Možda će to sada ovaj blog biti...neko vrijeme. Dok dani, sati i minute ne isperu malo i razvodne te crne tuge.
Jutra su najteža.
Budim se...i onda onaj jedan djelić minute...kad je sve u redu...i onda bolni trenutak kada se sjetim. I krenu suze. I tako svaki dan. Zacvilim, kao neko maleno napušteno pseto. I pitam zašto. Zašto, zašto, zašto.
Trebam ga, nedostaje mi.
Teško je uopće povjerovati da više nije tu. Da neće sjediti za svojim mjestom za stolom na onim nedjeljnjim ručkovima. Da se neće smijati vicevima koje brat pročita sa onog listića koji je on stalno donosio iz crkve.
Da nećemo više zajedno odlaziti u šetnje do vikendice. Da neće ležati na podu dok se igra sa mojom mačkom. Da neće pozdravljati našeg psa, koji bi oduševljeno skakao na njega čim bi se vratio s posla.
Da me više nikada neće zvati Nana.
Da je otišao taj miran i tih čovjek koji nikada nikome ništa nažao nije učinio.
I kako da onda ne ostane neka ogromna praznina na mjestu gdje je bio netko kao on?
I kako da se prebole sve te tuge?
zanemarite naslov...
Post je objavljen 15.02.2012. u 07:39 sati.