so far away...

subota, 31.08.2019.

neobično...

Najbolje stvari se uvijek dogode upravo onda kad prestaneš tragati za njima. Željeti, žeđati, kad ti prestanu nedostajati, kad prestaneš ovisiti o njima. I jednostavno počneš živjeti...onako kako najbolje znaš i kako želiš. Ovdje i sada, s ovime što već imaš.

Dogodilo se dosta toga, najprije...prvi dan nakon povratka s bolovanja (iako su vrtoglavice još tu...nešto rjeđe barem) me dočekalo...a neću reći iznenađenje već, sačekuša od šefova...s...otkazom. Naravno objasnila sam im da ionako i sama mislim dati otkaz i da su im njihovi razlozi vrlo tanki i da je prilično jasno da je jedini pravi razlog bolovanje. Pa smo potpisali sporazumni i vrlo mirno i fino se razišli. Nije mi se dalo previše natezati iako mama i prijateljice neke misle da sam im trebala reći koliko je nizak i bezobrazan taj njihov postupak. Sreća pa me čeka novi posao jer evo njima ne bi bio problem mene bolesnu bez ikakve najave baciti doslovno na cestu.

Drugo, dosta ranije je stigao i nalaz imunoloških pretraga. Izgleda da smo u potrazi za razlozima vrtoglavice naletjeli na nešto drugo, ne nužno vezano uz to...naime, ipak imam neku autoimunu bolest. Vjerojatno nešto tipa lupusa ili reumatoidnog artritisa, pokazati će sad daljnje pretrage. K tome manjak vitamina D, koji bi mogao uzrokovati vrtoglavice. Sad smo barem na tragu da se nešto otkrije...i kako kaže doktorica, ovo je daleko manje zlo, iako je isto autoimuno, od multiple.
Nisam se izvukla sa stresom kao objašnjenjem...ipak će biti i neka dijagnoza.

Ali na stranu sve to...imam još gotovo mjesec dana rada samo u fušu, od doma i nadam se nešto odmora. I mislim da će mi to itekako pasati. I nadam se da ćemo ukrasti neki vikend za otići nekud...ovo moje plavooko čudo i ja.

Jer...ta je priča nešto...toliko osvježavajuće i drugačije od svega do sad. Kao kad kreneš nešto raditi a sve teče bez ikakvog problema. Dobro ti ide, okolnosti se poslože kako treba i odradiš to s nekom lakoćom...kao da si zaplesao malo evo sad i...napravio sve kako treba.
Nisam nikad, čak ni u onim lijepim vezama do sad imala toliko dobar osjećaj...nije sve teklo s takvom lakoćom i jednostavnošću. Uvijek je barem nešto stajalo sa strane, nekakav problem, nekakav slon u kutu sobe koji je u jednom trenutku postao itekako značajan, velik i uočljiv, koliko god ga se isprva trudili ignorirati. Ovdje, sada....slona nema.

Ugodan je i to beskrajno svaki trenutak koji provedemo zajedno. Gleda me s toliko neke...dragosti da to ne mogu opisati. Smijemo se neprekidno. Grlimo i ljubimo...ponekad kao djeca na autobusnoj stanici. I sve je nekako prirodno, lako, divno, idilično i sretno.
Probuditi se u tom zagrljaju, dok te čeka onaj nasmijani pogled...ma...jednostavno sam sretna.
I začuđena jer...nekako je drugačije, nekako je ljepše, nekako je slobodnije.

Ne moram sakrivati djeliće sebe, ne moram se izvinuti da bi stala na neko mjesto, uz nekoga.
Kao kad pronađeš onaj komad puzzle koji baš paše točno tu. Onako kako treba. Bez borbi, sumnje, izvijanja. Tu je, točno tamo gdje treba biti.

nedjelja, 25.08.2019.

smail...

I tako, to traje neko vrijeme. I nekako je lagano i ugodno i jednostavno. Možemo pričati unedogled, o svemu, bez zadrški. Možemo šutjeti i šetati ili slušati muziku tamo na gornjem gradu. Možemo ispijati pive i ljubiti se. I sve više i više čeznem za svakom novom prilikom da se zagledam u te oči.

Nekako je drugačije, nekako je novo. Nekako je...mekši i emotivniji i više...tu. Više me sluša...više vidi...više osjeća. I obrnuto. Odjednom se stvorila neka beskrajna povezanost i potreba da ga pazim. I čuvam. Vjerujem mu. Imam dojam da bi puno toga bio spreman napraviti za nekoga do koga mu je stalo. I da jako puno daje. Za promjenu, jer ja zaista nemam neka ogromna očekivanja. Pa me ovo iznenađuje. A vidim i njega, svaka moja pažnja.

