Prošlo je već dva i pol tjedna od mog izleta s hitnom. Ono što je užasno je činjenica da meni nije bolje nakon toliko vremena. Vrtoglavice, trnci, teturanje, beskrajna slabost. Sve je i dalje tu. S vremenom mi se vraća mrvica više energije, ali to je taman toliko da sam jučer uspjela s nekoliko pauza prohodati od Glavnog do Radićeve, preko Štrosa i natrag. Uz sjedenja na terasama itd.
Doktorica koja je mijenjala moju nije gotovo ništa poduzela osim gurnula mi kutiju brufena, kutiju normabela, pitala da li jedem i spavam normalno i konstatirala da mora da se uzrujam ja ponekad. Blijedo sam ju gledala u tom trenu. Ok, provjerila je i štitnjaču, ona je u redu.
Sad kad se vratila moja, a ja pametna pokušala raditi nekoliko dana i na kraju odustala od te ideje...probala je s nekim jačim injekcijama kortikosteroida koji su trebali sve srediti u slučaju da je to kičma. Jučer sam bila došla po treću, no kako nije bilo nikakve promjene, odustala je od toga. Ostaje manje više samo opcija multiple...tako da čekamo nalaz magnetske da to potvrdi.
Ili misteriozna vrtoglava bolest koja ne prolazi i nema joj rješenja. U tom kontekstu multipla se čini savladivom u odnosu na to da ne znamo što je.
Na bolovanju ostajem do daljnjega, tj. barem dok se ne vide ti nalazi...ili se nešto promijeni sa mojim lelujanjem. S obzirom na ona dva dana na poslu, isprva iznenađujuće divnu šeficu punu podrške, a zatim za dva dana totalno povlačenje svega rečenog i drvlje i kamenje po meni...uz izjavu da trenutno od mene nemaju koristi...nemam ni malo želje vraćati se tamo. Ako neću morati ni neću. Otkazni rok planiram pokrenuti čim se vratim, iskoristiti još i godišnji neka dva tjedna i raditi minimum koji moram. Nakon onoliko truda, u trenutku kad sam krahirala fizički oni od mene nemaju koristi. A svih godina prije toga? I što je dovelo do toga da krahiram?
Sigurno premalo posla. Pa to gurkanje s pitanjem da razmisli da li je to meni previše stresan posao...očiti su. Ali sigurna sam da će zamjenu naći ipak puno teže nego što misle. I neka im.
Sve u svemu...oko posla ne moram više brinuti. A i bitnije je da zdravlje dovedem u red jer bez toga nikakav posao neću moći raditi, pa ni novi. Brine me to što se već tjednima ništa ne mijenja...što se neke nove stvari pojavljuju, problemi s vidom i slično.
Brine me što sad i nema drugih opcija, što je multipla prilično izgledna dijagnoza...
Ne želim se s time morati nositi. Ne želim razmišljati u kontekstu tko zna koliko mi je ostalo normalnog i kvalitetnog života prije nego što to krene raditi nered u mom organizmu. I svijetu.
Ne mogu si zamisliti da se ne mogu normalno kretati, ja, ovisnik o brdima.
Biti ovisna o nekome (a taj netko bi izgledno bio moj dosta mlađi brat pošto nemam svoju obitelj)...jednostavno, to nije za mene. I znam, treba na stvari gledati kao izazove, treba se boriti, ne mislim dopustiti nekoj bolesti da mi oduzme moj život...pa ipak...nije to baš lako.
Za sad puštam to vrijeme do nalaza...kako je rekla doktorica za odmor i meditaciju.
Danas idemo u Slavoniju, kod frendice tj njenih divnih roditelja. Mali odmak od svakodnevice i svega. Možda promjena klime pomogne.
Jučer sam provela prekrasnu večer na...trećem dejtu s nekime tko...mi se sve više sviđa s vremenom. Za promjenu, većina dejtova ove godine su bili katastrofe pa trećeg nije ni bilo.
Iako možda i on nije u najboljoj situaciji s onime kako mu je život podijelio karte...nosi se s tim vrlo zrelo i sviđa mi se kako funkcionira. Možda sam nestrpljiva jer smo sva tri puta bježali ko pepeljuge, prvo ja pa onda on na buseve...jer uporno zaboravljamo na vrijeme pa skoro kasnimo na neki zadnji...i nije bilo puse koju sad već ipak očekujem. No, slatke su to brige. A te plave oči, toliko slične onima koje sam toliko dugo godina imala a nemala...nalaze daleko više topline i vremena za mene, uz sve obaveze...od onih nikad osvojenih...
Ispada da se sve može...kad je netko prioritet, a ne opcija...
Post je objavljen 03.08.2019. u 08:42 sati.