so far away...

četvrtak, 26.08.2010.

back home...

Noć je...na brdu smo, zaravan kraj cestice. I tisuće svjetala grada ispod nas. Protežu se cijelom širinom, blistaju. A puni mjesec se probija kroz oblake. Slika iz bajke, iz filmova.

Stojimo jedno kraj drugoga, grlim te. Ljubim ti vrat, kapke, usta...i stisnem još čvršće kraj sebe kad se sjetim da smo zamalo odustali, odrekli se svega. Želim da taj trenutak traje zauvijek...da postojimo samo mi, naši poljupci i zagrljaji i neka predivna noć.

Trebam li uopće reći koliko sam sretna što si ostao? Koliko zahvalna...trebam li reći koliko te volim i ne želim bez tebe ni sekunde. Koliko mi već sad nedostaješ? Trebam li reći što sam sanjala noćas? Trebam li reći koliko sam željela da san bude stvaran, da si doista kraj mene, koža do kože, tvoja toplina, tvoj dah kraj mog vrata? Koliko želim da svako buđenje bude takvo? Od danas pa zauvijek. I da ne mogu dočekati te dane?

Trebam li reći da me ništa ne usrećuje više od onog tvog (samo tvog) predivnog osmjeha? I to da te gledam...samo gledam i mislim koliko te volim i želim poljubiti, baš tad, a znam da ti ne voliš da se kao djeca ljubimo na sred terase kafića...

Trebam li reći da toliko toga sanjam, toliko toga želim da napravimo zajedno? Da želim putovanja i lutanja...šetnje šumama, uz potoke i neka prekrasna maglovita jezera, rano ujutro, jer sam te poljupcima izvukla iz kreveta i nagovorila da idemo ufotkati koji nezaboravan kadar. Da želim otići s tobom u tvoj kraj, upoznati tvoje...vidjeti mjesta o kojima si mi pričao. Da te želim odvesti na onu predivnu plažu koju volim, da te želim odvesti na vrh mog otoka i da vidiš pogled od tamo. Da želim da vidiš sva ona mjesta koja su me očarala, da zajedno uživamo u svemu tome. I još puno toga, onih mjesta gdje nismo bili, a želimo ići...mjesta koja će biti samo naša. Da želim tisuće popodnevnih kava i tisuće zajedničkih buđenja: lijenih, ubrzanih, radnih, slobodnih, svakakvih....ali naših.

Da želim onaj neki naš kutak, stančić...koji znam da će biti divan i da ćemo doći do njega, ma koliko se teško to sada činilo. Da želim piti kave na balkonu, da želim zavaliti se kraj tebe pred tv-om...da želim motati se po kuhinji dok kuhamo. Da želim doći ti iznenada i sjesti u krilo i poljubiti te kao da mi je to posljednji put.

Da želim život s tobom. Samo to....ali to je toliko neopisivo puno. I ne mogu zamisliti ništa ljepše.
I da svaki trenutak poput ovog jučer čuvam...
I volim...jer je dio nas...naše neke povijesti...
I neka je samo mali dio...
Mi imamo još toliko toga za ispisati...

VT

utorak, 24.08.2010.

čekanje...

Pusto, prazno, slomljeno...tako se osjećam sad. I nikako da me prođe taj osjećaj da sam na dnu, pritisnuta nekom neshvatljivom mi silom i da ne mogu krenuti dalje. Bojim se neopisivo, što ako je ovo zaista kraj? Ova bol je nepodnošljiva, a znam da će biti još daleko veća ako tako odlučiš. Ovo je mučenje, nadam se da ćemo uskoro riješiti to nekako...ali istovremeno se stravično bojim susreta. Što ako nešto napravim krivo? Što ako se opet posvađamo?

Što ako kasnije ne bude natrag, što ako mi okreneš leđa i kažeš zbogom? Što ako me više ne voliš? Što ako me ne želiš?

Ne znam kako to podnjeti, ne znam kako bih tad uopće dovukla se do svog kreveta, kako bih ikada više ustala iz njega.
Patetika? Znam...je...ali, zaista, ja to ne znam.

Ne znam kako bez tebe, ne mogu to zamisliti i ne želim. Ne želim biti bez tvojih osmjeha, naših tipkanja. Bez susreta, koji su bili toliko rijetki, bez tih divnih dana kada sam bila u raju. Ne želim bez naših šmajhlanja, bez šala, bez poljubaca, bez tebe ljubavi. Toliko mi puno značiš, zar sve to skupa nije dovoljno?

Zar bi mogao samo otići sada, reći da je kraj? Zar je bilo toliko teško kraj mene? Kako ja to nisam shvatila, dobro gdje sam bila? Nikada neću shvatiti kako sam mogla biti u tolikoj zabludi, toliko te malo poštovati i paziti da nisam ni vidjela da patiš? Kako da si to uopće oprostim?

I dala bi sve samo da se mogu iskupiti, pokazati ti da znam i mogu bolje i da to nije toliko teško. Zašto ti je tako teško povjerovati u to? Zašto se toliko bojiš probati? Boli me to...ne vjeruješ mi, ne vjeruješ da mogu bolje.