Rekla sam da smo ko kaktusi, ne treba im baš puno pažnje ni zaljevanja. Navikli su na teške uvjete. I naravno da su neki bolji zbilja neobični.

Jučer je bilo...divno. Sati i sati gledanja u oči i to nasmijano, sretno lice. Kao da je upravo tamo gdje želi i treba biti, sretan i zadovoljan, sasvim. A bome...i ja sam bila. I samo jedva čekam ponovno tako, ko droga koju sve više i više želiš. Ili jednostavno...ona riječ. Ona kojoj se više ni ne nadaš, a vidiš da napokon hrliš prema tome i...nije te briga. Jer ovaj puta imaš kraj sebe nekog za koga si sto posto siguran da je toga vrijedan. I da je isto toliko...tvoj.

Neobično...i lijepo...i sretna sam...

petak, 23.08.2019.

idemo dalje...

Nakon magnetske i posjeta neurologici....koja je jedna od onih duša od ljudi...i koja je pretražila pola bolnice u potrazi za kompom u koji se može ubaciti cd...i izmolila radiologa da očita snimku moje MR...što nije morala...samo da bi mi pomogla i umirila me, tako da ne moram još tri tjedna do nalaza živjeti u neizvjesnosti. I nemam multiplu.

Iako ostaje pitanje zašto se meni vrti već 5-6 tjedana. Možda uho, možda nešto imunološko, nekako se sad već pitam da li će se ti misteriozni razlozi uopće naći ili je zaista moguće da je to neki burnout. Žestoki. Tim više što sam jučer završila i kod zubara sa bolnom cijelom gornjom stranom zuba, odmah je prepoznala da se radi o nekom gingivitisu koji je vrlo bolan i vrlo rijedak i uzrokovan...stresom.
Ispada da mi je cijelo tijelo reklo dosta, gasim se. Samo tako, ja ne bi rekla da je povod bio neki iznimni stres. Uglavnom, laknulo mi je jako što se tiče multiple...a potraga se nastavlja, što izaziva ovakvo stanje. Imam malo više energije, vrtoglavice su još tu.

Ono što me i dalje opterećuje je posao, ovaj skoro pa bivši. Navratila sam uputiti malo novu kolegicu, te imala takav obračun sa šeficom da sam skoro tada dala otkaz. Svaki naš razgovor je prepun njenih optužbi i uvreda, bezobrazna sam i ovakva i onakva, bez ikakvog pravog dokaza i pokrića, kad sam ju zatražila da to podupre primjerima.
Muka mi je od ideje da tamo moram raditi i sekunde.
S druge strane, nova šefica je prvu isplatu bila rekla određenu sumu, pa kad smo se čule dodala još 500 kn više...a isplatila mi 1.000 kn više. Naravno, tamo nema ni komplikacija ni drame ni ničeg. Normalan, poslovni odnos i to je to.
Jedva čekam otići i najsretnija bi bila da mogu ne raditi ovdje više niti dana. Kad bi bar to nekako mogla iskamčiti...

Provela sam nekoliko dana s curama na moru, bilo je jako lijepo...ako izuzmem ona razdoblja u danu kad mi se vrtilo. Uspjele smo se iskupati, izaći malo van, uživati baš.
Rođendan je prošao malo blesavo, navratila sam u firmu, izgubila na to vremena, nisam se nalazila s ekipom jer su posvuda...pa se nadam nekom tulumu kad se svi vrate.

S plavookim je...predivno. Vidimo se dovoljno često, sve je nekako easy. Uživamo provoditi vrijeme zajedno, slušati pričice od onog drugoga, što god radili lijepo nam je. Uživam, sretna sam. Ne preispitujem kud to vodi, dovoljno mi je vidjeti tu neku dozu...odanosti koja me iznenadila...jer je nisam baš sretala prije. Možda je to razlika između emotivaca koji daju sve od sebe jednom kad odluče...i onih ostalih koji uvijek imaju zadrške. A ja do sad nisam imala prilike naletjeti na emotivca. Drugačije je...i lijepo.

subota, 10.08.2019.

the end of the life as you know it...

Možda sam baš zato jučer imala silnu potrebu ispisati ono što je ispisano. Jer sam očekivala promjenu, jer sam slutila da je ovaj netko možda ipak nešto drugo...nešto što bi se moglo zadržati. U mojim mislima, životu...u srcu?

