Hoćeš li se vratiti? Molim te...
Koliko toga se može promijeniti u jednome danu? Koliko grešaka mogu pobrojati, svojih, veliki, kojima sam te odgurnula od sebe? Koliko krivnje i bola stane u ovu prokletu dušu?
Previše...puno previše. Kako dalje? Kuda, kada je sve prazno bez tebe, kada nema smisla ni sunca. Hladno mi je. Nedostaješ mi do boli, ne znam kako uopće podnosim ovu bol.
Ne usudim se nadati, to je ono najbolnije. Što ako se nadam pa ipak ne uspijemo, ne vratiš se, što onda? Kako ću to preboljeti, kako uopće ustajati iz kreveta?
Ne mogu bez tebe...ne znam i ne želim. Sve si mi. Moj svijet. Smisao. Sreća. Život. Ljubav. Sve.
I sve ove suze, sva ova bol ništa su prema pomisli da te zaista više nikada nemam. Taj lom ne želim ni zamišljati, ni sad ne znam kako se uopće držim na površini, tada ne bih imala razloga tu ostati.
Ovo malo nade, ovo što si rekao da se nadaš da će sve ispasti dobro, da se sve može popraviti, to me drži. Jedva. Jer i ovako potonem svako toliko, plačem, tugujem. Gledam izgubljeno u neku točku u daljini, poželim nestati.
Kako da te pustim, ako te moram pustiti?
Kako da te vratim, ako se makar i malo želiš vratiti?
Ne mogu bez tebe ljubavi...ne mogu, ne mogu...
Post je objavljen 22.08.2010. u 07:43 sati.