I tako, to traje neko vrijeme. I nekako je lagano i ugodno i jednostavno. Možemo pričati unedogled, o svemu, bez zadrški. Možemo šutjeti i šetati ili slušati muziku tamo na gornjem gradu. Možemo ispijati pive i ljubiti se. I sve više i više čeznem za svakom novom prilikom da se zagledam u te oči.
Nekako je drugačije, nekako je novo. Nekako je...mekši i emotivniji i više...tu. Više me sluša...više vidi...više osjeća. I obrnuto. Odjednom se stvorila neka beskrajna povezanost i potreba da ga pazim. I čuvam. Vjerujem mu. Imam dojam da bi puno toga bio spreman napraviti za nekoga do koga mu je stalo. I da jako puno daje. Za promjenu, jer ja zaista nemam neka ogromna očekivanja. Pa me ovo iznenađuje. A vidim i njega, svaka moja pažnja.
Rekla sam da smo ko kaktusi, ne treba im baš puno pažnje ni zaljevanja. Navikli su na teške uvjete. I naravno da su neki bolji zbilja neobični.
Jučer je bilo...divno. Sati i sati gledanja u oči i to nasmijano, sretno lice. Kao da je upravo tamo gdje želi i treba biti, sretan i zadovoljan, sasvim. A bome...i ja sam bila. I samo jedva čekam ponovno tako, ko droga koju sve više i više želiš. Ili jednostavno...ona riječ. Ona kojoj se više ni ne nadaš, a vidiš da napokon hrliš prema tome i...nije te briga. Jer ovaj puta imaš kraj sebe nekog za koga si sto posto siguran da je toga vrijedan. I da je isto toliko...tvoj.
Neobično...i lijepo...i sretna sam...
Post je objavljen 25.08.2019. u 17:14 sati.