Koliko je dan bio divan ne moram ni pisati...sreća pa je moj prigovor da je ostao nešto dužan upalio pa sam tu dugo čekanu pusu dobila odmah u startu. Inače bi možda još plesali jedno oko drugog bez da toga bude...koliko je bilo super stajati tamo na stepenicama i ljubiti se, sjediti na klupici na strossu uz pivu i laprdanje o svemu i svačemu dok ti s malim prstom zakači tvoj... i zagrli te i naslanjaš se na beskrajno udobno rame u koje baš super paše tvoja glava...i ljubiš to totalno iznanađujuće stvorenje.

Neobično je odjednom naći nekog tko je toliko nježan, tko te vidi i sluša, kome si zanimljiva i nova i tko te baš poštuje. Nekoga kome...neke stvari nisu prepreka i tko se svaki dan javi s pozdravom ujutro i za laku noć. Netko tko nalazi vremena za tebe...bez obzira na hrpu obaveza. I tko te gleda onim pogledom....
Hmmm...možda ipak pomalo padam. Zaljubljujem se u tople, plave oči...kojih se za promjenu ne moram bojati jer drže neku distancu zbog koje znam da ću nastradati.

I da, možda je zaista jučer, kao što kaže u filmu...bio kraj života kakvog ga znam...

petak, 09.08.2019.

paralel...

U jednom se trenutku cijeli život rasuo...na tisuće kristala, duginih boja, svaki u svom paralelnom svemiru. U nekima od njih...u mnogima od njih, ispisali smo toliko...ljepšu priču.
I ovdje si i sada bio najdulja moja priča...i naj..veća ljubav, nažalost, nekako neispunjena. Putevi su se ukrstili, sraslo je korijenje...ali, ne dovoljno da potraje. Nisam se zavukla dovoljno pod kožu toliko tvrdu...preko zidina koje je zima oplela vječnošću....da ih nitko više ne prelazi...

I u nekom od tih svemira se budim kraj tebe u mirisnim plahtama dok mi poljupcima dotičeš vrat, iza mene, snene, sretne, tvoje...potpuno...
U nekom potpuno nevjerojatnom držiš u krilu našu bebu, plavih očiju, a ja se smijem i plaćem od sreće dok promatram taj prizor...
U nekom nismo toliko daleko, nisi toliko hladan i neuhvatljiv, nisu nas razdvojile baš tolike godine.
U nekom smo dvoje djece koja su zajedno odrasla...i oduvijek pripadala jedno drugome.

I ovdje i sada sam ti pripadala, više nego što...smo možda željeli. Bilo je neminovno. Jednako kao što je bio neminovan onakav početak...bio je i ovakav kraj.

Nije li ironično što ti...ovaj netko tko sad koraća u moj život, toliko nalikuje? Plašilo me, donjelo neku dozu opreza...kako je moguće otrgnuti se od nekoga da bi uletjela u naručje nekoga za koga bi bez problema pomislila da mu je mlađi brat. Tko zna...

I kako dalje bez tih nekakvih završnih stihova, toliko značajnog poglavlja? Hoće li ih biti ipak?
Hoćeš li doista doći i reći mi zašto si najednom, baš kad sam te trebala odlučio ne biti tu? Ti, koji si ako išta, uvijek bio tu kad je trebalo? Što se to dogodilo kod tebe, jesi li dobro?
I koji je to morao biti motiv, da se udaljiš od mene na takav način?

Ili ću jednostavno kroćiti dalje kroz život, znajući da je netko tamo negdje...bio moj i nije to bio...ali je ostao...na nekom posebnom mjestu...jer neke se niti isprepletu tako...da ih se razdvojiti može samo kad ih se raspara...i nastane nepopravljiva šteta...

Ili jednostavno pustiš da ti se ta neka, nečija davna nit provlaći kroz snove zauvijek...
Nije li to tužno?

Nije li nepravedno pomalo, prema onima s kim...ćemo sada možda dijeliti postelju?
Zašto postoje te neke nedorečene, tužne, moglo je biti priče...kad nije bilo, kad se nije ispisalo, isplelo, izljubilo, izrodilo...a moglo je, trebalo je...

Zašto ostanu ti neki pogledi kojima nikada nismo oprostili?

Ne bi trebala sad o tome razmišljati.
Ne dok se spremam na još jedan predivan susret sa budućnošću...dok razmišljam koju haljinu obući i hoće li napokon poljubiti me kad dođe...
Dok hrlim ususret tim lijepim plavim očima...razmišljati o onima...koja su sama odabrala ne biti tu. I to ne zato što ih nisam željela tu.

Mogu li zatvoriti to poglavlje, s tobom ili bez tebe, s objašnjenjem za odlazak ili bez njega...
mogu li živjeti život bez da se sjetim...

...da tamo negdje...u paralelnim svjetovima...tisućama njih...još živimo sve snove...koje sam u ovome morala napustiti?

subota, 03.08.2019.

i što sad?

