U jednom se trenutku cijeli život rasuo...na tisuće kristala, duginih boja, svaki u svom paralelnom svemiru. U nekima od njih...u mnogima od njih, ispisali smo toliko...ljepšu priču.
I ovdje si i sada bio najdulja moja priča...i naj..veća ljubav, nažalost, nekako neispunjena. Putevi su se ukrstili, sraslo je korijenje...ali, ne dovoljno da potraje. Nisam se zavukla dovoljno pod kožu toliko tvrdu...preko zidina koje je zima oplela vječnošću....da ih nitko više ne prelazi...
I u nekom od tih svemira se budim kraj tebe u mirisnim plahtama dok mi poljupcima dotičeš vrat, iza mene, snene, sretne, tvoje...potpuno...
U nekom potpuno nevjerojatnom držiš u krilu našu bebu, plavih očiju, a ja se smijem i plaćem od sreće dok promatram taj prizor...
U nekom nismo toliko daleko, nisi toliko hladan i neuhvatljiv, nisu nas razdvojile baš tolike godine.
U nekom smo dvoje djece koja su zajedno odrasla...i oduvijek pripadala jedno drugome.
I ovdje i sada sam ti pripadala, više nego što...smo možda željeli. Bilo je neminovno. Jednako kao što je bio neminovan onakav početak...bio je i ovakav kraj.
Nije li ironično što ti...ovaj netko tko sad koraća u moj život, toliko nalikuje? Plašilo me, donjelo neku dozu opreza...kako je moguće otrgnuti se od nekoga da bi uletjela u naručje nekoga za koga bi bez problema pomislila da mu je mlađi brat. Tko zna...
I kako dalje bez tih nekakvih završnih stihova, toliko značajnog poglavlja? Hoće li ih biti ipak?
Hoćeš li doista doći i reći mi zašto si najednom, baš kad sam te trebala odlučio ne biti tu? Ti, koji si ako išta, uvijek bio tu kad je trebalo? Što se to dogodilo kod tebe, jesi li dobro?
I koji je to morao biti motiv, da se udaljiš od mene na takav način?
Ili ću jednostavno kroćiti dalje kroz život, znajući da je netko tamo negdje...bio moj i nije to bio...ali je ostao...na nekom posebnom mjestu...jer neke se niti isprepletu tako...da ih se razdvojiti može samo kad ih se raspara...i nastane nepopravljiva šteta...
Ili jednostavno pustiš da ti se ta neka, nečija davna nit provlaći kroz snove zauvijek...
Nije li to tužno?
Nije li nepravedno pomalo, prema onima s kim...ćemo sada možda dijeliti postelju?
Zašto postoje te neke nedorečene, tužne, moglo je biti priče...kad nije bilo, kad se nije ispisalo, isplelo, izljubilo, izrodilo...a moglo je, trebalo je...
Zašto ostanu ti neki pogledi kojima nikada nismo oprostili?
Ne bi trebala sad o tome razmišljati.
Ne dok se spremam na još jedan predivan susret sa budućnošću...dok razmišljam koju haljinu obući i hoće li napokon poljubiti me kad dođe...
Dok hrlim ususret tim lijepim plavim očima...razmišljati o onima...koja su sama odabrala ne biti tu. I to ne zato što ih nisam željela tu.
Mogu li zatvoriti to poglavlje, s tobom ili bez tebe, s objašnjenjem za odlazak ili bez njega...
mogu li živjeti život bez da se sjetim...
...da tamo negdje...u paralelnim svjetovima...tisućama njih...još živimo sve snove...koje sam u ovome morala napustiti?
Post je objavljen 09.08.2019. u 15:39 sati.