjerno, ne iskreno? I što sad? Nisi li napokon, nakon svih tih možda krivih ali vjerojatno potrebnih skretanja, napokon shvatila da ništa od onoga što si bila ili davala nisi izgubila u nepovrat? Ako je svaka izdaja ili laž, svaka nepravda i polomila nešto u tebi, ako je i odlomila komade, gromade, planine....ti si još uvijek ti, daleko jača od svega toga?
Nisi li shvatila da nisi od stakla, nisi lomljiva? Malo si više od oklopa, malo si više od privida, malo si manje od ničega. Nije li strah jedini luksuz koji si nikako ne želiš priuštiti? Nisi li stoput tražila slobodu, tražila vjetar, tražila bijeg, tražila sebe...nisi li pronašla baš to, kroz cijelu tu povijest, kroz stotine života u jednome, kroz jedan život u stotinama njih?
I zašto se još bojiš, kad vidiš, po stoti put da ti ništa ne može stati na put? Ni pogreške ni drugi ni laž ni bol...nesloboda i nepravde. Imaš pravo na udahe, na vjetar i planine, na ono more koje te drži i na vjeru u sebe, jer si uvijek mogla i uvijek ćeš moći...živjeti svoju istinu. Samo to. I hrabrije je nego što misliš, čudnovata ptico.
Post je objavljen 09.08.2020. u 10:41 sati.