Prošlo je već dva i pol tjedna od mog izleta s hitnom. Ono što je užasno je činjenica da meni nije bolje nakon toliko vremena. Vrtoglavice, trnci, teturanje, beskrajna slabost. Sve je i dalje tu. S vremenom mi se vraća mrvica više energije, ali to je taman toliko da sam jučer uspjela s nekoliko pauza prohodati od Glavnog do Radićeve, preko Štrosa i natrag. Uz sjedenja na terasama itd.

Doktorica koja je mijenjala moju nije gotovo ništa poduzela osim gurnula mi kutiju brufena, kutiju normabela, pitala da li jedem i spavam normalno i konstatirala da mora da se uzrujam ja ponekad. Blijedo sam ju gledala u tom trenu. Ok, provjerila je i štitnjaču, ona je u redu.

Sad kad se vratila moja, a ja pametna pokušala raditi nekoliko dana i na kraju odustala od te ideje...probala je s nekim jačim injekcijama kortikosteroida koji su trebali sve srediti u slučaju da je to kičma. Jučer sam bila došla po treću, no kako nije bilo nikakve promjene, odustala je od toga. Ostaje manje više samo opcija multiple...tako da čekamo nalaz magnetske da to potvrdi.
Ili misteriozna vrtoglava bolest koja ne prolazi i nema joj rješenja. U tom kontekstu multipla se čini savladivom u odnosu na to da ne znamo što je.

Na bolovanju ostajem do daljnjega, tj. barem dok se ne vide ti nalazi...ili se nešto promijeni sa mojim lelujanjem. S obzirom na ona dva dana na poslu, isprva iznenađujuće divnu šeficu punu podrške, a zatim za dva dana totalno povlačenje svega rečenog i drvlje i kamenje po meni...uz izjavu da trenutno od mene nemaju koristi...nemam ni malo želje vraćati se tamo. Ako neću morati ni neću. Otkazni rok planiram pokrenuti čim se vratim, iskoristiti još i godišnji neka dva tjedna i raditi minimum koji moram. Nakon onoliko truda, u trenutku kad sam krahirala fizički oni od mene nemaju koristi. A svih godina prije toga? I što je dovelo do toga da krahiram?
Sigurno premalo posla. Pa to gurkanje s pitanjem da razmisli da li je to meni previše stresan posao...očiti su. Ali sigurna sam da će zamjenu naći ipak puno teže nego što misle. I neka im.

Sve u svemu...oko posla ne moram više brinuti. A i bitnije je da zdravlje dovedem u red jer bez toga nikakav posao neću moći raditi, pa ni novi. Brine me to što se već tjednima ništa ne mijenja...što se neke nove stvari pojavljuju, problemi s vidom i slično.
Brine me što sad i nema drugih opcija, što je multipla prilično izgledna dijagnoza...
Ne želim se s time morati nositi. Ne želim razmišljati u kontekstu tko zna koliko mi je ostalo normalnog i kvalitetnog života prije nego što to krene raditi nered u mom organizmu. I svijetu.
Ne mogu si zamisliti da se ne mogu normalno kretati, ja, ovisnik o brdima.

Biti ovisna o nekome (a taj netko bi izgledno bio moj dosta mlađi brat pošto nemam svoju obitelj)...jednostavno, to nije za mene. I znam, treba na stvari gledati kao izazove, treba se boriti, ne mislim dopustiti nekoj bolesti da mi oduzme moj život...pa ipak...nije to baš lako.
Za sad puštam to vrijeme do nalaza...kako je rekla doktorica za odmor i meditaciju.
Danas idemo u Slavoniju, kod frendice tj njenih divnih roditelja. Mali odmak od svakodnevice i svega. Možda promjena klime pomogne.

Jučer sam provela prekrasnu večer na...trećem dejtu s nekime tko...mi se sve više sviđa s vremenom. Za promjenu, većina dejtova ove godine su bili katastrofe pa trećeg nije ni bilo.
Iako možda i on nije u najboljoj situaciji s onime kako mu je život podijelio karte...nosi se s tim vrlo zrelo i sviđa mi se kako funkcionira. Možda sam nestrpljiva jer smo sva tri puta bježali ko pepeljuge, prvo ja pa onda on na buseve...jer uporno zaboravljamo na vrijeme pa skoro kasnimo na neki zadnji...i nije bilo puse koju sad već ipak očekujem. No, slatke su to brige. A te plave oči, toliko slične onima koje sam toliko dugo godina imala a nemala...nalaze daleko više topline i vremena za mene, uz sve obaveze...od onih nikad osvojenih...
Ispada da se sve može...kad je netko prioritet, a ne opcija...

<	kolovoz, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv