Ima jedan problem sa mojim snovima...oni mračni, prijeteći, često se ostvare. Kao neko upozorenje koje je teško izbjeći.
Oni divni...sanjivo nestvarni, prekrasni, ona ostvarenja svih mojih skrivenih želja. Oni...se ostvare rijetko.
Tako i ovaj...neobičan.
Sanjala sam svoju obitelj. Oca, koji...možda odazi, polako i sigurno, zauvijek. Brata, kojeg obožavam, ali iskreno.
I...njega, koga želim da mi bude obitelj. Koliko god taj san neostvariv možda bio. Možda i nije toliko neostvariv koliko mislim da je.
Sanjala sam da je nabavio neki objektiv za fotić bratu...dao mu to, a ovaj je bio oduševljen. Da je sa tatom nešto raspravljao na telefon...i sve to uz neko moje čuđenje da je tu i da ga oni prihvaćaju. Bilo je lijepo...i nestvarno. I iskreno, nekako.
Sanjala sam jednu od svojih čežnji...o obitelji i bliskosti...
I njemu, u toj slici.
A umjesto toga, stvarnost je nekako tužnija. Nedostaje mi...očito daleko više nego ja njemu...jer da je tako, bio bi tu...više nego što jest.
I predstoji nam taj jedan razgovor koji sam možda trebala pokrenuti još davno.
Ostaje istina...da mi je stalo, ali da mi ovo nije dovoljno. Da želim...onaj san gore. I više vremena za nas...i više bliskosti...
I ostaje njegov odgovor na sve to.
Kojeg se bojim, jer se bojim da neće biti onaj koji bih željela.
Da me možda i voli ali nije spreman na ništa drugačiji odnos nego što ga imamo.
A onda...onda ne znam što ću...i kako. I hoće li to biti kraj, već sada...ili će biti naznaka kraja...jednom, kada mi biti s njim postane manje važno od toga da budem u odnosu koji me u potpunosti ispunjava. I koji ima šansu postati ovaj iz snova.
Za sada...njega sanjam...i ne mogu si pomoći.
Post je objavljen 07.02.2012. u 12:29 sati.