so far away...

subota, 18.02.2012.

i život je takav...negdje nam doda...negdje nam oduzme...

dodao je ovih godina nekolicinu ljudi u moj život...i njih nekoliko, dragocjenih...
jednoga od onih najdragocjenijih...je oduzeo...
i nekako je lakše preživjeti to, kraj ovih nekoliko...

par prijatelja...sasvim slučajno dolutalih...
i on...sada malo manje nedefinirani...no, zauvijek ću ga zvati tako...
razgovarali smo napokon, nedavno...
i rekla sam sve ono što mi je toliko dugo ležalo na duši...
da mi je stalo, jako...
i da mi fali ponekad, da se ponekad premalo vidimo...
i pitala što on o tome misli...

i...nije pobjegao...
smrzao se, očekivano, jer ipak, on nije od onih koji o tome znaju pričati...
ali..rekao je sasvim dovoljno...

a pokazao, kroz sve ove dane, daleko više...
da je tu, onih teških i tužnih noći, dok plačem u snu...
da je tu, dok stojim uz grob, dok mi voljenog roditelj spuštaju par metara pod zemlju...
da je tu, kad pokušavam zaboraviti...
i da je tu, kad se sjetim...
da je tu, kad kreću suze...
i kad se prisjećam...

da je tu...uvijek...
i da je moj...i da me voli...

pokazao je to, daleko bolje nego što riječi mogu reći...
šutnjom i utjehom...

i onim zagrljajima, dok me primiče bliže sebi...dok spavam...ili dok tugujem...

priznajem...nisam od njega, isprva, očekivala ni blizu toliko...koliko mi daje iz dana u dan...

srijeda, 15.02.2012.

dnevnik tuge...

Možda će to sada ovaj blog biti...neko vrijeme. Dok dani, sati i minute ne isperu malo i razvodne te crne tuge.

Jutra su najteža.
Budim se...i onda onaj jedan djelić minute...kad je sve u redu...i onda bolni trenutak kada se sjetim. I krenu suze. I tako svaki dan. Zacvilim, kao neko maleno napušteno pseto. I pitam zašto. Zašto, zašto, zašto.
Trebam ga, nedostaje mi.

Teško je uopće povjerovati da više nije tu. Da neće sjediti za svojim mjestom za stolom na onim nedjeljnjim ručkovima. Da se neće smijati vicevima koje brat pročita sa onog listića koji je on stalno donosio iz crkve.
Da nećemo više zajedno odlaziti u šetnje do vikendice. Da neće ležati na podu dok se igra sa mojom mačkom. Da neće pozdravljati našeg psa, koji bi oduševljeno skakao na njega čim bi se vratio s posla.
Da me više nikada neće zvati Nana.

Da je otišao taj miran i tih čovjek koji nikada nikome ništa nažao nije učinio.

I kako da onda ne ostane neka ogromna praznina na mjestu gdje je bio netko kao on?
I kako da se prebole sve te tuge?





zanemarite naslov...

petak, 10.02.2012.

najteže zbogom....

zauvjek ćeš biti u našim srcima...i živjeti tu, svojom iskrenošću, mirom i dobrotom...

bio si jedan od najboljih ljudi, kakvih danas više nema...
a takvi uvijek prerano odlaze...

tata, voli te tvoja Nana...

utorak, 07.02.2012.

san...

Ima jedan problem sa mojim snovima...oni mračni, prijeteći, često se ostvare. Kao neko upozorenje koje je teško izbjeći.

Oni divni...sanjivo nestvarni, prekrasni, ona ostvarenja svih mojih skrivenih želja. Oni...se ostvare rijetko.
Tako i ovaj...neobičan.

Sanjala sam svoju obitelj. Oca, koji...možda odazi, polako i sigurno, zauvijek. Brata, kojeg obožavam, ali iskreno.
I...njega, koga želim da mi bude obitelj. Koliko god taj san neostvariv možda bio. Možda i nije toliko neostvariv koliko mislim da je.
Sanjala sam da je nabavio neki objektiv za fotić bratu...dao mu to, a ovaj je bio oduševljen. Da je sa tatom nešto raspravljao na telefon...i sve to uz neko moje čuđenje da je tu i da ga oni prihvaćaju. Bilo je lijepo...i nestvarno. I iskreno, nekako.

Sanjala sam jednu od svojih čežnji...o obitelji i bliskosti...
I njemu, u toj slici.

A umjesto toga, stvarnost je nekako tužnija. Nedostaje mi...očito daleko više nego ja njemu...jer da je tako, bio bi tu...više nego što jest.
I predstoji nam taj jedan razgovor koji sam možda trebala pokrenuti još davno.
Ostaje istina...da mi je stalo, ali da mi ovo nije dovoljno. Da želim...onaj san gore. I više vremena za nas...i više bliskosti...
I ostaje njegov odgovor na sve to.
Kojeg se bojim, jer se bojim da neće biti onaj koji bih željela.
Da me možda i voli ali nije spreman na ništa drugačiji odnos nego što ga imamo.
A onda...onda ne znam što ću...i kako. I hoće li to biti kraj, već sada...ili će biti naznaka kraja...jednom, kada mi biti s njim postane manje važno od toga da budem u odnosu koji me u potpunosti ispunjava. I koji ima šansu postati ovaj iz snova.

Za sada...njega sanjam...i ne mogu si pomoći.

nedjelja, 05.02.2012.

nakupilo se...

tuge i tuga...
i nekakvih razočaranja...
ljudima oko mene...i samom sobom...
i svime, životom...

i poželim pobjeći što je moguće dalje...
podvinutog repa, nekuda, i vidati rane...
luksuz koji si ne može priuštiti baš svatko...i baš uvijek...

razočarali su me...oni neki bliski ljudi, koji bi trebali željeti biti tu...
a ne žele...

i nisu tu...

i to boli...

i u odgađanju onih nekih sudbonosnih riječi koje nikako da prevalim preko usta...
samo puštam da dulje i više boli...

razočarao me...najdraži...
razočarali su me još poneki ljudi koji bi...trebali biti tu...a zaboravljaju na to...

mrzim svoj posao...

i mrzim život i njegovu nepravdu, jer mi oduzima roditelja...prerano...

mrzim samu sebe što ne činim ništa da promijenim barem ponešto od ovoga...
ono na što sama mogu utjecati...

mrzim što tako beznadno volim i želim nekoga...tko...ipak dolazi samo ponekad...
kada mu odgovara...i daje onoliko koliko mu odgovara...ni slučajno ne previše...

mrzim što...nisam sretna tu...i ne znam da li bih bila negdje drugdje, da je sve nekako drugačije...
ili jednostavno nisam sretna niti sama sa sobom...

mrzim što...ga nema, što se ne javlja...što ne znam gdje je to...radije nego tu...
i što ne znam zašto...ne želi biti tu...

zbilja se nakupilo...

i poželim sve iz temelja mijenjati...
otići...
raditi nešto drugo...
negdje drugdje...
što je moguće dalje...

daleko od svega i svih...što nije onakvo kakvim bih željela...i koji nisu onakvi kakvima ih trebam...

možda se jednom i odvažim...

<	veljača, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv