so far away...

četvrtak, 26.08.2010.

back home...

Noć je...na brdu smo, zaravan kraj cestice. I tisuće svjetala grada ispod nas. Protežu se cijelom širinom, blistaju. A puni mjesec se probija kroz oblake. Slika iz bajke, iz filmova.

Stojimo jedno kraj drugoga, grlim te. Ljubim ti vrat, kapke, usta...i stisnem još čvršće kraj sebe kad se sjetim da smo zamalo odustali, odrekli se svega. Želim da taj trenutak traje zauvijek...da postojimo samo mi, naši poljupci i zagrljaji i neka predivna noć.

Trebam li uopće reći koliko sam sretna što si ostao? Koliko zahvalna...trebam li reći koliko te volim i ne želim bez tebe ni sekunde. Koliko mi već sad nedostaješ? Trebam li reći što sam sanjala noćas? Trebam li reći koliko sam željela da san bude stvaran, da si doista kraj mene, koža do kože, tvoja toplina, tvoj dah kraj mog vrata? Koliko želim da svako buđenje bude takvo? Od danas pa zauvijek. I da ne mogu dočekati te dane?

Trebam li reći da me ništa ne usrećuje više od onog tvog (samo tvog) predivnog osmjeha? I to da te gledam...samo gledam i mislim koliko te volim i želim poljubiti, baš tad, a znam da ti ne voliš da se kao djeca ljubimo na sred terase kafića...

Trebam li reći da toliko toga sanjam, toliko toga želim da napravimo zajedno? Da želim putovanja i lutanja...šetnje šumama, uz potoke i neka prekrasna maglovita jezera, rano ujutro, jer sam te poljupcima izvukla iz kreveta i nagovorila da idemo ufotkati koji nezaboravan kadar. Da želim otići s tobom u tvoj kraj, upoznati tvoje...vidjeti mjesta o kojima si mi pričao. Da te želim odvesti na onu predivnu plažu koju volim, da te želim odvesti na vrh mog otoka i da vidiš pogled od tamo. Da želim da vidiš sva ona mjesta koja su me očarala, da zajedno uživamo u svemu tome. I još puno toga, onih mjesta gdje nismo bili, a želimo ići...mjesta koja će biti samo naša. Da želim tisuće popodnevnih kava i tisuće zajedničkih buđenja: lijenih, ubrzanih, radnih, slobodnih, svakakvih....ali naših.

Da želim onaj neki naš kutak, stančić...koji znam da će biti divan i da ćemo doći do njega, ma koliko se teško to sada činilo. Da želim piti kave na balkonu, da želim zavaliti se kraj tebe pred tv-om...da želim motati se po kuhinji dok kuhamo. Da želim doći ti iznenada i sjesti u krilo i poljubiti te kao da mi je to posljednji put.

Da želim život s tobom. Samo to....ali to je toliko neopisivo puno. I ne mogu zamisliti ništa ljepše.
I da svaki trenutak poput ovog jučer čuvam...
I volim...jer je dio nas...naše neke povijesti...
I neka je samo mali dio...
Mi imamo još toliko toga za ispisati...

VT

<	kolovoz, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv