i život je takav...negdje nam doda...negdje nam oduzme...
dodao je ovih godina nekolicinu ljudi u moj život...i njih nekoliko, dragocjenih...
jednoga od onih najdragocjenijih...je oduzeo...
i nekako je lakše preživjeti to, kraj ovih nekoliko...
par prijatelja...sasvim slučajno dolutalih...
i on...sada malo manje nedefinirani...no, zauvijek ću ga zvati tako...
razgovarali smo napokon, nedavno...
i rekla sam sve ono što mi je toliko dugo ležalo na duši...
da mi je stalo, jako...
i da mi fali ponekad, da se ponekad premalo vidimo...
i pitala što on o tome misli...
i...nije pobjegao...
smrzao se, očekivano, jer ipak, on nije od onih koji o tome znaju pričati...
ali..rekao je sasvim dovoljno...
a pokazao, kroz sve ove dane, daleko više...
da je tu, onih teških i tužnih noći, dok plačem u snu...
da je tu, dok stojim uz grob, dok mi voljenog roditelj spuštaju par metara pod zemlju...
da je tu, kad pokušavam zaboraviti...
i da je tu, kad se sjetim...
da je tu, kad kreću suze...
i kad se prisjećam...
da je tu...uvijek...
i da je moj...i da me voli...
pokazao je to, daleko bolje nego što riječi mogu reći...
šutnjom i utjehom...
i onim zagrljajima, dok me primiče bliže sebi...dok spavam...ili dok tugujem...
priznajem...nisam od njega, isprva, očekivala ni blizu toliko...koliko mi daje iz dana u dan...
Post je objavljen 18.02.2012. u 23:30 sati.