tuge i tuga...
i nekakvih razočaranja...
ljudima oko mene...i samom sobom...
i svime, životom...
i poželim pobjeći što je moguće dalje...
podvinutog repa, nekuda, i vidati rane...
luksuz koji si ne može priuštiti baš svatko...i baš uvijek...
razočarali su me...oni neki bliski ljudi, koji bi trebali željeti biti tu...
a ne žele...
i nisu tu...
i to boli...
i u odgađanju onih nekih sudbonosnih riječi koje nikako da prevalim preko usta...
samo puštam da dulje i više boli...
razočarao me...najdraži...
razočarali su me još poneki ljudi koji bi...trebali biti tu...a zaboravljaju na to...
mrzim svoj posao...
i mrzim život i njegovu nepravdu, jer mi oduzima roditelja...prerano...
mrzim samu sebe što ne činim ništa da promijenim barem ponešto od ovoga...
ono na što sama mogu utjecati...
mrzim što tako beznadno volim i želim nekoga...tko...ipak dolazi samo ponekad...
kada mu odgovara...i daje onoliko koliko mu odgovara...ni slučajno ne previše...
mrzim što...nisam sretna tu...i ne znam da li bih bila negdje drugdje, da je sve nekako drugačije...
ili jednostavno nisam sretna niti sama sa sobom...
mrzim što...ga nema, što se ne javlja...što ne znam gdje je to...radije nego tu...
i što ne znam zašto...ne želi biti tu...
zbilja se nakupilo...
i poželim sve iz temelja mijenjati...
otići...
raditi nešto drugo...
negdje drugdje...
što je moguće dalje...
daleko od svega i svih...što nije onakvo kakvim bih željela...i koji nisu onakvi kakvima ih trebam...
možda se jednom i odvažim...
Post je objavljen 05.02.2012. u 11:29 sati.