Pusto, prazno, slomljeno...tako se osjećam sad. I nikako da me prođe taj osjećaj da sam na dnu, pritisnuta nekom neshvatljivom mi silom i da ne mogu krenuti dalje. Bojim se neopisivo, što ako je ovo zaista kraj? Ova bol je nepodnošljiva, a znam da će biti još daleko veća ako tako odlučiš. Ovo je mučenje, nadam se da ćemo uskoro riješiti to nekako...ali istovremeno se stravično bojim susreta. Što ako nešto napravim krivo? Što ako se opet posvađamo?
Što ako kasnije ne bude natrag, što ako mi okreneš leđa i kažeš zbogom? Što ako me više ne voliš? Što ako me ne želiš?
Ne znam kako to podnjeti, ne znam kako bih tad uopće dovukla se do svog kreveta, kako bih ikada više ustala iz njega.
Patetika? Znam...je...ali, zaista, ja to ne znam.
Ne znam kako bez tebe, ne mogu to zamisliti i ne želim. Ne želim biti bez tvojih osmjeha, naših tipkanja. Bez susreta, koji su bili toliko rijetki, bez tih divnih dana kada sam bila u raju. Ne želim bez naših šmajhlanja, bez šala, bez poljubaca, bez tebe ljubavi. Toliko mi puno značiš, zar sve to skupa nije dovoljno?
Zar bi mogao samo otići sada, reći da je kraj? Zar je bilo toliko teško kraj mene? Kako ja to nisam shvatila, dobro gdje sam bila? Nikada neću shvatiti kako sam mogla biti u tolikoj zabludi, toliko te malo poštovati i paziti da nisam ni vidjela da patiš? Kako da si to uopće oprostim?
I dala bi sve samo da se mogu iskupiti, pokazati ti da znam i mogu bolje i da to nije toliko teško. Zašto ti je tako teško povjerovati u to? Zašto se toliko bojiš probati? Boli me to...ne vjeruješ mi, ne vjeruješ da mogu bolje.
I znaš da nema garancija, da ništa u životu nije sigurno i da uvijek nešto može krenuti po zlu. Ne mogu ti obećati da će sada sigurno sve biti savršeno. Ili drukčije. Jedino što mogu obećati je da ću se potruditi, najviše što mogu. A mogu. I mogu ti reći da te volim više od ičeg, da te želim kraj sebe i da je jedino što sanjam budućnost kraj tebe. Znaš i sam da mi je uvijek ljubav najvažnija i da ništa bez nje nije potpuno, što god u životu postigla.
Moja ljubav si ti....ona prava i iskrena, rijetka, ne dogode se takve često. I zato te tako teško pustiti...iako bi i to rađe nego da budeš samnom nesretan. Ali sigurna sam da ne bi bio.
Volim te.
I strepim od tog sudbonosnog susreta kada ćemo znati kojim putem krećemo. Zaista strepim.
Post je objavljen 24.08.2010. u 08:09 sati.