I znaš da nema garancija, da ništa u životu nije sigurno i da uvijek nešto može krenuti po zlu. Ne mogu ti obećati da će sada sigurno sve biti savršeno. Ili drukčije. Jedino što mogu obećati je da ću se potruditi, najviše što mogu. A mogu. I mogu ti reći da te volim više od ičeg, da te želim kraj sebe i da je jedino što sanjam budućnost kraj tebe. Znaš i sam da mi je uvijek ljubav najvažnija i da ništa bez nje nije potpuno, što god u životu postigla.

Moja ljubav si ti....ona prava i iskrena, rijetka, ne dogode se takve često. I zato te tako teško pustiti...iako bi i to rađe nego da budeš samnom nesretan. Ali sigurna sam da ne bi bio.

Volim te.
I strepim od tog sudbonosnog susreta kada ćemo znati kojim putem krećemo. Zaista strepim.

nedjelja, 22.08.2010.

nada...

Hoćeš li se vratiti? Molim te...
Koliko toga se može promijeniti u jednome danu? Koliko grešaka mogu pobrojati, svojih, veliki, kojima sam te odgurnula od sebe? Koliko krivnje i bola stane u ovu prokletu dušu?

Previše...puno previše. Kako dalje? Kuda, kada je sve prazno bez tebe, kada nema smisla ni sunca. Hladno mi je. Nedostaješ mi do boli, ne znam kako uopće podnosim ovu bol.

Ne usudim se nadati, to je ono najbolnije. Što ako se nadam pa ipak ne uspijemo, ne vratiš se, što onda? Kako ću to preboljeti, kako uopće ustajati iz kreveta?

Ne mogu bez tebe...ne znam i ne želim. Sve si mi. Moj svijet. Smisao. Sreća. Život. Ljubav. Sve.
I sve ove suze, sva ova bol ništa su prema pomisli da te zaista više nikada nemam. Taj lom ne želim ni zamišljati, ni sad ne znam kako se uopće držim na površini, tada ne bih imala razloga tu ostati.

Ovo malo nade, ovo što si rekao da se nadaš da će sve ispasti dobro, da se sve može popraviti, to me drži. Jedva. Jer i ovako potonem svako toliko, plačem, tugujem. Gledam izgubljeno u neku točku u daljini, poželim nestati.

Kako da te pustim, ako te moram pustiti?
Kako da te vratim, ako se makar i malo želiš vratiti?

Ne mogu bez tebe ljubavi...ne mogu, ne mogu...

petak, 20.08.2010.

the end...

jučer mi je bio rođendan...jučer si slomio sve što sam bila, sve što jesam, sve što ću ikada biti...
sve to više ne postoji...

ne znam kako si mogao, ne znam otkud ti okrutnost da zbog jedne tako male greške odustaneš od svega...
i to baš jučer, od svih dana...
i to baš tako hladno, porukama...

i to baš tako konačno i potpuno, tako da sad sjedil sleđena pogleda i gledam u prazno, gubim smisao života, gubim sve što volim, sve što želim, gubim i sebe s tobom...

kako si mogao? kako možeš samo tako okrenuti leđa vezi koja je za mene bila najdivnija, najsavršenija? Imam mane? A tko ih nema, ti nemaš? Zar nije to nešto s čim se može živjeti, napraviti kompromise, prilagoditi se?

Volim te...volim te tako užasno, tako bolno, tako nesretno, tako slomljeno da ne znam kako ovo pokrpati. Nikako. Ovo će ostati kao rana na mom srcu, duši, svemu što jesam jednom zauvijek. Kao da si umro, kao da te nema, kao...još gore od svega toga, jer je toliko daleko gore znati da si svjestan otišao od mene. Izabrao ne voljeti me.

Jesi li ikada? Je li popis mojih mana bio najava ovome?
Jesam li bila toliko glupa da ne vidim da ovo ne ide?
Je li samo meni bilo divno, lijepo, predivno, najljepše s tobom?

Toliko pitanja koja nikada neće dobiti odgovor.
Znam da život ide dalje, znam da ćeš sigurno brzo krenuti dalje, ne želim to znati, ne želim se još više lomiti.
Znam da ti se ne mogu javljati, da si reko svoje, ono daj odiiiiiiiiiiiiii....me ubilo.

Zar se nismo voljeli? Zar nismo bili sretni? Zar nismo mogli potruditi se?
Molim te....zašto me nisi volio dovoljno za ponovo?


Slomio si me...slomio si me onako kako sam se bojala da imaš moć onog trena kada sam shvatila da te volim više i potpunije nego što sam mogla sanjati da se može.

Volim te, uvijek ću te voljeti, makar si me povrijedio kao nikada nitko.
Uvijek ću te željeti, da se vratiš, da odnekud dođeš, da se predomisliš, da kažeš da me voliš i da ćemo probati ponovo.

Poznajem te, znam da nećeš doći. Niti ikada više htjeti nas, mene, natrag, sve što smo imali...
I to toliko boli da ne mogu i ne znam kako živjeti dalje...

<	kolovoz, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv